Rajko Glibo | Čovjek slobode i pravde

Prije dva dana, sređujući arhivu Ramskoga vjesnika moj prijatelj Franjo Križanac ugodno me iznenadi poslavši mi skeniran iz Ramskog vjesnika ovaj intervju pjesnika dr. sc. Rajka Glibe s Vladom Gotovcem, znajući kako će isti obradovati Žaklinu Kutija (Rajkova kći, pjesnikinja i profesorica Hrvatskoga jezika i književnosti) i mene. Nas dvoje se po njegovim riječima „bavimo Rajkom“ pa bi nas moglo interesirati.

Izuzetnu zahvalnost dugujemo Ivani Kutija (Žaklinina kći, Rajkova unuka) koja je pretipkala intervju. 

Zadar, 6. siječnja 2021., Nikola Šimić Tonin

Kolovoz 1992.: UZ 150. OBLJETNICU MATICE HRVATSKE 

RAZGOVOR S PREDSJEDNIKOM MATICE HRVATSKE g. VLADOM GOTOVCEM

ČOVJEK SLOBODE I PRAVDE

Pjesnik i filozof, esejist i publicist, novelist i kritičar, uza sve to i novinar, Vlado Gotovac je sada predsjednik Matice hrvatske. Za predsjednika je izabran prosinca 1990. godine na obnoviteljskoj skupštini Matice hrvatske, najstarije kulturne institucije koja potječe još iz ilirskih dana i rad koje je zabranjen nakon sastanka u Karađorđevu i u Predsjedništvu CJ SKJ 1971. godine. Prisjećamo se Gotovčeva izbora za predsjednika MH koji je u Starogradskoj vijećnici popraćen iskrenim oduševljenjem Matičnih članova. Jedan od najprogonjenijih i najosuđivanijih hrvatskih intelektualaca došao je, poslije dvadesetogodišnje kalvarije, na pravo mjesto.

Našli smo se oči u oči s pjesnikom autorom dvadesetak knjiga, urednikom „Hrvatskog tjednika“ koji će 1971. godine dovesti do tiraže od 150.000 primjeraka, kada će list biti zabranjen, a zabranjeni uvodnik izvanrednog broja HT postat će svojevrsnom paradigmom 1971. Prisjetimo se tog uvodnika: „ Napuštajući Hrvatski tjednik mi ne napuštamo nadu koja nas je u njemu skupila. Uvjereni smo da je ona zajednička svima koji budućnost naše zemlje i budućnost svijeta zamišljaju kao doba slobode i pravde, jedino doba koje može osigurati smisao čovjekovih snova, čovjekove povijesti, od prvog dodira s materijom do posljednjeg pogleda u svjetlost neba jer niti smrt ušutkava sve mrtve, niti šutnja ukida svaku nadu!“

Vlado Gotovac je rođen u Imotskom 1930. godine. Filozof, pjesnik i publicist Vlado Gotovac u svoj curriculum vitae može upisati idilično djetinjstvo i uzbudljivu mladost, dvadeset knjiga poezije i eseja, intenzivan politički angažman 1971. godine i odmazdu vlasti za taj angažman, sa šest godina zatvora, koje pjesnik izdržava do kraja, a nakon toga zabrana javnog djelovanja i šutnja u javnosti koja će potrajati 19 godina, a tijekom toga perioda Gotovac je široj javnosti poznat tek kao nekadašnji urednik „Hrvatskog tjednika“ i jedan od lidera maspoka. Poslije 19 godina pjesnik će javno i opširno progovoriti u razgovoru s novinarkom Vesnom Kesić (Start od 14. 10. 1989.). Punih 19 godina veliki pjesnik ne samo što nije smio javno istupati, već se nije mogao ni zaposliti. Izborom za predsjednika MH Matična pravila traže da mu se članstvo u HSLS zamrzne i tako je sada. Gotovac je novelirao Pravila MH i doveo ih u sklad s demokratskom državom.

Posljednja Gotovčeva knjiga poezija „Crna kazaljka“ napravljena je za njegova oporavka u Rogaškoj Slatini i već je nagrađena. U njoj se pjesnik predstavlja kao“iznimna osobnost našeg poslijeratnog pjesničkog izraza“. Iz knjige zrači nužda za duhovnim oporavkom pojedinca, ali i društva. I tu je pjesnik originalan i neponovljiv.

