nedjelja, 24. siječnja 2021.

Matej Škarica | Knjiga osvrta, ogleda i kritika Likovni svjetovi autora Nikole Šimića Tonina

 

Kada općenito pomislimo na likovne svjetove u množini ili svijet likovnosti u jednini pred nama se u oba ''slučaja'' pruža širok, gotovo bezgraničan ali poprilično neodređen i neopterećen oblikovno-koloritni pojam koji upućuje na domete ljudske izražajnosti u ovom našem kao i nekim drugim možebitnim prostorima stvaralačkog naboja, napregnuća – to jest one kreativne prostornosti misaonog koju tek treba spoznati te je kao takva trenutačno nedostupna našim osjetilima, dakle koja nam se (kao u prizoru osvanuća) otvara ili tek ima otvoriti... Taj pojam može poprimati oblike neomeđenih prostora poput plavetnih morskih prostranstava, žuto-zelenih polja, snježne pustoši, a može pak biti naizgled nesređen: ispunjen crtama, plohama, objektima, tragovima memorijskog, refleksijama ili fragmentima nematerijalnog. Produkti uma koji se imaju otjeloviti u odabranom mediju tako su nebrojeni ali ipak uvjetovani doživljajem stvarnosti ponaosob. Zatim slijedi autorski trud i mar, pokušaj proboja u naizgled nevidljivo, količina uloženog te u konačnici potencijalno ubiranje plodova stvaralačkog rada. Bila bi to (ob)likovnost ali ne samo potrebna vještina već i prikladni trenutak nadahnuća, nadalje usmjerena spretnost koju stvaralački proces u svojoj slojevitosti zahtjeva težeći prema višem. Kroz poruku univerzalnosti prepoznajemo potom specifični pečat osobnog.

Umjetnost je u osnovi navezana na ideju i ona je zrno u tlu kreativnosti. Postoje izvanredne, dobre, loše, prosječne ideje ali u stvaralačkom procesu odabiremo poglavito one najbolje. Idejnost je skup, splet pa i sklop. Pri nastanku umjetničkog djela autor se nastoji voditi idejom originalnosti, vjerodostojnosti, spomenute prikladnosti pa i zanimljivosti / svojevrsne začudnosti. Sama potreba za izražavanjem u čovjekovoj esenciji tinja kao stvaralački žar utkan od njegovog postanja, tisućama i milijunima godina u nedogled vremenskog protoka – dakle od iskona je. Samim djelom (lat. opus) na određen način komuniciramo s okolinom, društvom, svijetom. Ujedno se definiramo pa i svrstavamo. Kroz spomenuti fluks (lat. flux) isto se rafinira. Bilježimo zatim u vremenu stvaralačka razdoblja, a kroz njih ''izranjaju'' ljudi, imena, autori – poznati ili nepoznati, sretni ili manje sretni no svaki u svome svijetu (likovnosti). Tu smo potom stvaralački ali i promatrački bliski s božanskim poslanjem da kreiramo nešto iz ničega, uzdižemo oblik nad bezličnom masom ili jednoličnoj samosvrhovitosti materije – tako da se u našem stvaralačkom činu služimo odgovarajućim medijem koji bolje odgovara našoj osobnosti dok um vodi ruku koja je vrhunski instrument. Stoga je sklop umjetničkog složen ali u esenciji namjere kristalan (čist) te je u nagonu razumnog ljudskog bića, dvonožnog intelekta koje teži višem, ljepšem, često i neopisivom. Među najvažnijima na tom polju jest osjetilo vida, ulazeći ili zakoračujući potom u dimenziju estetike, osobnog doživljaja sklada odnosno rjeđe njegove negacije. Oči mogu biti ''ovakve i onakve'', u različitim bojama, zrcalo 'nutarnjeg no direktna su veza s izvanjskim svijetom, kao i uši uz mirisno, prsti uz taktilno. Sve to upućuje na uvjetovani / neuvjetovani tijek procesuiranja sve sile podataka (iz)vanjskog ili okolišnog, poimanja okružnog, sakupljačkog u radnji poput marljivosti predaka koji nisu imali suvišak slobodnog vremena koliko li možda mi danas ali smo od njih naslijedili određeni dar, zalaganje, upornost, uz postavljanje na razine doživljenog, zatim memoriranja za dobrobit zajednice, po potrebi promicanja na šire… Čovjek želi upamtiti, odabrati, zabilježiti, sačuvati, opirući se time sveprisutnom zaboravu, prepuštanju slučaju, ''utapanju'' u općemasenom, životarenju, površnosti ili čak ignoriranju od strane drugih. Postupak odabira ide ka ljepšem i naročitijem; estetiziranje i idealiziranje ostaju (trebaju ostati) u mjerama dobrog ukusa. Tako možemo reći da netko „ima ili nema ukusa“. I opet osjetilni pojam vezan za organ jezik kojim tvorimo riječi kao komunikacijsko sredstvo sporazuma (ili njegove negacije). – No to je sada druga tema i vodi ka socijalnom karakteru umjetnosti. Premda nam vremena donose različite običaje, prilike, neprilike, smjerove, trendove te kao što se modernistička svakodnevica maćehinski odnosi prema estetici u konačnici ipak malo tko želi upamtiti ružnoću. Nerijetko nas u vremenu globalizma i masmedijske zagušenosti zapljuskuju prizori ljudske patnje, straha i zla iz okruženja kao primjerice u vremenima društvenih kriza, ratova, oskudice i sličnih ovozemaljskih pojava. Tu onda pristupamo stanju uzvišenog poslanja umjetnosti (namjerno u duh europskog kršćanstva ne želim reći „božanskog“ premda se dotiče antičkih ideala) kao oplemeniteljice sive počesto i bremenite kolotečine svakodnevnog koja nas u konačnici odvaja od lijepog, odabranog, kreativnog, skladnog. 

