nedjelja, 4. srpnja 2021.

Ivan Luketić | Djeca noćnih cvjetova

 

Udišem dah novog vremena

i

nestajem

u život

surov i maglovit.

 

Među neshvaćenost

što klizi

pod bezdanim,

sebičnim mislima.

 

Koliko ćemo još dugo padati,

izgubljeni u plamenu

snovitih ljepota

osluškujući vječnost?

 

Učiš me prolaznosti,

nesavršenostima,

nedodirljivim

dubinama

čitavog svog bića.

 

Plivamo u silovitim nostalgijama,

goli i umorni,

zaglušena uma,

isprepleteni,

otkrivamo noć.

 

Samo nas

iskra instinkta

vodi dublje.

U nagon.

Životinjsko.

 

U savršenstvo koje smo

stvorili zajedno.

 

Poklanjam ti se,

predajem ti se,

među djecom

noćnih cvjetova.

Nema komentara :

Objavi komentar

Hvala na vašem komentaru. Isti će biti objavljen nakon pregleda moderatora.