četvrtak, 8. travnja 2021.

Kitana Žižić | Kad dirigent pogriješi



Kao i svaka mlada djevojka sanjala je sreću. Upoznah je jednog ljeta na izmaku, kad je jesen izlila tople rujanske kiše. Za razliku od ljeta u Dalmaciji, na istarskom poluotoku kad zakiši, ne prestaje tjednima. U Dalmaciji su poznati prolomi oblaka oko Velike gospe, koji zateknu turiste u japankama i oskudnoj ljetnoj odjeći. Lokve se stvore na sve strane ali bosim nogama ne smetaju, jer brzo se ponovno nebo razvedri i uživancija ljetna nastavi.

U Lovranu je početak kiša bio nedvosmislen znak da je ljetu i kupanju kraj. U to vrijeme kao studentica nisam žurila kući. Kiša nije ometala uživanje u pješačenju čarobnim šetalištem Lungomare i pastelnim bojama jeseni, koje su mi u tom okruženju izgledale blistavije, raznovrsnije, bogatije i toplije.
Sjedila sam satima u gradskom parku promatrajući stabla, grmove, uređene staze zasute lišćem. Kao da sam u salonu perzijskih tepiha i ne mogu se odlučiti koji izabrati.

Prvi put sama daleko od kuće kod tetke. Društvo moje generacije nije mi bilo neophodno, jer sam se uvijek dobro znala i sama zabaviti. Ali kod tetke sam upoznala kćerku njenih susjeda, s kojima su se rado družili. Trenutačno smo osjetile međusobnu bliskost.

Često mi se to događa. Čak i s djevojkama koje su daleko mlađe mi od kćerke i sina. Nije to nikakva posebna okolnost iz koje se izrodi jaka simpatija. Može biti posjet frizerskom ili kozmetičkom salonu. Toliko neskrivenom simpatijom se obrušim na osobu da mi mora uzvratiti sličnom mjerom.

I ona je bila frizerka ali me nije frizirala. U to vrijeme nisam uopće imala potrebu za tom vrstom usluge, nosila sam kratku kosu koju je samo povremeno trebalo podšišati.

Nismo ni bile često zajedno, jer dok sam ja „Bogu krala dane“ do početka studentskih predavanja, ona je radila u susjednoj Opatiji. Nakon mog odlaska još sam jednom dolazila u Lovran, kao udana žena na medenom mjesecu, i od tada dugo, veoma dugo nisam. Ali sačuvale smo jedna drugu u nekom skrovitom mjestu duše i redovno se pozdravljale putem tetke.

Posljednji put kad sam tamo bila, nisam se nadala vidjeti ju. Doputovala sam u Lovran posjetiti tada već jako bolesnu tetku i tetka, koje sam voljela i plašila se izvjesnosti da ih više za njihova života ne vidim. Unatoč povremenom gubljenju tetka je bila ta, koja je predložila da je zovemo. Tetak je upozorio na Njeno nedavno suočenje s ružnim događajem te nismo ni ponavljali poziv, kad se nije od prve javila.

Na odlasku zatražila sam od rođaka Njen broj. Vozio me prema Rijeci na autobusni kolodvor, kad ju je ugledao na samom izlasku iz Lovrana. Vraćala se s posla iz Opatije. Zaokrenuo je volanom i pozvao je. Toliko smo se obje razveselile, ali imale smo tek trenutak, dva. Nisam ni izašla iz auta ali sam obećala javiti se.

Obećanje ispunila jednog kasnog jutra na Zvončacu. Najprije smo podijelile tugu zbog smrti moje tetke, a onda se u kratkim slikama osvrnule na protekle godine, kojih nije bilo malo. Prvo Ona. Bez imalo ustezanja kao da svakodnevno pijemo kavu zajedno.

