srijeda, 2. prosinca 2020.

Filip Šimunović | Baltazar i epidemija - 1 dio

  

Nedjeljom je sve zatvoreno, a na ulicama nema nikoga. Ljudi se ne mogu vidjeti ni na prozorima stanova, ni na balkonima, i oduvijek sam se pitao što to svi rade cijeloga dana, zavučeni u svoje zamračene stanove, i kako se to oni odmaraju u tom silnom miru i tišini. Kako nije bilo ljudi, nije bilo ni auta, a nije bilo ni zvukova. Gdje god se osvrnem: tišina. Crkvena su zvona zvonila nekoliko puta na dan, i ta njihova zvonjava se u potpunoj tišini doimala naročito glasnom. A najgore u vezi nedjelje je to da se sljedećeg dana opet mora raditi.

Od kada smo dobili dijete, naš život se u svakom pogledu promijenio, ali mi nedjelje nisu postale draže.

Pored svih razloga koje sam upravo nabrojao u naše živote se neprimjetno, i nepovratno, ušuljala navika da ja nedjeljom vodim našu bebu na igralište. Da se razumijemo: volio sam i našu bebu, i igralište, i bebu na igralištu. Uz to, moja je žena bez sumnje bila najbolja od svih mogućih žena, i nije se mogla reći niti riječ protiv toga da je njoj tih nekoliko sati mira bilo dragocjeno. Sve je to bilo u redu; ono što nikako nije bilo u redu, bilo je to igralište nedjeljom popodne. Djeca se nisu dala držati zaključana u zamračenim i tihim stanovima, te je igralište nedjeljom popodne bilo prenatrpano. Uz to su se i djeca i roditelji nedjeljom pretvarali u agresivne manijake. Nije bilo ni traga onoj idiličnoj sceni koja se često mogla vidjeti radnim danom, s veselom dječicom koja se harmonično zabavlja, dok roditelji stoje prekriženih ruku pored igrališta, bezbrižno promatrajući njihovu igru, i šireći tračeve o tetama iz vrtića i novosti o popustima u dućanima s dječjom odjećom.

Virusna epidemija, s kojom smo bili suočeni ove godine, nije pridonijela poboljšanju nedjeljne situacije na igralištima. Zbog te, činilo se, iznimno opasne zarazne bolesti, u proljeće je proglašeno izvanredno stanje, i život u državi je zamrznut. Zatvorene su škole, vrtići, dječja igrališta, kao i većina prodavnica i poduzeća. Ljudi su morali provoditi dane zatvoreni s djecom u kućama, u strahu od virusa, i u sve većem strahu od financijskih posljedica epidemije. Mnogo je poduzetnika ostalo bez posla, a velik broj zaposlenih je stavljen na čekanje. Nakon nekoliko tjedana, epidemiološki podaci su pokazali da se broj novooboljelih smanjuje, i radikalne mjere su polako olabavljivanje. Prvo su otvarana mala poduzeća, frizeri i restorani, a onda je bilo dozvoljeno odlaziti na igrališta. Vrtići su i dalje bili zatvoreni, i djeca, tjednima zatvorena u stanove, su pohrlila na igrališta. Na snazi je još uvijek bila odredba da u javnosti treba nositi masku za usta i nos, te održavati međusobnu udaljenost od metar i pol.

U sredini tog našeg igrališta izdizao se humak, s kojeg se moglo spuštati toboganom. U podnožju humka, i zauzimajući cijeli prostor igrališta, bio je pijesak. On se nastavljao livadom iza koje je, s druge strane ograde, bila cesta. S desne strane humka (gledano s ulice) su bile naslagane kamene gromade, po kojima su se djeca mogla verati, a desno od kamenja se nalazila hidraulična pumpa za vodu. Bila je to aksijalna klipna pumpa kakve se često može naći u dvorištima. U pozadini igrališta uzdizalo se impozantno pročelje najstarije gimnazije u našem gradu. Neposredno pored, i naslonjena na gimnaziju, bila je crkva, skromne, u bijelo obojene, uredne fasade i niskog, također bijelog zvonika s plehanom piramidom i križom na vrhu. Zvonik je bio oktagon kojem je svaka druga površina bila trostruko šira od prethodne. Ispod plehane piramide se na zvoniku, s igrališta, mogao vidjeti sat. Između gimnazije i igrališta bio je gusti drvored duglazija.

