Kolumne

četvrtak, 22. srpnja 2021.

Filip Šimunović | Zamišljam da sam pisao kritiku sustava


Razgovarala Sandra Pocrnić Mlakar

Mladi splitski liječnik Sebastijan Mikulić specijalizira neurokirurgiju na prestižnoj sveučilišnoj klinici Hoffenburg, u kojoj rade najbolji kirurzi na svijetu. Kliniku vodi genijalni i karizmatični profesor Mendel čiji je autoritet neupitan, ali mladi kirurg u potrazi je za drukčijim uzorima.

Formiranje osobnog i profesionalnog identiteta tema je romana „Hoffenburg“, kojim se mladi liječnik Filip Šimunović prvi put predstavlja širem hvatskom čitateljstvu. Roman mladog pisca namijenjen je ambicioznoj mladoj publici, a u scenama iz kirurške dvorane autor postiže napetost kriminalističkog romana.

Filip Šimunović dosad je objavljivao kratke priče na hrvatskom i engleskom u književnim časopisima.Nakon školovanja u Splitu i znanstvenog rada u Bostonu, živi i radi u Njemačkoj.

Svoj prvi roman Hoffenburg smjestili ste u sveučilišni medicinski centar svjetskog ugleda. Koliko je u romanu autobiografskih elemenata?

Mnogo - to je roman zasnovan na iskustvu, s tim da je to iskustvo naravno zgusnuto i naglašeno, da ne kažem pretjerano, za potrebe drame. Sebastijan prolazi kroz gomilu problema u četiri dana koliko traje roman. U tim iskušenjima su sažete sve poteškoće koje se mladom liječniku i znanstveniku mogu dogoditi, i još nekoliko njih koje se ne mogu dogoditi. Nisam ga štedio. Iako je moj osobni put u medicini bio uglavnom miran, pravocrtan, i time dosadan, većinu tih događaja, iskušenja i situacija sam tokom godina promatrao, ili sam o njima čuo u pričama kolega.

U romanu skidate pozlatu s liječničkog posla, primijetila je dr. Branka Erdelji Štivić u recenziji. Opisujete poroke i razoren privatni zivot karizmatičnih zvijezda kirurških dvorana. Kakve reakcije kolega liječnika očekujete?

Glavni likovi u romanu nisu izravno preuzeti iz života, tako da bi me iznenadilo da se netko prepozna i osjeti okaljan. Netko kao profesor Mendel čak ni ne može postojati, on je gotovo fantastičan lik. Gotovo je nemoguće da netko toliko konzumira svijet oko sebe tijekom jednog životnog doba, mislim, čisto je količinski nemoguće. Likovi iz Hoffenburga stoje za određene ideje, odnosno sustavne probleme koji su u ukorijenjeni u akademskoj medicini i znanosti.

Zamišljam da sam pisao kritiku sustava, i bio bih najzadovoljniji kada bi te kolege koje spominjete naveo da preispitajunačin rada, napredovanja i međusobnih odnosa, i možda sebe same. Ali nikada se ne zna kakve će biti reakcije. Trudio sam se da napišem najbolji roman koji sam mogao, ali on više ne pripada meni. Nadam se da će naći svoju publiku i zanima me kako će čitatelji reagirati.

Vrlo su dojmljive epizode splitskog odrastanja glavnog junaka Sebastijana, u kojima ce Splićani zacijelo prepoznati svoj grad. Koji su splitski instituti bili inspiracija za epizode u Splitu?

Mene je Split obilježio u godinama kada su utisci najsnažniji, negdje odseme do dvadesete godine. Iako sam ga napustio prije petnaest godina, Split će uvijek biti moj grad. A i kada čovjek želi pisati,treba biti zahvalan da može smještati radnju na Mediteran, gdje je život ipak šareniji i dinamičniji nego u sjevernijim krajevima. U svakom slučaju, u CIEL-uće svi koji ga poznaju prepoznati MEDILS - Mediteranski intitut za istraživanje života, profesora Radmana, koji je sjajan, inspirativan projekt, u kojem sam i sam jedno kratko vrijemeimaopriliku sudjelovati. A Košarkaški klub “Split” je naravno bila“Jugoplastika”.

Strast, kompetencije i složene intervencije kirurga vrlo su rijetko tema romana. Kako ste odlučili napisati roman o svojoj profesiji? Imate li literarne uzore na tom području?

Uistinu nemam mnogo uzora među piscima koji su pisali o medicini. Donekle osjećam srodnost s romanima“House of God”i “Mount Misery”Samuela Shema, koji je na, za svoje vrijeme, moderan i dinamičan način raskrinkavao život specijalizanata na bostonskim klinikama. Njegove knjige su mi naročito drage jer poznajem klinike o kojima piše. Ali već nakon njega nema više medicinskih pisaca koje bih smatrao izravnim uzorima. Bulgakov i Čehov su, naravno, doktori, ali od njih sam naučio puno toga, ali ne pisati o medicini.“Arrowsmith” Sinclair Lewisa jeznačajan roman o medicini i medicinskom istraživanju, ali ne mogu reći da sam se u radu naročito naslanjao na taj roman. Na našim prostorima knjiga “Medicina iznutra”profesora Matka Marušića nudi iskren pogled na, pa da, medicinu iznutra. Nije mi poznat ni jedan roman koji na ovaj način govori o kirurgiji i suvremenoj znanosti, tako da uistinu vjerujem da čitateljima nudimo nešto novo.

Objavljivali ste kratke priče u književnim časopisima. Pisete li kontinuirano i pripremate li nove projekte?

Da, to je proces bez početka i bez kraja. Otkad se mogu sjećati čitam i nešto pišem, tako i sada. Samo što to stalno gledanje u knjige, okretanje stranica, i piskaranje, nemaju ništa zajedničko sa stvaranjem vrijednih knjiga; kao što ni netko tko ima naviku svaki dan trčati da bi održavao kondiciju, nema ništa zajedničko s profesionalnim sportašima.

Stvar pristojnosti je da se ljudima na čitanje ponudi nešto tek ako je vrijedno pisanja; a vrijedno može biti jedino ako se piše radi same stvari o kojoj se piše, a ne zbog toga što autor ima naviku pisati.S Hoffenburgom sam imao sreće. Počeo sam ga pisati iz te svoje navike, ali su s vremenom, vjerojatno zato što na njemu radim gotovo deset godina, u roman dolazilemisli o znanosti i medicini koje su žive, izvorne i vitalne – jer su proživljene ili na neki način doživljene.

Dok ne budem imao takvih, vitalnih i svježih misli, ne želim teretiti svijet s beskorisnim knjigama, kojih ionako ima previše. Zato se sada trudim naučiti razmišljati. A to uopće nije lako kako zvuči! I pritom kočim rad na sljedećoj knjizi, iako imam zabavnu ideju za zaplet, i nekolikozanimljivih likova, od kojih nekoliko već znamo iz Hoffenburga.Ne znam zvuči li to razumno, ali trenutno mi se čini da je to put kojim treba ići.

Imate zahtjevnu profesiju i obitelj. Kad stignete pisati?

Kad god mogu: navečer, vikendom, na odmoru, praznicima…

1 komentar :

Hana Konsa kaže...

Knjiga je odlična, upravo je čitam. Čestitam autoru.

Objavi komentar

Hvala na vašem komentaru. Isti će biti objavljen nakon pregleda moderatora.