petak, 5. veljače 2021.

Igor Pop Trajkov | Nos


Tijekom prve polovice devedesetih u Skoplju

Te noći je gospodin O.A. opet išao zaobilaznim putem oko svoje kuće kao i u pređašnjim godinama, kojih bi sada koncem mjeseca postalo 3. Nije mu bilo svejedno da ga susjedi vide kako smije da uđe samo na stražnja vrata, gdje je eksponiran na njihove poglede. Sada je već konac rujna i temperatura brzo opada kada dan umire, tako da mu je nedvojbeno lakše tijekom zime, kada je tamno negdje oko 16 sati.

Htjela mu je dat razvod, nije se stidjela toga, ali budući da su oboje umirovljeni već desetak godina, nije joj se mučilo toliko pod stare dane; osobito znajući kakva je lokalna birokracija. Bila mu je naložila da cijelu kuću oblijepi samoljepljivom trakom, kako bi svatko ponaosob znao gdje se smije kretati. Jedina je soba za dnevni boravak (nekada ponosom prozvana salon) bila podijeljena na dvije, pri čemu su na sredini bili postavljeni masivni komadi namještaja, čije se pročelje upotrebljavalo kao i kod svakog drugog namještaja. Vrata se otvarala i u šifonjer se je slagala odjeća, odjevni predmeti ili one gluposti koje život znače, kao salonska obuća, skupa penkala, kolonjske vodice (čija su pakovanja znala biti neotvorena čak 20 godina) i tak dalje... Gospodin O.A. umirovljeni profesor ekonomije sa sveučilišta je izračunavao duljinu postojanja predmeta i njihovu cijenu, pri čemu je kao netko tko je cijeloga radnoga vijeka proveo studirajući isključivo zapadni sistem, opirući se svojim brojnijim kolegama marksistima koje je smatrao za provincijalce - pobuđivao sažaljenje kod sviju koje je znao svojim bijednim izgledom čija se je odjevna opskrbljenost bazirala na njegovoj mirovini koju je dobio kada je ljevica vladala; možete pogoditi da je bila veoma mala. Bio je sretan udajom iako su oboje bili prešli 45-tu kada su stupili na ludi kamen. Ona je bila od povratnika iz inozemstva, iz velike familije s juga države, jednako kao i on prezirala komunizam. Najzad sam dobio što sam zaslužio- mislio je ovaj veoma razumni čovjek koji je populaciju svijeta dijelio na ludu i racionalnu. Znam da ćemo se primiriti- ušao je najzad unutra, kad ga je tmina obuhvatila, ali i prožela kako i uvijek. Ušao je u „salon“. Pažljivo je prošao kroz prohod za kojeg je samo on znao, u njenu polovicu, budući da je bio osjetio da je voljena zadrijemala; pažljivo prolazeći kroz otvor šifonjera, da se ne zaklati previše (jer su na stropu „graničnih“ namještaja bile postavljene teglice s namirnicama, autentične za ovu regiju). Ovog puta voljena ne hrči u svojoj naslonjači. Dok joj kabelski provajder transmitira na TV-u recepte za makrobiotičke torte (to su one napravljene bez šećera) ona sjedi sasvim nepokretna u naslonjači. To ga je malo iznenadilo. Otvara njen radni stol i- dobro je!; sličica koju je nalijepila unutra je još uvijek tu.

Rekli su mu da je kupila ovih dana cijelo tuce „Alana Forda“ koji se divlje prodaje ispred samoposluge Veno. To mu je znak da planira da mu opet postane „ne-prekogranična“, ako ga doušnici nijesu opet prevarili - stripovi „Alana Forda“, čiji je tisak bio hrvatski, u ovim godinama nisu se mogli naći u trafikama, iako su imali na sebi cijenu u makedonskim denarima, i bili su prodavani divlje. A ove jer je kupila ispred samoposluge, a ne od preprodavača po ulicama, je kao da bi opet htjela biti odavde. Vratit će mu se!

Priznala mu je da se zaljubila u njega zbog njegovog nosa, kojeg je sisala i ljubila satima, čak i kad je gospodin profesor čitao novine, pri čemu joj se je prepuštao kao likovi iz pomenutog stripa. On detektiv, ona odani pas; ona je mislila da O.A. sliči na detektiva. Nije htio vjerovati da će ostati podijeljeni zauvijek, posvađali su se zbog gluposti, njegovog kašnjenja na večeru. Nije bio navikao da ne priča sa svima koje sretne tijekom svoje šetnje prije jela, zaboravljao je da ga ona čeka, nije znao da će „voljena“ tako reagirati: „da je bila ponižena mjesecima čekajući ga, da je bio pravi Balkanac-ženomrzac (što ga je najdublje uvrijedilo)“. Nije stigao da joj objasni da im od tih njegovih prijateljstava (a zapravo poznanstva) tu sve ovisi; da bez njih, primjerice, ne bi imali gdje popravljati zube itd. Međutim ona je naglo postala hladna, zaboravila na njegov nos, oholo na sve odgovarala sa „ne“ ili „ne mislim i ja tako“, da bi krajem ove svoje „bolesti“ zatražila razvod. O.A. je nekada mislio da iako je veoma nepravedan, život ipak na kraju pobjedi zlo, a sada ovo? Čekao je da se pojavi ova ženica čiji ga je osmjeh ispunjavao čarom zapadne kulture, a ne uzalud izgubljenog vremena u kojemu je vidio kako su svi iz kriminalnog podzemlja postali TV zvijezde. Koliko bi želio da se sada primire, da s njom priča o ovome. Ona će ga slušati sa svojim poluzatvorenim zelenim očima kako i uvijek, a onda kao prava mađioničarka rastjerat će sve te zle sile jednostavno mu dobacujući: „Ne misli o njima, nisu zaslužili!“ A onda bi se smijala kao kakva vragolanka... Zatim se budu obadvoje smijali... smijali...

O.A. nije bilo tko, živi na ulici A.Ciborski. Preko puta njegove kuće je kuća u bidermajer stilu, sasvim obrasla u puzavicama, gdje se suvremeni kantautor E.M. sastaje (kad kiši, osobito kad kiši i grmlje) s obadvoje svojih ljubavnica. O.A. se je zanio, misleći kako bi bilo najbolje da joj sve prizna; koliko žudi da nema te ružne granice oblijepljene po njegovoj lijepoj kući. Proživio je veoma dostojanstveno iako skoro sasvim bijedno i u velikim uskraćivanjima od svega lijepoga, a sada bi trebalo da pazi gdje se kreće u svojoj kući, naslijeđenoj od svojih predaka koji su studirali u Austriji i Bavarskoj. O.A. se prepustio tuzi. Zanio se. Naslonio se na šifonjer i skraššš! - tegla s ljutenicom je polomljena. Sad će mu se ljubljena drati!? Niko ne reagira. Tišina. Da nije... da nije... umrla?

Nema komentara :

Objavi komentar

Hvala na vašem komentaru. Isti će biti objavljen nakon pregleda moderatora.