Kolumne

subota, 1. svibnja 2021.

Željko Bilankov | Julie Christie moje mladosti


(Šoltanski dijalekt)

Iša san u sridnju skulu, kad je prvi put pozvonila na naša vrata. Materin glasni srdačni doček reka mi je kako se radi o posebno dragon gostu. Jedva san dočeka pobić iz sobe, boje reć, ostavit se učenja i kurijožo povirit ko nan je doša. Gotovo san se inkanta, jerbo mi se parilo da je ušla prava pravcata Julie Christie. Odma su mi isprid očiju proletile slike iz tad već kultnog filma „Doktor Živago“, koji smo gledali ka đaci tih ranih sedandesetih, u „Vicka“, u to vrime popularnon spli'skon kinu. Pamtin kako san onda bi puno jut na neprestanu govoranciju i hlihliščanje mojih iz Ekonomske, a meni je tribalo barenko malo mira da uživan u divno prikazanoj jubavi Lare i Jurija. Deboto mi se plakalo u nikin momentima i samo su se ritki ka ja, uživili u savršeno ispričanu filmsku romansu Davida Leana. Inšoma, prenilo me je iz sićanja mamino predstavjanje našoj nesvakidašnjoj gošći: „Ovo je moj stariji sin, Željko“, a ona je rekla uz nježni stisak teple ruke: „Drago mi je, ja san Ana, a zovu me Ani!“ Ka hipnotiziran poša san za njon u kujnu di su njih dvi sele radosne i vedre. „Znaš Žele, Ani je moja frizerka i prava je srića ča san je našla!“, slidila je mamina obavist, a ja nisan moga maknut pogled sa tog prikrasnog lica, posebno zamamnih usana. One su nastavile razgovor, naravno uz kaficu i osmih, a mene je čekalo učenje, ka za dišpet. Da je kojin slučajen otac doma, a ne na poslu, ubra bi mi pogled isprve. Eeh, ko će se sad koncentrirat, kad ionako nisan voli skulu, pače, ni sve ča se ka moralo, oli našto su me prisiljavali.

Ma, uvik je u ton dobu razlika od 5/6 godin, kaka je bila izmeju nas, parila puno više. Ona je već imala ozbiljnog momka, a ubrzo se i udala za njega, ali moja infišanost u nju ni slabila. Ipak, nikako san se na velike muke kontrolira, kad bi se naša u njezinoj blizini. Ne sumnjan da ni ositila moju, najblaže rečeno naklonost, kad žene imaju to istančano čulo puno jače nego muški, ča jako dobro znan. I mater se priporodila sa lipin frizuraman, jerbo Anino umiće ni bilo upitno. Ne sićan se ko je predloži, inšoma doša je i na mene red. Tad izuzetno popularni trimer u njenoj ruci čini je čuda i po mojoj kosi, a ja san tija da šišanje traje vično, pa makar se diga gotovo pelav sa katride, ča je danas realnost kad se gren ostrić, hahhaahha. Znala je Ani puno tega, pa i kako se miri tlak sa zlatnon veron, oliti prstenon vezanog za konac, a uz pomoć centimetra, koji bi na livoj ruci označava skalu vridnosti. Priko nje(ga) triba lagano prolazit, vodeć računa da se vera ne trese. Kad se ositi kucanje u prstiman, pri prolasku donjeg dila skale i prsten poludi u njihanju, to je donji tlak, a naprid se na isti način izmiri gornji. Mene je naučila tu navodno kinesku, pače starinsku metodu, di je neznatno odstupanje od mirenja u odnosu na pravi tlakomjer, iako po njenin ričiman nima svak tu sposobnost. Jednon su je moji pozvali i na Šoltu, pa su mi nikoliko dan lita te godine, učinili puno lipjin. Pamtin, kako san je začudo sam, vodi do bake i tete u selo, strmin puten od Banj. Naravski da uzbrdicu nisan ni oćuti, a deboto mi je ruka poletila da je barenko zagrlin, ka fintu da joj pomažen penjat se. Plaža ispod kuće u Rogaču otkrila je i njene čari u jednodjelnom kostimu, a mene su posebno oduševile njene tek malkicu deblje noge i valovita nestašna plava kosa. Sićan se pače, njezinih očaravajućih slik sa putovanja po Grčkoj i prič koje san sluša upijajuć svaku njenu rič.

Mejuto, vrime je teklo, a moja fasciniranost njom, ipak je objektivno blidila. Sad je u prvon planu bila divojka koju san upozna sasvin slučajno, ali na svu sriću, jerbo smo se zavolili jako, jako. Da paradoks života bude još veći, Ani je itekako zaslužna za snagu te veze. Živila je nedaleko moje majke, ka podstanarka, a znali smo se i dalje srest, pa je tako upoznala i moju curu, koja joj se posebno svidila. Ni joj tribalo puno da nan predloži svoj stan ponekad, znajući koliko bi nas ton geston učinila sritnin. Prošlo je mnogo godin otad, njene ćeri sad su majke, muž više ne plovi, svi živimo svoje živote, a vidili smo se i čuli tek ponekad. Ipak, odonda san pogleda „Doktora Živaga“ brž deset puti i uvik mi se iznova učini da umisto Lare vidim Ani!

Nema komentara :

Objavi komentar

Hvala na vašem komentaru. Isti će biti objavljen nakon pregleda moderatora.