Darija Žilić | Predvečernji dijalozi

Danima ponavljaju se dijalozi. Razgovaramo sami sa sobom. Ležimo na krevetu obrubljenom mekom dekom, mašemo rukama. Ponavljamo iste rečenice, kao da je molitva u pitanju. Samo se dinamika mijenja. Ako je sumrak mračniji, nemir potresa tijelo i ono se spušta još niže. Samo glava izviruje. I naglas biće samom sebi objašnjava tijek stvari. Dva bića na različitim mjestima. U nevidljivom dijalogu. Riječi se odbijaju o stropove i padaju dole, kao zbunjene mušice. Opijene od vina koje istječe iz tih grozdova sintagmi. Odlaze te rečenice u vjetar, nikog ne pozdravljaju. Nakon tog razgovora, ostaje tek jezgra, dohvaćen smisao koji se crveni. Sumnja i nada. Kao paket za vječno preživljavanje.