Ta nedjeljna popodneva, zbog kojih sam cijeloga dana bio nespokojan kao glazbenik koji je čekao večernji nastup, počinjala su time što bi starija djeca produbila postojeće, i iskopala nove rovove u pijesku. Najdublji rovovi su bili u podnožju humka. Dok bi ostali kopali, jedan od njih bi izbezumljeno vičući, crveneći se od napora i s krupnim grašcima znoja na licu, iz petnih žila pumpao ručku hidraulične pumpe da se rovovi napune vodom i postanu što blatnjaviji. Kada bi bili zadovoljni postignutim, velika djeca bi otrčala i počela vješati se na stablo, a u rovove bi pohrlili, pužući i teturajući, oni manji. Iako bi se privremeno laćali lopatica, kantica i kamiona, kojima bi obrađivali blato u kojem su se nalazili, njihov istinski cilj je bio tobogan na humku. Kako su rovovi bili duboki, i kako su jedni druge ometali da se iskobeljaju iz njih, ne bi uspijevali doći do kamenih gromada kojima se trebalo uzverati do tobogana, nego bi si, prije ili poslije, otimali igračke iz ruku što je, prije ili poslije, vodilo do dernjave i plača. Te su se scene ponavljale svake nedjelje. To bi trajalo otprilike jedan sat, a za to vrijeme bi se roditelji naginjali nad djecom, pazeći da se ne zatuku lopaticama za pjesak, i sami do koljena u blatu, i praveći se da ne osjećaju bol u leđima od saginjanja, i u čeljustima od silnog smješkanja kojim su jedni drugima željeli poručiti kako je sve to slatko i kako to treba tako biti. Nakon tih sat vremena podigao bih svog sina, sivog od blata, i ispruženih ruku, ne bi li sačuvao bar kako–tako čistu majicu, trčao prema pumpi za vodu. U trku bih pokušavao molećivo uhvatiti pogled nekog od prisutnih roditelja, i tako ga pridobiti da pumpa vodu, dok ja s djeteta, koje vrišti iz petnih žila, ne odstranim najkrupnije naslage blata. Ako čovjek nije imao saveznika, kao što ga ja nisam imao, uglavnom bi svi okrenuli glavu i fiksirali pogled na vlastito dijete, ili bi zurili negdje u daljinu. A kako su se roditelji, koji su nedjeljom popodne morali dolaziti na igralište, međusobno uglavnom mrzili, nisam gotovo nikada uspjevao oprati naše jadno dijete, nego bi ga takvog, sivog (starije naslage sasušenog blata), smeđeg (svježe blato) i uplakanog, nosio ulicama i uvaljivao u tuš kabinu, u kojoj sam onda dva puta tjedno morao odčepljivati odvod. Tako se to nastavljalo, sve dok se jednoga dana za pumpom nije našao otac, koji se do tada nije pojavljivao na našem igralištu.

Da je prije dolazio, sigurno bih ga bio primijetio. Odjeven u ispeglanu kariranu košulju kratkih rukava, čistih (izuzev blatom izmrljanih rubova nogavica) farmerica, i bijelih tenisica, potpuno je odskakao od drugih roditelja koji su odjeću za nedjeljno popodne birali po devizi: što manje, što starije i što pohabanije. Plastične japanke, kratke sintetičke sportske hlače, i često poderana, a uvijek umrljana, majica bez rukava bili su standard odijevanja koji sam, priznajem, i ja prihvatio. Čak i više nego bijelim tenisicama, odskakao je od nas licem. Doimao se svježe, uvijek je bio obrijan, a izraz lica mu je bio radoznao, otvoren i prijatan. Nosio je četverokutaste, blago zatamnjene naočale. Nije se smiješio, ali je njegov nastup imao nečeg umirujućeg i prijateljskog. Taj čovjek, koji tu očigledno nije pripadao, je jednom rukom pridržavao svoje dijete, koje je bilo slične dobi kao i moje, dok je drugom postojano pumpao snažan mlaz vode. Uvalio sam svog sina pod vodu, dok je on neprekidno urlao, nakon što je shvatio da se vrijeme na igralištu bliži kraju. Zahvalio sam novom poznaniku širokim osmjehom i višestrukim klimanjem glave i pozdravio ga srdačno mašući rukom.