U pjesnikovu uredu, sa zajedničkim prijateljem Slavkom Jeličićem i Stjepanom Sučićem, tražimo pjesnikov interview. Obveze su pred njim velike, učestale, rokovi neumoljivi, a g. Jeličić „navalio“ i to ti je to.

Ne zanima me koji je list. Ne mogu, nemam vremena, ali za Ramu može sve – veli g. Gotovac.

Možemo li sutra oko dva – uskačem.

Može! Za Ramu sve može! – veli pjesnik.

Sutradan razgovor poteče ovako:

U godini smo u kojoj teče 150-ta obljetnica Matice hrvatske, Rama i Ramski vjesnik obilježavaju tu obljetnicu, među ostalim, i na ovaj način. Vaš pogled na obljetnicu i MH (jučer, danas, sutra). Zadaća ogranaka MH u Herceg-Bosni kroz prizmu stoljetne tradicije i veza?

- Obljetnica Matice hrvatske značajna je višestruko. Prvo potvrđuje činjenicu da je punih 150 godina jedna kulturna institucija kontinuirano ispunjavala onu zadaću zbog koje je stvorena.

A MH je stvorena zato da oblikuje nacionalnu kulturnu samosvijest, da u skladu s njom unapređuje hrvatsku kulturnu djelatnost, čuva ono što je već stvoreno i omogući stvaranje novog. Činjenica da je MH osnovana kao prva institucija hrvatskog nacionalnog preporoda. pokazuje da su naši preporoditelji od prvog trenutka bili svjesni činjenice kakvu će golemu, možda presudnu, ulogu odigrati kultura u sudbini hrvatskog naroda u njegovu nastojanju da se oblikuje u modernu europsku naciju i da postavi sve one zahtjeve koje takva jedna nacija postavlja svijetu u kojem živi, tj. da postavi svoje zahtjeve za svoja politička i državna prava.

Punih 150 godina Matica hrvatska je na svom dugom, vrlo teškom putu, kao što je bila i sudbina hrvatskog naroda, nastojala ispuniti tu zadaću na onaj način kako su joj omogućavale prilike i snage kojima je hrvatski narod u tu svrhu raspolagao. Može se sa sigurnošću reći da je u tih 150 godina doslovno sve ono što je bilo vrijedno u hrvatskom javnom životu, sudjelovalo i u radu MH. Svi naši velikani, napose u 19. stoljeću, bili su članovi MH, bez obzira u kojim su još institucijama radili i kakve su položaje u našem društvu zauzimali. Od bana Mažuranića koji je bio i ban Banovine Hrvatske, dakle, najviša čast koju je mogao jedan Hrvat u okviru državnih časti postići, bio je i predsjednik MH što najbolje pokazuje koliko je rang imala Matica u to vrijeme u životu Hrvatske. 

Mnogi drugi velikani hrvatske političke, državne ili kulturne misli, pisci, stvaratelji u različitim znanstvenim oblastima, oni koji su zasnovali Hrvatsku akademiju znanosti i umjetnosti i oni koji su osnovali moderno hrvatsko sveučilište, koji su mu dali današnji oblik, sadržaj, funkcije i pravac, svi oni su bili djelatnici MH, u njezinu okviru začinjali su ideje oko osnivanja tih institucija, ostvarili te ideje, iz MH pokretali prve korake za stvaranje i Sveučilišta i Akademije, dakle, doslovno iz MH iznjedrili te moderne naše znanstvene i kulturne institucije. Ne samo one, nego je i Društvo književnika Hrvatske izniklo iz MH, čime je MH sama neprekidno ostala naša centralna kulturna nacionalna institucija da bi istodobno stvarala druge moderne kulturne institucije, bez kojih se ne može zamisliti jedan moderan narod i njegov moderan kulturno – znanstveni život.

