Kolumne

utorak, 6. travnja 2021.

Katarina Turković Gulin | Crtica dvije, o posvajanju

 


Uz ispriku što će vas ovo možda uznemiriti i uzeti vam nešto vremena.
Dugo dvojim, pisati ili ne.
Pisati.

***
Prije puno godina, jednom davno, negdje u CZSS.
"Aha, vi biste posvojili...da vidimo. Jeste li u braku?"
"Jesmo, dugo..."
"Škole...posao..."
"Visokoobrazovani, tri fakulteta, oboje stalno zaposleni, pristojna primanja, 31 i 33 godine..."
"Fino, fino...malo ste stari, možemo vam dati dijete od...12 godina..dobro, neka bude 9...ili neko s težim zdravstvenim problemima...stambeno situirani?"
"Jesmo, kupili smo stan na kredit, u švicarskim francima..."
"Dobro, to je malo rizično...idemo vidjeti bodove..."
"Što je rizično? Uredno plaćamo kredit..."
"Dobro, to ćemo ionako provjeriti...kako se slažete sa susjedima? S obiteljima? Znate, i to ćemo provjeriti!"
"Slobodno provjerite, naravno. Nemamo problema ni sa kim. Poznajemo puno ljudi, građanski smo aktivni, pa sport, hobiji, uvijek smo u nekoj aktivnosti. Kakvi bodovi?"
"Moramo vas ocijeniti. Evo, problem je, gospodin je profesionalni vatrogasac, to je visokorizičan posao, to vam je puno negativnih bodova...što vi radite, gospođo?"
"Odgojitelj sam u dječjem vrtiću"
"Hm...dobro, to malo popravlja stvar, to su vam dodatni bodovi...ali nije dovoljno da poništi negativne bodove koje imate..."
"Ali zašto negativni bodovi? Situirani smo, materijalno i stambeno, visokoobrazovani, stalno zaposleni, zdravi, nikad kažnjavani, prepoznati i nagrađivani u zajednici zbog volontiranja, dugogodišnjeg rada s djecom i mladima, imamo međunarodna priznanja, nemamo ni prometni prekršaj...ozbiljni smo ljudi, s ozbiljnom odlukom koja nije došla preko noći."
"To vi mislite, znate. To ćemo mi odlučiti. Evo, recimo, vi ne biste baš dijete od 15 godina. Vi ne biste baš dijete u kolicima, s težim zdravstvenim problemima. Znate, čini se da ta vaša želja da budete roditelji, baš i nije tako velika."
"Nismo rekli da ne bismo baš. Rekli smo da se brinemo možemo li djetetu s teškim oštećenjima, u kolicima, pružiti ono što mu je potrebno. Rekli smo da se naš stan nalazi tri etaže ispod razine ceste, nema lifta, puno stepenica, nije i ne može biti opremljen za pristup invalidskim kolicima..."
"Gospođo, sve više se čini da vi baš i ne želite dijete."
"Ali...nije tako, čujete li nas, stan je takav..."
"Da doista želite dijete, prodali biste stan i kupili neki koji bolje odgovara..."
"Ali ne možemo prodati stan, pod hipotekom je, glavnica kredita je toliko narasla da i kad bismo prodali stan, ne bismo vratili kredit, ostali bismo u dugovima i bez krova nad glavom! Znate što su krediti u švicarcima, nezakoniti, cijela Hrvatska govori o tome...
"Hm..da...vi onda zapravo i niste baš stambeno situirani...to vam je još negativnih bodova..."
"Ali jesmo, samo ne možemo prodati stan i kupiti neki koji je prilagođen djetetu od 15 godina u invalidskim kolicima..."
"Dakle, nećete dijete s teškoćama! Pišem...neće dijete..."
"Ma čekajte, nismo to rekli! Neće nam smetati ako dijete ima zdravstvene teškoće, ukoliko mi na te teškoće možemo odgovoriti ispravno, pružiti djetetu sve potrebno! Pa nisu zdravstvene teškoće samo nemogućnost hodanja i invalidska kolica!"
"Gospođo, nemojte vikati. Gubite li često strpljenje? Vidite, to vam je još negativnih bodova.."
"Ne gubim strpljenje. Samo ne razumijem što se ovdje događa, kao da nas želite odgovoriti od posvajanja.. Radim u vrtiću u skupini s 26 malenih u dobi od 3 do 7 godina, nikada nitko nije imao pritužbu na moj rad ili ponašanje."
"Da, da...dobro...znate, to vam nema nikakve veze, dobili ste tu par bodova zbog posla i to vam ne znači ništa. Ipak gubite stpljenje, vidite kako ste se uznemirili. Sad recite još da nećete ni dijete iz romske populacije..."
"Mirna sam. Nismo rekli da nećemo. Otkud vam to da nećemo romsko dijete?! Svejedno nam je otkud dolazi dijete i tko su mu roditelji, svako dijete je dijete.