Slijedi zatim idealiziranje umjetnika i umjetničkog kao nečeg neuobičajenog i nesvakidašnjeg, a što u konačnici teži univerzalnom: privlačnosti, vječnosti, skladu i po potrebi profinjenosti. Na svom putu, koji je na neki način i put odricanja, umjetnik treba težiti perfekciji ali ne biti joj robom. Zapravo tu je važnija originalnost, svojstvenost, zaigranost, svakako uz odmak od sebičnog i egocentričnog poimanja svijeta oko sebe. Nagovještaj slikarskog kruga / okružja otvara nove interakcije slabijeg ili jačeg intenziteta. U zamku samodopadnosti lako se upadne ali o pravom radu govore više vrijeme i ljudi, tek kasnije postavlja se ljestvica vrijednosti i to više nije u umjetnikovoj moći – što je i dobro. Vrlo je teško odrediti tu crtu  uspješnosti nekog djela ili autorskog rada, a kada bi bila uhvatljiva. Svjedoci smo omasovljenja, zasićenosti vizualnim, bezbrojnim slušnim, porukovnim i podatkovnim skupovima u dobu postmodernističkog populizma, zagušenja fine umjetnosti zasnovane na originalnosti i elementima klasike, odmaka od potrebe estetizacije na višoj razini koja dolazi kroz iskrenu namjeru, iskustvo i plemenitost. Tu je bitan i onaj vremenski učinak jer stvari se moraju u svom nevidljivoj sustavnosti posložiti, odležati, poput dobrog vina. I dobra slika treba tako svoje pravo vrijeme, pravi trenutak…

Govoriti o doživljaju likovnosti i oblikovnosti kroz slikarstvo ili pak kiparstvo vezuje nas lakše za jednu izložbu ali je u promatračkoj ili prosudbenoj poziciji potrebna usporedba (komparacija) kroz više njih kako bi se postavila određena ljestvica vrijednosti kroz položaj bezinteresnog promatranja / poimanja – kao što to uostalom može biti lagana šetnja gradom, prirodom ili pjesničkim pejzažima duha. Ipak, svojevrsni zdravi interes (odnosno zanimanje) krije se iza izleta u likovne ili umjetničke prostore duha s ciljem prikupljanja dojmova. Ima tema i opusa zahtjevnih, teških, obvezujućih ali u takve kritičar (prosuđujući) ulazi oprezno te u kontekstu vremena i prilika. Za te teme autor logično bira tamnije tonove ali ne mora biti tako. Pravilo je stoga da nema posebno strogih pravila osim u ljudskom svijetu opterećenog materijalnim i egzistencijalnim. No tu trebamo odbaciti besplodni relativizam tj. da se u kreaciji i izrazu može „ovako, onako ili bilo kako“. Može se postaviti i šutnjom, neopredjeljenjem o prikazanom djelu ali takav stav smatramo najčešće prosječnim, nedostojnim pa i neprimjerenim, s izostankom dojma. Također izostanak kritike trebao bi nas zapitati – što to nedostaje ili što nije u redu.