I sljedećih nedjelja je bio tu, uvijek čist i ispeglan, s uvijek (odnosno bar na početku naših blatnih popodneva) čistim bijelim tenisicama. Prvih tjedana se naša komunikacija svodila na klimanje glavom, ili na povremenu razmjenu trivijalnih pristojnosti. Nije se moglo znati koliko tko pridaje važnosti mjerama predostrožnostima zbog epidemije u kojoj smo živjeli. Pojedini roditelji su stalno nosili masku i trudili su se udaljiti sebe i dijete od drugih, a nekima su te mjere bile manje važne. Ja sam vjerovao da je oprez važan, ali jednostavno nisam bio u stanju pridržavati se mjera opreza na igralištu. Ili je moj sin bio previše aktivan, ili sam ja bio nesposoban, ali nisam nikako mogao održavati udaljenost od drugih ljudi, a da o maski za lice ne govorimo. Ispostavilo se da moj novi prijatelj nije mnogo držao do tih mjera; nakon nekoliko tjedana mi je prišao i otpočeo razgovor. Od tog trenutka sam imao saveznika, prijatelja, i suborca. Bilo je toliko lakše zajednički se brinuti za djecu, da je to gotovo pričinjavalo zadovoljstvo. Moja žena je primijetila da više ne strepim pred nedjeljnim odlaskom na igralište, ali ona nije mogla nazreti novi strah koji se u meni javljao, i koji je nije bio manje snažan od prethodnih strepnji: strah zbog mogućnosti da moj saveznik jednoga dana ne dođe. Ali se čak i taj problem uskoro riješio, kada smo se dogovorili da ćemo se svake nedjelje u isto vrijeme nalaziti na igralištu. Bio je točan kao zvona crkvenog zvonika i naše savezništvo je postalo neuništivo. Oči drugih roditelja, iznad čeljusti ukočenih u osmjehe, sada više nisu sijevale isključivo neprijateljski, nego i zavidno.

Rado je pričao o sebi, a ja sam rado slušao. Zvao se Baltazar. Tek sam si nakon nekoliko nedjeljā dozvolio primjedbu da ima neobično ime.

– Da, – rekao je, – biblijsko. Moji roditelji bili su neobični ljudi pa su dobili i neobičnog sina. – Govorio je tiho i polagano. Kada smo razgovarali sasvim se unosio u razgovor i zanemarivao okolinu, kao da je bilo od presudne važnosti da mi upravo sada i upravo tu, precizno i tajno, prenese neku poruku. – A tko zna što će od njih biti? – dodao je sjetno, gledajući naše sinove. Imao je 45 godina i sin, s kojim je nedjeljom dolazio na igralište, je potekao iz drugog braka. Iz prvog braka je imao desetogodišnju djevojčicu koja je živjela s majkom izvan grada i koju je viđao srijedom i subotom. S novom ženom, koja je bila sedam godina mlađa, je živio u centru staroga grada. Mnogi bi, rekao mi je, seobu iz kuće u skučeni stan u gradu smatrali gubitkom, a to je njemu sasvim odgovaralo. Radio je u velikoj prodavnici elektronske opreme i mogao je pješice ići na posao. Znao sam taj dućan i povremeno sam ga posjećivao, kao i svi u našem gradu. Imali su veliku prodavnicu u kojoj su nudili sve, od vijaka do server sustava, i učinkovit, pošten i transparentan servis. Baltazar je radio u servisu i, čim sam to saznao, počeo sam se raspitivati o njegovom radu. Zbog svog posla sam bio zainteresiran za informatiku i elektroniku.

– Ma što ti je? Nemaju oni pojma, – žalio se. – Rastave uređaj, resetiraju matičnu ploču, pa ga ponovo sastave. Ako onda sam od sebe proradi, dobro je. Ako ne, onda kažu da se ne može popraviti. Glavno je da se uredno ispuni izvještaj, i da mušterija što prije dobije račun. I što veći, razumije se. – Bio sam iznenađen njegovim stavom. Riječ je bila o tvrtki s besprijekornim ugledom u našom gradu. A to u toj branši stvarno nije bilo lako. – Ti tehničari... nemaju oni pojma o ničemu. Možeš mu dati i teleskop da gleda sazviježđe Orion ili takav jedan uređaj da gleda u njega. Dođe ti na isto. Da bar hoće da pogleda uputstvo za korištenje, ali ne. Lijeno je to, mlado, i glupo. Glavno mu je da ispuni svojih deset izvještaja dnevno i da ide kući. A koliko su tek izgubili podataka ljudima s mobitela i hard-diskova. I kažu im: nije moglo drugačije. A ljudi im vjeruju, i još se zahvaljuju. A kako nije moglo, mili moj, mislim se, kad je moglo.

– Dobro, a što je s tvojim popravcima? – prekinuo sam ga. – Ti mora da si mnogo uspješniji od njih. – Uopće nije bilo lako prekinuti ga, i to ga je očigledno smetalo. Govorio je polagano, tiho, i snažno naglašavajući riječi, kao čovjek koji je navikao objašnjavati komplicirane sadržaje dok ga drugi pažljivo slušaju.