Ta golema uloga podjednako se oblikovala i mogla opaziti u političkom životu nacije. MH od prvog trenutka nije bila politička institucija i nikad nije bila stranačka institucija. Ona je bila uvijek iznad stranaka iz jednostavnog razloga što su pitanja kojima se bavila, ciljevi koje je sebi postavila, bili nadstranački. Tad su bili opći i temeljni ciljevi opstanka, državnog ustrojstva i političkog života hrvatskog naroda. Prema tome nijedna stranka nije mogla imati tako široki program, niti je pak MH ijednoj političkoj tezi odgovarala u smislu prakticiranja njezinih privremenih političkih ciljeva koji su uvijek privremeni po, da tako kažemo političkim zakonima budući da politika odgovara i dnevnim i mjesečnim i godišnjim pitanjem nacije, s obzirom na životnu dinamiku oblasti kojima se politika bavi, a to je, prije svega, sama politika, državni život, a onda i privredni život povezan s tim, naime, čitavo državno gospodarstvo. Matica je, dakle, samostalna od onih sporova koji se uvijek vode među političkim stranka, udaljena od njih, a istodobno temelj onog obzorja u kojemu su te političke stranke postavljale svoje programe, ostala budan čuvar temeljnih vrijednosti i političkoga života Hrvatske u tom smislu što se brinula za istinsku slobodu hrvatskih ljudi u svim oblastima, podjednako u znanosti, kulturi kao i u politici, što se brinula za to da Hrvatska u svojim političkim ciljevima bude doista suvremena da se kreće zajedno sa europskim nacijama i što je nastojala sačuvati to duhovno obzorje tako da ono uvijek uz svoju univerzalnost ima i posve jasnu nacionalnu sadržinu i posve jasno određen sadržaj te sadržine. 150 godina takvog posla dovodilo je MH u vrlo različite položaje, ali je uvijek bila jedno. Budući da nikada nije izražavala stranačke interese, nego opće interese Hrvatske, Matica u tih 150 godina, doista se može reći, nikada, ni jednog trenutka nije se upregla ni u kakve stranačke ili bilo koje interese. Nikada ni jedna stranka nije nad njom vladala, upravljala, i preko nje postizala svoje ciljeve, niti je to Matica dopustila, pa čak ni onda kada je hrvatski narod prisiljen državno-pravnim odnosima bio u različitim zajednicama, bilo to s Ugarskom, odnosno Austro-Ugarskom, Jugoslavijom, prvom i drugom, MH se nikada nije upustila u to da odražava, odražava, ispunjava ili sama zasniva bilo kakve odnose koji bi bili usmjereni na to da se hrvatski nacionalni interesi povežu s nečijim drugim interesima na štetu hrvatskog naroda. Silno je važno da hrvatska kultura sačuva svoju vitalnost, cjelovitost i da sačuva ono što je uvijek u njoj bilo silno važno, raznolikost i univerzalnost povezanu istodobno s nacionalnom specifičnošću, jedinstvenošću i neponovljivošću. 

Matica je ostala institucija koja je prije svega, iznad svega i u svakom trenutku svoj izvor, svoj smisao i svoj cilj nalazila u sudbini hrvatskoga naroda i u njegovim nastojanjima da bude slobodan i samostalan europski narod. Ta golema tradicija Matice, njezina vrijednost za sudbinu hrvatskog naroda i u ovom trenutku je takva. Mi se više ne borimo za državu u smislu njezina konstituiranja, ali se borimo za karakter države, za stvaranje jedne moderne Hrvatske i u tom smislu Matica je i dalje budna da ne samo pomogne takvom jednom putu hrvatske državne i političke prakse, nego isto tako da sama ona svojim snagama, sposobnostima i mogućnostima pridonese svakodnevnoj budnoj svijesti i savjesti hrvatskoga naroda na tom putu. S druge, pak, strane, ona će uvijek u skladu sa svojim ciljevima nastojati da u ovom ulasku u Europu očuva vrlo određenima međe hrvatskoga nacionalnog bića, da sačuva karakteristike hrvatske nacionalne kulture i da ne dopusti da se ulazak u Europu pretvori u gubljenje tih granica, u nestanak onog specifično hrvatskog i pretvaranje Hrvatske u nekakvu moguću provinciju europskog velikog, zajedničkog integriranog obzorja. To onda znači da ona isti taj zadatak ima sa svim Hrvatima ma gdje oni živjeli.