Zbrajanje dojmova nakon izložbe ili izložbenog susreta prirodna je te poželjna reakcija čovjekova, od njegova oka kao otvorenog djela mozga koje je spoj s izvanjskim svijetom ali i sluha kojim promatrač ili posjetitelj u galeriji kroz komentare usvaja dojmove drugih posjetitelja: prihvaćajući, ne prihvaćajući ili pak prinoseći ukupnosti jedan svoj pozitivan dojam. Kroz posjetima više izložbi stvara se određeno iskustvo promatračkog, usvaja ujedno znanje o kvaliteti predočenog. Tako se uobičava reći – Imali smo prigodu sudjelovati na otvorenju jedne dobre, kvalitetne, izvanredne i nesvakidašnje izložbe, a na kraju smo otišli s određenim (pozitivnim, negativnim, vrijednim) dojmovima“… – Ili s druge strane – Ta nas se izložba uopće nije dojmila. Pri pozivu na izložbu zna se naglasiti kako je za sve posjetitelje – „Ulaz slobodan.“

Može se reći da Nikola Šimić Tonin u knjizi Likovni svjetovi šalje svojevrsnu poruku otvorenosti za posjetitelje, prikazujući (ocrtavajući) djela drugih. Ova knjiga ili da budemo precizniji, zbirka prikupljenih članaka, osvrta i ogleda zvučnog naziva predstavlja kao takva Šimićev ozbiljan iskorak u područje suvremene domaće likovnosti ali nema namjeru da se dubinski bavi likovnom teoretikom već je u svom sadržaju dotiče. Cilj joj je predstaviti likovni i kulturni život na određenom području, a to je u ovom slučaju svojevrsna zajednica mediteranskog suvremenog kruga Zadra i šire okolice. No ne samo to, autor izlazi iz okvira lokalnog i regionalnog donoseći osvrte na kulturna zbivanja kroz razdoblje duže od desetljeća, izričajem bliskom podneblju južnjačkog. Sam autor godinama objavljuje pjesme, eseje, oglede, osvrte u hrvatskim i herceg-bosanskim časopisima za kulturu i umjetnost. Nalazimo ga tako u Osvitu, Motrištima, Hrvatskoj misli, Zadarskom ljetopisu i drugim periodičkim tiskanim izdanjima. Već poznati hrvatski i bh. pjesnik i književnik N. Š. Tonin nastupa nadalje u okvirima Zadra odnosno tamošnjeg zadarskog kulturnog kruga. Surađuje s književnim društvom Zadar, a unatrag nekoliko godina njegova suradnja s likovnim umjetnicima u smislu praćenja i promocije likovne djelatnosti dosegla je zamjetno veći intenzitet. Šimić tako u svojevrsnom novinarskom maniru ali bez suvišnog opterećenja prati kulturna događanja, gradske izložbe i likovna predstavljanja mladih (ili mlađih) autora koji često nastupaju u sklopu različitih društava ili samostalno. Ponegdje je i voditelj, aktivni sudionik ili pak samo konstruktivni kritičar, komentator. Iskazuje se u povezivanju raznolikih autorskih imena kao i stilova pa tako susrećemo imena poput pjesnika, književnika i esejiste Rajka Glibe, likovnog kritičara franjevca Vendelina Karačića, a kroz bremenitu povijest režimskih žrtava totalitarnih sustava donosi nam i životopis gotovo zaboravljenog slikara Josipa Horvata Međimurca. Nije mu uz to, kao što možemo iščitati, teško ''skočiti i priskočiti'' i na obližnje otoke, po kamenitim mjestima dalmatinskog zaleđa, bilježeći sjaj zrnaca ljudske 'vrsnosti, skicirajući aktualni ugođaj u društvu, ubacujući po mogućnosti zanimljive povijesne crtice koje bi mogle poslužiti čitatelju. No ipak čini se, Zadar mu je svojevrsno polazište i centar – kako i ne bi bio, takav jedan grad tisućljetne kulture uz plavetno morsko prostranstvo, zaštićen ujedno otočnim prstenjem, naslanjajući se na prozračne gorske prostore hrvatskog ozemlja uz skladne sunčeve zalaske i vite čemprese, a koje su brojnima inspiracija ili pak samo mjesto odmora. 