Njen ljubavni put je bio krivudav. S početka ništa posebno drukčije od ostalih. Zabavljala se i voljela, klonila se onih koji su pokazivali izraženiju sklonost piću. Pohvalno, ali ne znam da li taj oprez ima neki dublji korijen. Kad je upoznala njega s malo riječi mogli su uzajamno puno toga reći. Pa i pogledima samo. U njihovoj vezi nije bilo razočaravanja zbog previše očekivanja od onog drugog. Osam godina usrećivali su se, ali iako su već planirali brak, nije mogla nikako zatrudnjeti. Još mladi u početku nisu previše marili za to, dok ih narasla zabrinutost nije dovela i do pokušaja umjetne oplodnje. Ništa.

Kako smo skloni čuditi se divnom plavetnilu bez oblačka, što je relativno rijetko, tako ostanemo iznenađeni, kad se oblak nadvije nad optimističnim planovima zaljubljenih. Njegova mama nije mogla prihvatiti činjenicu da joj sin nema djecu, a On nije mogao prigrliti poziv njene obitelji da žive zajedno s njima u početku. Bio je preponosan za to tim više što je u kući roditelja imao kat za sebe.

Nakon razlaza pokušavala ga je zaboraviti na ramenu drugog. Već u prvom ljubavnom klinču ostala je trudna. Udala se ali nije bila sretna. Premda je krio od nje, shvatila je da pije. Bivši je saznao za njenu situaciju i, još uvijek slobodan, prosio je. Okolnosti su se promijenile. Dirigent je u jednom kratkom trenutku dirigirajući orkestrom njihovih života, palicom sreće namignuo u pravcu mogućeg nastavka minulih osam godina ljubavi.

Kako to obično biva zaredali su se nemili događaji. Oni koji zaljuljaju tlo pod nogama i poljuljaju vjeru u dostupnu sreću. Otac joj je naglo umro, ona se teško razboljela i nije imala previše nade da će se izvući. Na prvom mjestu joj je bio sin i znala je da će prvenstveno zbog njega dati sve od sebe. Razvela se i vratila mami.

Ponovno su živjeli u istom gradu, ali u tom košmaru nije smogla snage niti razmišljati o njegovom prijedlogu. Odbila ga je.

Vremenom se oženio i dobio djecu. Godine prolaze, životi troše, ljubavi se mijenjaju, nitko ne zna što je iza privida normalnih života. Oni se ponekad čuju, ostali su prijatelji. Kad se sretnu i porazgovaraju i dalje osjećaju da se na isti način tako dobro razumiju, kao u počecima ljubavi.

Jedno vrijeme kad je njen život ponovno bio pod kakvom takvom kontrolom, upoznala je čovjeka (udovca ili razvedenog), koji je živio sa sinom. Već odraslim kao i njen sin u to vrijeme. Nekoliko godina bila je zadovoljna, dok nije shvatila da je ponovno u vezi s pritajenim alkoholičarem. Šavovi odnosa su popucali, poderotine su se povećavale sve dok jednog jutra…..Kad je ušao u autolimarsku radionicu u kojoj je radio sa sinom, našao ga je obješenog.

To nije bio samo njihov kraj. Tragična sudbina mladića koji je sam sebi presudio, otvara bolna pitanja o svim onim maskiranim fasadama, iza kojih se kriju velike tuge, iluzorna očekivanja, trule samoće i crne praznine koje se ne pune potrebnom ljubavlju.

Odjednom mi pred očima izlaze svi oni tužni nadgrobni spomenici nad grobovima izvršenih suicida mladih osoba. Taj prvi susret s njima na lovranskom groblju duboko me uznemirio, ne shvaćajući koliki je to jad legao na mladenačku dušu kad je spremno rukom oduzela poklonjen dar života. Hrabrost ili kukavičluk?



Kakav god odgovor bio, mislim da svi imamo odgovornost biti empatičniji jedni spram drugih.

Nema komentara :

Objavi komentar

Hvala na vašem komentaru. Isti će biti objavljen nakon pregleda moderatora.