Zbog toga MH najprije u svim izvanhrvatskim prostorima bilo koje države, sada kada imamo svoju državu, ima pravo i to prakticira, osnivati ogranke MH koji su zapravo instrumenti preko koji svi Hrvati, ma gdje živjeli, postaju integralni dio hrvatskog kulturnog prostora, hrvatske kulture, i s njom dijele svoju sudbinu. S druge strane MH ima obvezu da u ljudima koji izvan Hrvatske žive, a žele dijeliti sudbinu hrvatskog duhovnog prostora, omogući da u njemu živo i neposredno sudjeluju i na taj način budu doista i baštinici prošlosti i dionici sadašnje dinamike, kao i oni koji će pomoći u projektiranju budućnosti koja se u duhovnoj oblasti najprije rađa, prepoznaje i dobiva svoju svijest razumljivo je onda da je Bosna i Hercegovina u takvom jednom konceptu života MH, neposredno i najbliže uključena, da je prema tome život Hrvata u BiH najprisnije povezan sa sudbinom hrvatske, ali to je on čak i geografski jer smo tu zajedno, da se zapravo granica između Bosne i Hrvatske često kreće upravo preko tkiva, nacionalnog hrvatskog tkiva i da mi, prema tome, po prirodi svih ti činjenica o kojima smo govorili u Bosni i Hercegovini imamo normalni prostor Matičina djelovanja, normalan sadržaj njezina djelovanja i da s druge, pak, strane taj prostor u Hrvatsku, da tako kažem, šalje svoj udio kao i svi oni koji u Hrvatskoj žive, udio u hrvatskoj kulturi, u njezinu životu i u njezinim ciljevima. Nema nikakve specijalne zadaće MH u BiH, ona je posve jednaka onoj koju Matica ima u Hrvatskoj. Time se govori o jednom integralnom životu hrvatskog duhovnog bića, o zajedništvu u sudbini hrvatske kulture, njezine civilizacije i ciljeva koje jedno i drugo ima u životu i opstanku hrvatske nacije. 

Kakvo je i kakvo bi trebalo biti mjesto i uloga intelektualaca u obrani Hrvatske i sada Herceg-Bosne?

Intelektualci su u modernom svijetu bačeni, da tako kažem, u vrtlog svih zbivanja pa onda i političkih. Jedno vrijeme, napose od 50-ih do 70-ih godina, uobičajilo se govoriti o tzv. angažmanu intelektualaca, tj. u njihovu preuzimanju odgovornosti za politički život i o sudjelovanju u političkom životu neposredno, aktivistički preuzimajući uloge u različitim političkim tijelima, funkcije u različitim političkim institucijama. Ovo je doba politike. Već u 19. stoljeću jedan veliki filozof Kierkegaard je rekao: „U našoj epohi sve je politika.“ I to je golema istina. Prema tome, intelektualci u modernom svijetu izravno odgovaraju za sudbinu svoga naroda u oblasti, ne samo onih ideja i misli koje nazivamo kulturom ili civilizacijom, nego i u neposrednim i svakodnevnim djelatnostima koje se odnose na život zajednice bilo državne, bilo političke u smislu prakse ovih ili onih političkih institucija kao i općem okviru koji bi mogli nazvati okvirom i načinom društvenog života koji je u moderno doba obilježen prije svega liberalnom demokracijom. Prema tome, Hrvati braneći Bosnu i Hercegovinu u ovom trenutku, brane dvije činjenice, brane jedan liberalno-demokratski program u kojem će narodi koji žive u BiH imati potpunu slobodu, ne samo kolektivnu nego i pojedinačnu, u izboru svoje sudbine, svojih ciljeva i svog duhovnog obzorja. U tom su smislu intelektualci odgovorni da nađu način kako uspostaviti veze s onima koji nose njegov dominantni teret, to znači s matičnom zemljom, način na koji će povezivati te ljude i one s kojima trebaju zajednički razriješiti svaki mogući problem koji će se u tom pogledu pojaviti, postaviti zadaće koje će na najbolji način odgovoriti onim pitanjima koja postavlja život i ljudi kojima oni služe kao duhovni vodiči.