Pitala sam zašto nije moguće posvojiti mlađe dijete, niste odgovorili. Nije li istina da što prije dijete maknemo iz sustava, poštedimo ga seljenja po ustanovama i udomiteljskim obiteljima, to je za dijete bolje?"
"Gospođo, to vi ne znate, to pustite nama u sustavu! Ne ide vam to tako, da si vi birate dijete! Ili hoćete dijete ili nećete. Vi izgleda baš i nećete to jako..."
"Da ne želimo, ne bismo bili ovdje. Ne biramo, informiramo se."
"Hm..to vi kažete. Znate, razni su razlozi zbog kojih netko dođe ovdje. No, svakako ne možete birati dijete."
"Ne želimo birati dijete, nismo to tražili, to ste vi rekli. No nije li točno da se dijete mora upoznati, vidjeti kako funkcioniramo, hoće li se dogoditi taj klik..."
"To prepustite nama. Za sad ne stojite najbolje. Možda biste trebali razmisliti o udomljavanju. Znate, to vam je čak i bolja varijanta."
"Znamo razliku između udomljavanja i posvajanja. Nismo spremni biti udomitelji, zato što se ne želimo vezati za dijete i onda se rastati od njega kada sustav to odluči. Puno smo promišljali, nezamisliv nam je taj osjećaj, nismo spremni na to."
"Hm..da...da. Vidi se da vi niste spremni. Znate, morat ćete još malo promisliti o ovoj odluci. Vidim, liječite se od neplodnosti. A rekli ste da ste zdravi?"
"Zdravi smo. Samo nismo uspjeli uobičajenim putem postati roditelji. Ne postoji medicinsko objašnjenje zašto, i da, prolazimo postupke medicinski pomognute oplodnje..."
"Hm..i nastavili biste u smjeru ostvarivanja biološkog roditeljstva?"
"To neće imati utjecaj na dijete koje bismo posvojili. Tu je stvar jasna, dijete je dijete, posvojeno ili biološko. Upravo zato i ne želimo biti samo udomitelji. Tada dijete nije ničije, i dalje ima kontakte s okolinom za koju je ocijenjeno da se ne brine o njemu, udomiteljima na vrata dolaze biološki roditelji i rođaci, dijete je rastrgano između dva svijeta i ne pripada niti jednome. Mi želimo djetetu pružiti stalnu sigurnost, pažnju, ljubav i obitelj."
"Ne znam...dakle, odbijate udomiti. Hm...nije vam to dobar stav. Znate, udomite, pa ćete lakše kasnije posvojiti."
"Oprostite, nije li istina da se kod posvojenja dijete izdvaja iz okoline, iz grada pa i županije, tako da biološki roditelji ne znaju gdje je dijete? Mijenja mu se dokumentacija, oib, nerijetko i ime. Nije li to prvi uvjet? Kako udomitelj onda može postati posvojitelj, kad biološki roditelji znaju adresu i podatke gdje je dijete."
"Postoje načini. Udomitelji se nakon posvajanja odsele, i ne zna se gdje je dijete."
"Dakle, predlažete da udomimo, pa kad i ako bude moguće posvojiti, preselimo u drugi grad, promijenimo poslove, stan, sve...?"
"Ako doista želite dijete, onda vam to neće biti problem. Znate, nemate baš dobre stavove, teško ćete ovako dobiti odobrenje biti posvojitelji. Evo, sve je zapisano, javit ćemo vam."
Nisu javili.
Jer će sustav radije ostaviti dijete u svetoj biološkoj obitelji, makar mu tamo smrskali glavu. Jer će sustav dati stopedesetiprvu šansu biološkim roditeljima, dovoljno da jednom nazovu i pitaju diše li dijete. Jer će sustav često pronaći tristopedesetijedan razlog da vas odgovori od posvajanja, da zakomplicira, ograniči, pritom misleći o svemu, osim o djetetu.
Djetetu koje mora biti u fokusu.
Vas će pitati dimenzije sobe za dijete, prigovoriti jer prema tko zna kojem propisu jedan zid je kraći za 10 cm, ali biološku majku neće pitati zašto u šest mjeseci jednom nazove ustanovu i k tome, ne želi čuti svoje dijete, već samo zadovoljiti propis kako bi dobila još vremena za odluku. Odluku - želi li se odreći djeteta ili ga još razvlačiti u sustavu. Odluku - želi li biti roditelj tom djetetu ili ipak ne bi.
Oduzmimo pravo na takve spore odluke. Prestanimo zadovoljavati propise tek samih propisa radi.
Stavimo dijete u fokus.
Majku mu, zar je to tako teško?!?

***
P.S. dopustite mi malo interpretacijske slobode, uvažavajući činjenicu da se ovaj razgovor vodio prije puno godina, da je prenesen po sjećanju, no dovoljno vjerno da se istakne bitno.

Nema komentara :

Objavi komentar

Hvala na vašem komentaru. Isti će biti objavljen nakon pregleda moderatora.