Žena u tamnosivom krombi kaputu
S mog prozora jutrom oko 7.30. gledao sam ženu u tamnosivom krombi kaputu kako prolazi suprotnom stranom ulice. Vitka, srebrno sive kose. Vraćala se oko 15.30. Svaki radni dan bez izuzetka. Čim zatopli nema ni nje ni krombi kaputa. Godinama. Kamo ide, što radi?
Jedne godine prestala je prolaziti.
A ni krombi kaputi više se ne nose.
L. Š.
Kažu da se propio kad ga je ostavila žena. Jednostavno je otišla od njega, bez riječi i objašnjenja. Javila se iz Južnoafričke Republike s porukom da je ne traži. I počeo je piti. Nije bio klasični pijanac i nikom nije pravio probleme. Ujutro bi obrijan i fino uređen, vjerojatno ga je očajna majka pazila koliko je mogla, počeo obilaziti samoposluge i vinarije. Do ručka je već bio pod gasom. Poslijepodne nije izlazio, a predvečer bi nastavio tamo gdje je prijepodne stao. Jednostavno se uništavao, a i živci su popustili. Četiri puta su ga odvozili na Rab da se liječi. Ništa nije pomagalo, uvijek je počinjao iz početka.
Peti put su ga odvezli na gradsko groblje.
Butiga
Najprije je tu bila butiga od postola. Stari barba Duje, postolar, obućar, cipelar, sjedio je iza pulta i popravljao razne cipele, i muške i ženske. Nekima je mijenjao potplate, nekima prikucavao metalne pločice, a neke je bojao ili čak stavljao u kalup da se prošire. Imao je na desetke kutijica s raznim čavlićima, čak i drvene. Na sebi je nosio kožnu pregaču, a cijela prostorija mirisala je na ljepilo i kožu. Kad biste došli po sređene postole, on bi ih povezao gumicom i umotao u novinski papir.
Poslije njega otvorena je korčulanska vinarija. Iz velikih drvenih bačvi točio se pošip i rukatac. Ljudi bi donosili boce ili demižane koje bi barba Ante punio pomoću metalnog lijevka, pirije i staklene litrenke. Ispred vinarije na kamenom zidiću sjedile su poznate face, stalni konzumenti. Često je i Ante bio crven u licu i veselo raspoložen. Vinarija i prostor oko nje bio je ispunjen otužnim mirisom vina.
Nakon pet-šest godina vinarija je zatvorena, a otvoren je servis za brz popravak odjeće, ali on nije dugo trajao pa je gradski proizvođač slastica Bobis otvorio svoju butigu. On je najduže poslovao i najljepše mirisao. Tu je zalazilo i staro i mlado po svoju krafnu, paštu ili marcipan u obliku zeca, praščića ili pileta.
Nakon Bobisa došla je prodaja zdrave hrane čije mirise nisam zapamtio pa kafić s preglasnom muzikom i teškim smradom duhana.
Sad se prostor renovira. Što li će se otvoriti: turistička agencija, servis za održavanje klima ili pogrebne usluge?
Debela Berta
Na početku ulice otvoren je frizerski salon za žene Berta. Žene su dolazile na trajnu ondulaciju i gotovo sve su imale istu frizuru. Nikad nisam upoznao vlasnicu salona, ali svaki put kad bih prošao pored frizeraja i vidio naziv Berta pomislio sam na Debelu Bertu, njemački top iz I svjetskog rata.
***
Već dugo ne živim u ulici Maksim Gorki, a ni ona se sad tako ne zove. Iz auta ponekad vidim poznato lice, ali nemam želju da stanem. Čini mi se da je ulica novim imenom dobila i novi život, a ja sam u nekom drugom životu.
Nema komentara :
Objavi komentar
Hvala na vašem komentaru. Isti će biti objavljen nakon pregleda moderatora.