Ovo vodič ne smije se shvatiti u nekom smislu da bi oni bili pastiri stada. Biti vodič u intelektualnom smislu znači naprosto na najbolji način oblikovati misli i ideje onih s kojima si povezan svojom duhovnom i materijalnom sudbinom, i ništa više. I u tom smislu intelektualci su odgovorni jer su se obrazovali za to i oni moraju snositi odgovornost ukoliko na loš način, na kriv način formuliraju, oblikuju i objave ta pitanja i te zadaće o kojima govorimo. U BiH, koja je u ovom trenutku žarište najtragičnijeg zbivanja možda u čitavom svijetu, odgovornost intelektualaca je to veća. U tragediji oni postaju oni koji su je do kraja svjesni, koji je moraju do kraja procijeniti i do kraja oblikovati putove preko kojih će ta tragedija dobiti smisao, ali i izlaz iz nje u posve normalan, čovjeka dostojan i u skladu s njegovim željama uspostavljeni prostor i put prema budućnosti. Zato smatram da intelektualci trebaju voditi računa o dvjema činjenicama u BiH. Prvo, da je BiH danas priznata suverena država bez obzira na sve što se u njoj događa, da je ona ušla kao država u svjetsku zajednicu i da mi u tom pogledu ne smijemo i ne možemo ništa mijenjati. Ono što mi moramo učiniti u skladu s tim svjetskim zakonom i svjetskim položajem to je da taj svjetski položaj interpretiramo, prikažemo sa svog stajališta u smislu očuvanja, unapređenja, i po značenju uvećanja hrvatskog udjela u sudbini BiH, prije svega duhovnog, a onda će iz tog proizaći i materijalni. To znači da je velika zadaća da se što prije i na što potpuniji način oblikuje ono što predstavlja Hrvatsku u BiH, Hrvatsku kao naciju u smislu kulture duha i vrijednosti, da se to što aktivnije predstavlja toj javnosti i da Hrvati na što aktivniji način svojom kulturom i njezinim vrijednostima prodru u opći život BiH i tako pridonose njegovoj veličini, ali isto tako i reprezentiranju, održavanju i uvećavanju hrvatskog udjela u sudbini te države. Činjenica je da će ta država i u buduće, više čak nego u ratu biti povezana s Hrvatskom. Ta činjenica pokazuje do koje je mjere i kako je velik, delikatan, ozbiljan a možda čak i najvažniji mogući posao koji se može obaviti u BiH, posao hrvatskih intelektualaca. Oni trebaju upravo u tom pravcu djelovati tako da bliskost BiH i Hrvatske bude što potpunija, ali i što slobodnija, respektirajući, poštujući integralnost toga prostora sa svim njegovim specifičnostima. Jer Hrvatska i unutar same države Hrvatske jest lijepa po tome što je raznolika i nikako se ne bi smjela ni odreći, a još manje zatomiti tamo gdje se to rađa, ono specifično što bosansko-hercegovački ili herceg-bosanski udio u hrvatskoj kulturi znači, nosi i što je već dosada činio za hrvatsku kulturu.

Što mislite o hrvatskoj kulturi u svjetlu međunarodnog priznanja Hrvatske?

Hrvatska kultura u svjetlosti međunarodnog priznanja igra zapravo bitnu ulogu. Mi smo vrlo mali narod s malim prostorom, mi smo se pojavili u svijetu tek sada, čak i geografski da tako kažem, politički sasvim sigurno prvi put, tako da svijet o nama vodi računa kao o jednoj posve oblikovanoj modernoj naciji i njezinoj državi. Ali to je moguće samo onda ako to posvjedoče kulturne i civilizacijske vječnosti, ako se pokaže da mi jesmo narod koji je oblikovan u svim područjima tako da svjedoči svoju cjelovitost, jedinstvenost i bitnu povezanost svih svojih članova u onom smislu u kakvom se o naciji govori kao duhovnoj i materijalnoj, civilizacijskoj, državnoj i političkoj činjenici. 

Kako je, kao što smo rekli u početku, od prvog časa bilo jasno da će kultura za Hrvate u tom pogledu igrati golemu ulogu i danas se može reći da ona ne samo igra tu ulogu, nego da to i drugi znaju, ne samo mi Hrvati. Napad na hrvatske kulturne vrijednosti, prije svega upravo na njih, možemo reći, koji je da učinjen u ovom ratu najbolje pokazuje da to i naši protivnici velikosrbi znaju. Oni su htjeli uništiti tragove, temelje i vrijednosti hrvatske kulture da bi time osporili opstanak hrvatskog naroda, da bi time dokazali da on povijesno ne postoji, pa da, prema tome, i nema prava koja proizlaze iz povijesnog, cjelovitog, kulturnog i civilizacijskog opstanka jedne nacije.

