četvrtak, 11. ožujka 2021.

Katarina Sarić | Mazga

 

Možda jednom 

kad budeš strugala zakorjela stopala od potucanja

i kad ti koža bude od spečenice zemlje tvrđa

 

Možda ćeš priznati da si me voljela

mazgo jedna divlja

s mesinga rđa

prije bi otpala

 

Jednom

kad budeš ispirala rožnjače na bistrom izvoru

Možda se prisjetiš kako sam te srkao

kao supu u tanjiru

natopljenu sredinom hljeba

lizao ti suzu svaku pio

meku kao svilu 

 

Uvijao te u zavežljaj

prstima mapu po leđima

crtao ti puta do kućice na ostrvu blaga

Ti Arijadna i moja ruka blaga 

i malo baštice za okopa

crvena konca za srećan kraj

do granice

s ostatkom svijeta ukopa

ma i velika potopa

samo da smo skupa

 

Moja mazgo tvrdoglava

stranputice

sam prao ti iz krvi

ko posljednji a ko prvi

ispirao grumenje iz žive vode

na sam pomen slobode

i tvoga ritanja u trbuh padao pa ustajao

nadao

se 

za stol, sol i kruh

za doček

ne osvitao

 

Kako sam te u krilu njihao

kopčao i hranio

Svako si mi korito prevrnula

u potrazi za dnom

i dokazom

čije je starije i čije prvo

ab ovo

 

Možda će ti se 

kad zazvečiš kao tikva šuplja

učiniti da opet čuješ moje riječi

kom pametnija a kome gluplja

retorička pitanja i drobljenja

bila su ti važnija 

mazgo moja nedokazana

 

- Čuješ li ih?

 

Kako ih opet krckaš drobilicom da čorbu zapržiš

dodaš i ono crno ispod nokata

i pepela

i još po koju dlaku iz jajeta

 

-Jesi li makar sad srećna?

 

Možda jednom

kad te izdaju hirovi 

izbace na obalu virovi

budeš zastala

mazgo moja besamarna

kopita povila i rane zavidala

pa se prisjetila

kako si me jednom voljela

priznala

 

Ako ti je prsta obraza

preostalo 

Moja mazgo

Nema komentara :

Objavi komentar

Hvala na vašem komentaru. Isti će biti objavljen nakon pregleda moderatora.