Napomenut ću kako sam na jednoj takvoj skupnoj likovnoj izložbi bio sudionikom 2016. godine s predočenim kamenitim krajolikom kanjona rijeke Neretve rađenim uljem na platnu. Nekako me područje srednje Neretve podsjetilo na sivo-plavi Velebit, morski kanal i rijeku Krku, a uočio sam da i tamo imaju slične toponime poput Ričine (kanjon kod Posušja). Rado sam se stoga odazvao s mišlju kako bi bilo dobro otvoriti (još) jedan kulturni most prema zainteresiranoj publici. Izložba, upriličena u tamošnjem gradskom Muzeju pod nazivom Interkulturalna art promocija, okupljala je doista različite likovne autore iz raznih krajeva Hrvatske i svijeta. Na izložbi su izlagala eminentna imena poput slikara Dimitrija Popovića, Đure Sedera, Borisa Žuže Aleksandra Zvjagina i drugih. Objavljen je i jednostavan, prigodan ali pregledan katalog s izložbe. 

Šimić tako označava, ''markira'' – kako i sam navodi – likovne oaze koje pronalazi po središtu ali i zadarskoj okolici idući dalje u zaleđe, sve do kraljevskog grada Knina s tvrđavom kao istaknutog kulturno-povijesno motiva. Unatoč (na)vezanosti za ovaj živopisni, sunčani ali i povijesno bogati dio našeg Jadrana, Šimić ipak izlazi iz okvira srednjodalmatinskog gradskog areala poetskog, filozofskog i stvaralačkog te se sa svojevrsnom zadaćom upornog bilježenja javnih događanja (sna)nalazi i po onim, ne toliko populariziranim i osvjetljenim krajevima sjevernodalmatinske unutrašnjosti, a potom još i dalje spisateljski gazi sve do krajeva drage mu središnje Bosne iz kojih vuče porijeklo. N. Š. Tonin  tako razumljivo pisanom, dosta obzirnom, a ponegdje i oštrijom, kontekstualno prisutnom kritičarskom riječju, gotovo kroničarski gradi međukulturalnu poveznicu hrvatskih kontinentalnih krajeva s iskustvom življenja u romantiziranim područjima priobalnog mediteranskog kruga – sve u okvirima suvremene stvaralačke scene koja nipošto nije populizam, ''prežvakavanje'' i ''mainstream'' već nerijetko samozatajni likovni svijet u malom. Taj svijet (naizgled ponegdje i kao školjka zatvoren) mnogi još ne poznaju ali se on pred nama kao čitateljima otkriva, javlja, nudi na razmatranje kao na nekoj živahnoj ali decentnoj skupnoj izložbi – pozivajući nas kao drage goste da neobvezno svratimo i pogledamo ili u šetnji obalom samo kao bezinteresne promatrače prigodnog umjetničkog trenutka.

U knjizi Likovni svjetovi možemo tako pronaći opise kulturnih događaja poput izložbi zadarskih umjetnika novije i starije generacije ali i doticaje teorijskog kritičarskog duha uz poučne povijesne crtice poput sudbina određenih hrvatskih likovnih stvaratelja u olujama proteklog turbulentnog 20. stoljeća. Uz to, ova knjiga je vrlo informativna, donosi dovoljno crtica i podataka da nas privuče daljnjem – listajući o novijoj likovnoj sceni u Dalmaciji, Republici Hrvatskoj s tragovima po susjednoj BiH. Dakle na jedan informativan, lagan način naslanja se na književnost i novinarstvo „iz rubrike kultura“ jer nas izvještava kronološki slažući slike u promociji doista različitih umjetničkih opusa.

mr. sc. Matej Škarica


Nema komentara :

Objavi komentar

Hvala na vašem komentaru. Isti će biti objavljen nakon pregleda moderatora.