I upravo je zbog toga silno važno da hrvatska kultura sačuva svoju vitalnost, cjelovitost i da sačuva ono što je uvijek u njoj bilo silno važno, raznolikost i univerzalnost povezanu istodobnu s nacionalnom specifičnošću, jedinstvenošću i neponovljivošću. To dvoje zajedno što je uvijek karakteriziralo hrvatsku kulturu, naglašavam, jer mi smo upravo narod koji je imao sjajne latiniste, dakle, pripadao onom divnom periodu europskog lingvističkog jedinstva u kulturi koji je rodio, zapravo, temelj onoga što danas zovemo Zapadom u čemu smo, dakle, ljepotom i vrijednošću djela bili veliki sudionici i na taj način pokazali i dokazali da pripadamo Europi u obje komponente, u onoj specifično nacionalnoj i onoj univerzalističkoj. Prema tom, te obje komponente, pogotovo sada kada ćemo imati te granice, moraju biti sačuvane da i u BiH naš univerzalizam, zajedno s našim svim drugim elementima, nacionalnim i pokrajinskim, postane temeljni dokaz vrijednosti, dinamičnosti, i što je najvažnije univerzalne unutarnje utemeljenosti hrvatske kulture i njezina duha.

Hrvatska i Herceg-Bosna (i Rama u Bosni) jučer, danas, sutra…?

BiH je kao što znate, odnosno Herceg-Bosna, imala ništa manje tragičnu sudbinu od matične Hrvatske, ništa manje se nije tamo događalo što se nije događalo u ovim predjelima. Ali kao što je Hrvatska pokazala jednu gotovo neshvatljivu povijesnu žilavost, izdržljivost i sposobnost da se, usprkos ovako tragičnom stjecaju okolnosti kroz koje je prolazila baš Hrvatska zato što je na granicama svjetova, da je istodobno kažem, ta BiH sve to dijeleći sačuvala sve te osobitosti koje drugi predjeli Hrvatske nemaju. To je prije svega zbog toga što je u BiH ma kako dalek i možda ne toliko presudan kao što se ponekad čini, ali ipak silno važan utjecaj bogumilstva, utjecaj islama i na kraju utjecaj onog dijela bizantskog povijesnog života koji se manifestirao u hrvatskoj ćirilici, u izvjesnim sklonostima u slikarstvu, skulpturi i građevinarstvu itd, da je, dakle, BiH pa onda u književnosti preko udjela muslimanskog, to znači islamskog, stvorila jedan poseban, vrlo specifičan, originalan i silno zanimljiv, cjelovit kulturni obzor s kojim se veliko hrvatska ponosi i u kojem nalazi jednu od važnih komponenti svog općeg kulturnog, pa onda političkog i nacionalnog života. 

I zato je svaka zamisao Hrvatske uvijek povezana s načinom i sudbinom života i djelovanja duhovnog u BiH. Ni jednog jedinog trenutka Herceg-Bosna se ne može iščupati iz hrvatskog nacionalnog bića, ni kad se govori o njegovoj prošlosti, niti kad se govori o njegovoj sadašnjosti, a svi elementi koji su sad, u ovom trenutku, u povijesnom djelatnom tijeku ovih sadašnjih zbivanja, pokazuju da će to tako i ostati.

Gospodin Vlado Gotovac je pjesnik i esejist. Je li pjesnik Gotovac zgotovio i u poeziji rekao što je imao reći ili nije? Potiskuje li sadašnja funkcija, prorjeđuje li ona stvaralačka nadahnuća i nastanak novih pjesmotvora?

Moje je sadašnje djelovanje u javnom životu, ne samo kao predsjednika Matice hrvatske, nego i kao čovjeka koji je u zadnjih nekoliko godina bio usko povezan sa zbivanjima u političkom životu. Utemeljitelj sam, uz Goldštajna, prve političke stranke osnovane poslije drugog svjetskog rata u Hrvatskoj. Djelovao sam unutar te stranke sve dok nisam bio izabran za predsjednika MH, dakle djelujući u politici, djelujući u MH sada u ove dvije godine, ja sam zaokupljen golemim poslovima, prvo samih tih institucija, a onda tragičnim položajem Hrvatske, ratom i zahtjevima koje je taj rat pred sve nas postavljao, udaljio se od svog jedinoga, za koji sam ja mislio da je jedini, životnog posla, a to je pjesništvo i ono što iz njega proizlazi kao moguća obveza u smislu esejistike ili drugih nekih načina priopćavanja, oblikovanja i stvaranja unutar hrvatskog književnog jezika. 

