Kitana Žižić | Nikad joj nisam rekla "hvala"

„Umrla je noćas Nena“, rekla mi je jutro poslije bliska prijateljica. Nisam ni znala da je bolovala, te me nepripremljenu vijest zaskočila i beskrajno rastužila. Još jednom sam se osjetila slučajno nezahvalnom, što mi je kao činjenica odavno objelodanjeno te sam sebi bila obećala: “Nikad više! Kad slijedeći put posjetim rodno mi mjesto, potražit ću je, napričat ćemo se a ona će saznati koliko joj u srcu dugujem, njenoj nesebičnoj dječjoj pomoći, koju ni ona vjerojatno nikada nije osvijestila.“

Dolazila je k meni svakog dana iz odanosti razrednoj kolegici.

Čak joj nisam bila bliska prijateljica. Možda je jedan od razloga bila blizina stanovanja, ali u mjestu gdje sam rođena sve je bilo blizu, iza kantûna, u susjednoj kôli, za protēgnȉt noge.

Tijekom jednog od viših razreda osmoljetke nisam fizički bila u klupi niti mjesec dana. Zatočila me bolest dugotrajna, ali oslobađala nada u ozdravljenje i upornost, koje tada nisam bila ni dovoljno svjesna, dok je nisam prepoznala u potomcima. Ambicija mi je bila i taj razred završiti s odličnim. Da sam živjela u većoj sredini, sumnjam da bih ga u to vrijeme ikako završila. Ali u mjestu gdje svatko svakoga poznaje svi su navijali za mene uvjereni da ću tu prepreku na svom životnom putu preskočiti uspješno, kao što ni sve kasnije prepreke koje su me čekale, nisam zaobilazila s „glavom u pijesku“, već upornošću i vjerom rješavala.

Dok ovo pišem čelo mi pritišće misao kako u životu ne smiješ biti dugoprugaš, osim u nakupljanju godina, ako Bog dozvoli. Dugoprugaš se mora biti u “književnim borilištima” i inim arenama neophodnim za osiguranje osnovnih uvjeta života, ali u igrama osjećaja poželjno je biti kratkoprugaš. Na vrijeme reći ono što osjećaš, blagovremeno izraziti zahvalnost, nikada prekasno pružiti utjehu i ruku.

I što sada kad se opet neoprostivo ponovilo? „Pokriti se po ušima“ i zažmiriti ili reći: „Oprosti mi…, oprosti što sam predugo čekala.“

I ja sam bila samo dijete. Tek danas s godinama proživljenim mogu shvatiti ondašnje riječi za mene tada mudrih i starih ljudi, koji nisu bili stariji od mene danas:

„Dok ne pojedeš kilȍ soli, ne znaš ništa o životu!“

Kao predana učenica, neka sam etička načela rano usvojila, neka odgodila. Ali kad te zazebe oko srca i shvatiš da popravka nema, savjest se ne da prevariti. Taj unutarnji glas koliko god bio tih nepogrešivi je barometar puteva duše, rječitiji od lavine riječi. Nitko emotivan ne želi zalutati labirintom tuge, krivice, neizrečenog koje je ostalo zatočeno negdje na rubovima svijesti.

Tješim se samo da će mi led koji je okovao srce otopiti ljetni dani i šapnuti mi da se iskreni osjećaji prepoznaju i kad se zaboravi prenijeti poruku ljubavi.

MANJE POZNATE RIJEČI:

Kantûn znači kut, ugao;

Kôla znači uža ulica;

Protēgnȉt znači protegnuti;

Kilȍ znači kilogram.