utorak, 27. travnja 2021.

Ispovijed jedne čitateljice



O romanu Pavla Pavličića "Mjesto u srcu"(Zagreb : Slon, 1996.)

Piše: Mirjana Mrkela

Što je misterij

Riječ misterij je zagonetna ako ne znate njezino značenje. Ali misterij jest zagonetka i više od zagonetke. Značenje misterija ne može se pronaći ili još nije pronađeno. Odlazak Sunca na spavanje nekada je bio pravi misterij. Danas više nije. Ali nisu u pravu oni koji misle da je na Zemlji sve otkriveno, pronađeno i izumljeno.

Prva knjiga koju sam imala a u njoj se spominju misteriji, nosila je naslov "Misterije svijeta". Na naslovnici je bila slika ljudske lubanje od prozirnoga kristala. Nitko ne zna kako je nastala. Osim misterioznih stvari, postoje misteriozne pojave i misteriozni događaji. Osim svjetski poznatih, ima i misterija manje poznatih ili gotovo nepoznatih. Postoje i misteriji u pričama i u filmovima.

Moj prijatelj... pa dobro, nije baš prijatelj, više profesor književnosti i pisac Pavao Pavličić, većinu svojih romana začini nekim misterijem. Tako je i s ovim romanom, "Mjesto u srcu".

Koje mjesto

Roman je smješten u mali grad na obali velike rijeke. Točnije u jednu od sporednih četvrti gradića uz rijeku Dunav. Rijeka je važna jer donosi kretanje, promjene, pa i male misterije. Primjerice:

"Dunavom je prolazio brod i upravo kad je Tatica to izgovorio zatrubio je sirenom iz sve snage, kao da potvrđuje ono što je Tatica upravo bio kazao."

Gradska četvrt je važna jer je u njoj sve drago i poznato. A nedaleko od kuća, plaže i livade kao stvorene za nogomet, stoji i neobična građevina.

"Ali, još je bolje to mjesto bilo zato što se ondje nalazila Ruševina. Mi smo tu kuću tako zvali, a odrasli su je zvali drugačije".

Glavni junak, dječak s običnim brigama i običnim radostima, bio je i uobičajeno znatiželjan. Ne treba dugo čitati o svemu kad je na redu ulazak u tu Ruševinu. Gore po istrošenim stubama i evo ga u misterioznoj prostoriji!

„Uhvatio sam se rukama za daske kojima je prozor bio zakovan i zagledao se van."

Što je bio misterij

Ono što se vidjelo kroz taj neotvoreni prozor nije bilo neobično. Pogled se pružao na dio dobro poznate četvrti. Gledajući i naravno, razmišljajući, dječak je usput i nešto poželio. Vratio se kući, a želja mu se ostvarila!

Nakon još nekih ondje prošaptanih želja, došao je do zaključka da ih mjesto ispunjava. Određeno mjesto ispunjava određene želje. Tako je ovaj dječak shvatio da ima veliku, neobičnu tajnu.

"Ja s tajnama nisam imao iskustva. Moja je majka, još kad sam bio sasvim malen, govorila kako ona sve u vezi sa mnom vidi i onda kad ne gleda, i ja sam u to neko vrijeme doista vjerovao. Doista se događalo da zna nešto što sam ja mislio da ne može znati, i zato mi se činilo da se i ne isplati imati tajnu kad će ona ionako doznati. Onda je došla baka i uvjerila me u postojanje anđela čuvara, koji je svuda s nama i koji sve vidi, i tada mi se činilo da tajne nemaju nikakva izgleda. Zato sam se osjećao bolje, vedrije, poštenije kad ne bih imao tajni. A sad se na mene svalila strašna tajna koju jedva da sam mogao izdržati."

Očito, jedva je čekao da je nekome povjeri.

Kome govoriti o misteriju

Jesu, odrasli su sigurno iskusniji, ako ne i mudriji. Ali oni ne gledaju na svijet, pa ni na misterije, ne gledaju kao djeca. Dakle, tajnu će podijeliti s nekim od svojih vršnjaka. I naravno, prvi izbor je najbolji prijatelj.

"Dinko me pažljivo slušao, i nipošto se nije spremao da me ismije." "Bilo mi je lakše nakon što sam to s njim podijelio, ali je još trebalo pričekati da čujem što će sve Dinko iz toga izvesti. Jer, on je znao misliti mnogo brže nego ja, i znao je misliti upravo o čudima."

To je sve lijepo, ali postoji nešto još ljepše. U srcu Pavličićevog junaka, uz najboljega prijatelja bila je i najdraža djevojčica.

"Srce mi je ubrzano lupalo, ne od vožnje, nego od uzbuđenja. Svašta sam želio pitati Janu i svašta sam joj želio reći, ali nisam znao hoću li moći, hoću li pogoditi kako treba. Jer, pred Janom me uvijek hvatala trema, i tek bih poslije znao kako je trebalo govoriti, ali bi tada bilo prekasno."

Malo je reći da je Jana bila lijepa. Bila je najljepša, najneobičnija, najbolja, najmudrija, najpravednija i tako dalje.

"Imala je na sebi ljetnu haljinu s volanima, na plave kockice, bijele sokne i crne sandale s remenom oko gležnja. Niz leđa joj je visjela ona njezina tamna pletenica, debela i teška, i micala se kako je Jana mahala metlom i čistila pločnik, a ja sam je gledao s bicikla i nisam znao kako da počnem."

Jer, sve je na njoj bilo neobično, drugačije nego kod drugih djevojčica, a to me baš i zbunjivalo.

Sigurno nije mogao odmah reći: želim s tobom podijeliti svoju najveću tajnu i želim da budeš najsretnija na svijetu. To je moralo ići polagano, a išlo je sporije nego što je planirano.

Komplikacije

Ni života ni romana nema bez komplikacija. Jedna od najvećih ovdje je u svezi s najboljim prijateljem. Naime, obojica žele isto. Ako istu želju zažele na čudesnom mjestu, neće se ostvariti obojici.

"Bojao sam se da ne uništim prijateljstvo, i zato sam sebe tješio kako neću učiniti ništa protiv Dinka, nego ću samo učiniti nešto za sebe."

Iznenadnih poteškoća ima i s drugim likovima, ali neprestano očekujemo onu koja se tiče čudesnoga mjesta. Nešto će se tu dogoditi, profesor Pavao Pavličić neće nas iznevjeriti.

Gdje je čudesno mjesto

Postoji li još uvijek onaj prozor u onoj Ruševini, saznat ćete ako pročitate ovaj roman. Kad pročitate, možda ćete se vratiti na početak i čitati još pozornije. Tek kod drugog čitanja zapazila sam ovo:

"Našao sam skrovište za koje još nitko nije znao, koje je sad bilo samo moje, u koje nikoga nisam morao pustiti. Tu sam mogao skrivati i najveće tajne, tu sam mogao činiti i misliti što bih htio. Tko zna, možda sam onamo mogao i Janu jednoga dana dovesti."

U romanu "Mjesto u srcu" skriva se i ova tajna: srce je skrovište i srce je misterij. Srce je, između ostaloga, i mjesto na kojemu treba snažno poželjeti.

Poželite i čekajte da se dogodi, a u međuvremenu čitajte i čitajte!

Nema komentara :

Objavi komentar

Hvala na vašem komentaru. Isti će biti objavljen nakon pregleda moderatora.