Nije mi bilo dana, dakle, da u punoj slobodi i miru obavim one poslove koje sam htio obaviti. Nisam zaključio svoj opus i osjećam potrebu da to učinim. Preda mnom je još, po mom sudu, sigurno nekoliko temeljnih knjiga koje bih morao napisati i ja se nadam da će mi vrijeme i sreća donijeti mogućnost da za koju godinu, kad Hrvatska bude postigla bar one temeljne ciljeve zbog kojih sam se toliko zauzimao u političkom i javnom životu, a to je, prije svega, postizanje jedne moderne države u gospodarskom i političkom životu, jedne tehnološki vrlo jake, liberalno-demokratski ustrojene i u svakom pogledu za pojedinca i za kolektiv slobodne domovine Hrvatske.

Onoga trenutka kada se ti ciljevi ispune u svom globalnom okviru, kad se omogući konstituiranje demokratskih, javnih i kulturnih institucija u punoj slobodi i u punom modernom sadržaju, dakle, samo temeljno naravno, ja se nadam da će doći trenutak kada ću se ja moći povući i baviti se svojim književnim radom, sretan da sam se u tim poslovima našao na strani svoga naroda i svih onih koji mu žele dobro, sretan da sam bar jedan kamenčić u tome pridonio i ne mislim, kad bih i sad umro, da je činjenica što nisam dovršio svoje književno djelo izgubila time što sam se borio za sve ove druge činjenice, jer smatram da su i one od presudne važnosti za moju naciju, pa premda će možda brzo biti zaboravljene u rijeci velikih političkih i povijesnih zbivanja moji udjeli u tome, ja nalazim unutarnje zadovoljstvo u činjenici da sam tako djelovao i nisam zaokupljen time da li ću u tom pogledu, kako se to voli reći, ući u povijest kao ime koje je nešto u tom pravcu značilo. Za mene je bitno da sam učinio ono što je bilo u skladu s mojim osjećajem dužnosti, s mojom ljubavlju i mojim poštovanjem prema narodu i njegovoj sudbini, narodu kojem pripadam, tj. hrvatskom narodu.

Vaš govor na Krešimirovu trgu tada je bio aktualan za Hrvatsku. Zlo, međutim, kvasa i širi se pa je sada aktualan za Herceg-Bosnu i Ramu. Što se u Hrvatskoj promijenilo od tada do danas?

Govoreći na Krešimirovu trgu ja sam imao pred sobom ono što se i dogodilo, približavanje vrhunca velike tragedije koja će zahvatiti sve ove prostore. Govoreći o Hrvatskoj ja sam bio apsolutno u tom trenutku uvjeren da je BiH ne samo na redu, ne samo neizbježno na redu, nego da je samo pitanje časa kada će se sve ono što je nas zahvatilo tada, sav plamen, bijes i bestijalnost, životinjstvo i amoralnost onoga što se događalo na hrvatskom prostoru, a nazivalo se ratom, premda to nije nikakav rat, premda je to jedna divlja horda koja uništava, ruši i onemogućava sve ono što bi imalo ljudski lik na ovom prostoru, prenijeti u BiH. Bio sam, dakle, uvjeren da će nas to ujediniti u kaosu jednog paklenskog programa, ali sam isto tako i danas uvjeren da ćemo mi izdržati.

Promijenilo se ponešto otad. Krv i strah su sada zahvatili Bosnu, mnogo više nego Hrvatsku. samo periferija Hrvatske još je uvijek izložena agresiji, bez obzira koliko je ona značajna. Govorimo o periferiji u smislu onog prostora koji se proteže uz BiH, samo u tom smislu, ne kulturno, ne povijesno, ne po značenju za Hrvatsku, jer je neizreciva vrijednost Dubrovnika u Hrvatskoj, jer se neizrecive vrijednosti Vukovara i Osijeka u Hrvatskoj, pa ipak su one već uništene ili se uništavaju, dakle, govoreći o periferiji samo u tom smislu, ja kažem da je još taj dio Hrvatske otvorena rana u kojoj se još ratnički uništava dok je BiH postala žarištem svih tih sukoba.

