Božica Jelušić | Metafore i ostalo

Vidim tu u jalovim polemikama oko zagrebačkih izbora (a i to će, boguhvala, za nekoliko dana završiti i nazire se kako!) da ljudi zapravo prilično "cijene" metafore kao takve. Naime, oni instinktivno razumiju da je metafora snažno retoričko oružje, da je ona efektna, munjevita, slikovita, te se jako utiskuje u pamćenje, prasne u uhu, izazove neku vrstu "strujne reakcije", pa ljudi počnu pratiti što čovjek govori, makar na trenutak.

Nisu baš svi čitali Kvintilijanovo "Umijeće govorništva", gdje on upravo to preporuča: kratkoću, sažetost, slikovitost, jezičnu krepkost i dovitljivost, ali ipak hvataju metafore u letu , te se služe njima u svakoj idućoj prigodi. 

U kajkavskom se rječniku Gazophylaciumu metafora definira kao "lastovito prenesenje", pa kad vidiš let lastavice u dugom, elegantnom luku, shvaćaš da je metafora "preneseno značenje", da počinje od jednog, ciljajući na drugo, i svrha joj je raspon i obuhvat, to jest da kaže više od onoga, što je prostim riječima izrečeno.

I Frost je smatrao da je jedino pravo govorenje i izražavanje po prirodi stvari metaforičko, postavljajući crtu razlike između jeftinog, dnevnog, potrošenog govora ulice i onog koji odaje načitanost, umnu aktivnost, opažljivost i invenciju, koje se putem govora ostvaruju i izražavaju. Stoga je domena akademskog života prirodno okružje za metaforički govor, zaključuje on, dok u poučavanju (prenošenju znanja) preporuča metaforu kao glavno sredstvo i oruđe zanata. I tako, ne znamo kako i gdje, no metafora se uvukla i u politiku, u političke nastupe, pa zatim , posljedično, i u polemike oko politike i političkih pitanja , i tu je nastao kaos i zavrzlame. Naime, kao što je u vještoj ruci "svaka puška ubojita", u nevještoj, nedoučenoj, labavoj i nesigurnoj, taj naboj može dovesti do samoranjavanja i smrtne posljedice. Ubiješ poantu, izgubiš smisao, otkriješ protivniku svoju slabu stranu, uglavnom neobrazovanost i neretoričnost i kako ono veli naša epska tradicija, možeš se "đilitnuti, ne pogodit' cilja".

Mislim da se fraza "korupcijska hobotnica", koja nije loša metafora, prevrnula u javnom govoru nekoliko stotina puta, no ne uvijek na pravom mjestu. Ona se samo otkine s jezika, klizne u prostor, dobro odzvuči, no djeluje zbilja groteskno, kad je izgovori kandidat izravno upleten u nečasne radnje, sklon trgovanju i profitiranju, pogodovanju i muljanju, kumstvima i mafijašenju, zgrtanju i laganju, pa kad smrtno ozbiljan izjavi kako je njegov politički cilj "borba protiv korupcijske hobotnice", dođe čovjeku da se zadrveni. Ne vjerujem svojim ušima, kad vidim tko zlorabi tu metaforu. Znam da će neminovno uslijediti "dobrobit građana" , "nacionalni interes" i set frazetina bez stvarnog uporišta, ali ona hobotnica, sada već natrula, smrdljiva i sumnjiva po mentalno zdravlje, ostaje na stolu, i ne znaš kamo bi s njome, dok tvoj mozak ne pronađe najbliži koš za smeće, kamo ćeš je brzinski "pospremiti".

Da, to je temporalno izbavljenje, budući da uskoro stiže paket neprobavljivih ostataka. Retoričke pomije branitelja raznih kandidata, apologeta i privrženika, propagatora i uslužnika, to zaista treba izgutati! Žao mi je što moram reći, no ljudi su uglavnom neobrazovani, iz pasivnih sredina i krajeva, društveno neafirmirani, često s nekom jačom socijalnom ili osobnom frustracijom, te iz nekog nejasnog razloga smatraju da "imaju mišljenje", premda za imati mišljenje treba ispuniti nekoliko premisa, koje ostaju neudovoljene. Nemaju oni nikakvo mišljenje i stav, već raubaju klišeje, navlače "hobotnicu", ne razumiju jezičnu postavu, samo jurišaju, vrijeđaju, spuštajući raspravu na najniži nivo doslovnosti. Raspaljivi su na pojedine riječi, poput "zvijezda" ili "crveno" ili "lijevo", i smjesta vade kubure, obraćaju se sugovorniku "per tu", šalju mu poruke difamirajućeg ili prijetećeg sadržaja, koji će se ostvariti, smatraju, čim njihova opcija pobjedi i prevlada. I da, trebam li uopće reći: ispadaju im slova iz riječi i rečenica, temeljne pojmove pišu krivo, a pridjev "hrvatski" obvezatno pišu velikim slovom! Mi smo Hrvatski narod i borimo se za Hrvatske interese, do posljednjeg daha. Jedino što živimo u dijasporama i rođeni smo ili stanujemo u susjednoj, legitimnoj državi, no to je druga priča, jer srcem , umom, i cijelom svojom nepismenošću, mi pripadamo Lijepoj našoj i samo njoj, ako ne pripadamo svom ljubljenom kandidatu, kralju svemira i lošega šlageraja.

Nećemo više o tome, zapravo, nećemo ni o čemu, budući da je biti ignorantom danas veoma popularno i oportuno. Nema se tu što tražiti, na kontaminiranoj javnoj i političkoj sceni, dok se magla ne digne i oblici ne počnu prepoznavati. Metafore će čekati bolje vrijeme, baš kao i naša očekivanja, da građanskom svijetu sinu bolji dani. I da poslije kovidurskih vremena konačno popijemo pristojnu kavu na Jelačiću, u Zagrebu koji može prodisati punim plućima, kad onu trulu hobotnicu bacimo preko palube i nadobudnim ignorantima uvalimo u ruke kakav koristan udžbenik.

26. svibnja 2021.