To je golema promjena koja prije svega pogađa BiH. Druga promjena koja se dogodila je postupna, ali sigurna činjenica da Hrvatska postaje europska država, jer smo postupno priznati, jer smo postali dio UN, jer na kraju krajeva i sada pokušavamo i preko ovih izbora, bez obzira što osobno smatram da su u najgorem trenutku raspisani, da ih nije trebalo prihvatiti, da je to politička i državna nespretnost i na izvjestan način moglo bi se čak reći neodgovornost, da su raspisani, ali kako se po pravilima legalizma svugdje u demokratskim zemljama ta odluka kao odluka prepušta stranci koja u tom trenutku vlada, onda je to bilo demokratski zakon da se to prihvati, ako već nije bilo jedinstvenog odgovora da se to odbije. Bilo kako bilo, dakle, mi se krećemo u tom pravcu i ja sam duboko uvjeren hrvatski narod, inače potpuno nov, da tako kažem, u poslovima moderne politike i poslovima moderne države, ipak na kraju zaploviti u one vode, kako se to obično slikovito govori, mirnijeg mora, sigurnijih voda i smirenih i u pravom pravcu usmjerenih vjetrova. Hrvatska će sasvim sigurno dospjeti u samu središnju sferu Europe već i svojim položajem i mogućnostima koje pruža u komunikacijskom i tradicijskom okviru europskog života.

Vaši dojmovi o prvom broju Ramskog vjesnika? Šta bi poručili Herceg-Bosni i Rami, posebno ramskim Hrvatima i Muslimanima?

Ja sam pogledao broj i mogu vam reći da me silno obradovao. Način na koji se u njemu pristupa događajima u BiH mislim da je na najboljem putu da doista predstavi pravi i najbolji način odnosa prema tim događajima. Mislim da bi trebalo upravo govoreći o Ramskom vjesniku spojiti taj vjesnik s pitanjem uopće kako treba da se odnose građani Herceg-Bosne prema ovom ratu i oni koji uopće žive u njoj, a posebno oni koji žive u Rami gdje su zajedno s Muslimanima. Ja bih zato odmah, odjedanput, vaša dva pripremljena pitanja spojio u jedno, a to je da je Ramski vjesnik svjedok upravo onoga što trebamo biti, jedinstveni Hrvati i Muslimani u obrani Herceg-Bosne i to u obrani koja nije samo pitanje države. To je obrana i hrvatskog i muslimanskog udjela, duhovnog udjela u kulturi BiH i Hrvatske, u tome što je upravo jedan specifičan susret tih dvaju elemenata, što se u njegovom susretu rodila jedna posve nova i u svakom pogledu originalna poezija, ali i uopće životna pozicija, životna filozofija, osjećanje života i životnog prostora, osjećanje životnih vrijednosti i čovjeka koji te vrijednosti živi i stvara.

Zbog toga upravo, zbog tih činjenica, kao i zbog državnih interesa, naravno, koje ne smijemo ni na tren zaboraviti, jedinstveni, zajednički otpor velikosrpskom divljanju je, dakle, otpor svemu onome što bi trebalo uništiti i za sva vremena omogućiti upravo one vrijednost po kojima su u BiH Muslimani i Hrvati, ne samo uspostavili svoje ljudsko dostojanstvo, duhovne vrijednosti koje su postigli, nego i njihovu originalnost i moguću buduću originalnost djela koja će iz toga proisteći. Odlučni da se sve to bude u jednom modernom europskom liberalno-demokratskom društvu, dakle, odlučni da kolektivi kao i pojedinci u punoj slobodi djeluju, vi ste pokazali svi da BiH doista želi biti europska država i da su pokušaji da se govori o muslimanskom fundamentalizmu,o hrvatskom fanatizmu i separatizmu itd., pokušaji kojima se upravo želi razbiti taj bitni i najvažniji odgovor cjelovite već stvorene kulturne originalnosti i duhovne osobitosti herceg-bosanskih Muslimana i Hrvata. U jedinstvu će doći do toga da se suradnički razviju posve novi i originalni tipovi života. I zato neka to isto jedinstvo, i rat i mir, kao što su i do sada povezivali, povezuju vas i dalje u jedinstven odgovor protivnicima tih vrijednosti.

Razgovarao Rajko Glibo