– Sigurno! Dok jedan od tih pubertetlija bulji u matičnu ploču kao tele u šarena vrata, i ne zna što će sa šrafcigerom, ja mu ga uzmem iz ruke, prije nego si ga zabode u čelo, i riješim stvar. Ali ja nemam svojih slučajeva, ne daju meni. Ja sam im onaj, kako li me zovu, pomoćni.

– A biće da bi svi ostali bez posla da ti daju radit, – rekao sam, vjerujući u svoje riječi. Bio sam sasvim na strani svog simpatičnog i pametnog prijatelja. Djeca su nam bila potpuno pokrivena blatom i izgledala su kao dva crnčića sa svjetlucavim okicama. Počeli su da jedu blato, a to je bio jedan od znakova da je trebalo ići kući. Ja sam pumpao vodu, a Baltazar je pod mlaz vode stavio prvo jedno, pa drugo dijete. Pošto smo već bili uhodani djeca to više nisu doživljavala kao nasilni prekid igre, već kao njen očekivani nastavak, pa više nije bilo vike i dernjave.

Razišli smo se, i nakon nekoliko koraka sam se okrenuo da mu još jednom mahnem, ali on nije pogledao prema natrag. Njegova uvijek iznova besprijekorno čista odjeća bila je uništena. Ljeto je odlučno nastupilo, sunce je već dobro zagrijalo naš kraj, i nisam nikako mogao dokučiti kako mu nije bilo vruće u njegovoj uvijek istoj odjeći, i kako mu se dalo svaki put sve iznova prati.

Vidio sam da je zastao i čučnuo pored kolica, valjda da umiri dijete koje se, shvativši da je igra završena i da se ide kući, koprcalo. Nešto mu je pokazivao. Nisam mogao čuti što mu govori, ali sam vidio ispruženu ruku i kažiprst. I moj sin i ja smo pogledom pratili smjer koji je pokazivao, i ugledali smo nešto nadnaravno. Pokazivao je zvonik crkve. Taj jednostavni, oktogonalni, niski, bijeli zvonik postao je platno za najfantastičnije boje koje je zalazeće ranoljetno sunce moglo ponuditi. U pozadini je bilo sjajno plavetnilo neba. Svjetlo se odbijalo od neugledne limene piramide s križem na vrhu zvonika, tako da je ona zadržala svoju oksidiranu prljavozelenu boju. Zato je ostatak bijelog zvonika gorio žarkocrvenom i narančastom koja je, prema dolje, bivala mirnija, i tamnija, tako da je zvonik negdje po sredini bio gotovo smeđ. Sama crkva, i podnožje zvonika, bili su u sjeni krošnji drveća, i čitava slika se doimala kao da plamteći toranj, s križem na vrhu, lebdi u zraku.

– Da, da. Da! – vikao je moj sin i prstom pokazivao taj fantastični prizor. Rekao sam mu da te divne boje dolaze od sunca, misleći kako je dobro što još ne zna govoriti i što me neće o tome ispitivati, pa se još neko vrijeme neću morati prisjećati razlike između Rayleigh–ovog i Mie–ovog raspršavanja svjetlosti, koju mu je svakako prvom prilikom valjalo objasniti.

Dani su postajali sve topliji. Epidemija je, izgleda, popuštala, i zakonodavci su nam vraćali sve više sloboda. Trebalo je i dalje nositi maske za lice i držati se na udaljenosti od drugih, ali je sve ostalo bilo, više–manje, kao i prije. Iako su čak i putovanja u inostranstvo bila dozvoljena, malo ljudi je namjeravalo putovati. I mi smo se odlučili ne putovati na more, tako su se moja nedjeljna druženja s Baltazarom nesmetano nastavila tijekom ljeta. Govorili smo o svemu i svačemu: društvu, politici, povijesti, znanosti, o epidemiji, informatici, odgoju djece, nekretninama... O svemu je govorio mnogo, rado, uvijek svojim istim polaganim govorom i pažljivo naglašavajući riječi. Imao je sasvim neutralan naglasak kojem nije bilo moguće odrediti regionalnu pripadnost, a nije bilo ni lako reći da li je on stranac ili ne. Da sam se morao kladiti, rekao bih da je bio stranac, jer su stranci (naravno, vrlo rijetki) češće skloni da savršeno i bez ikakvog naglaska nauče jezik nego maternji govornici. Ipak, taj njegov egzotično bezakcentni govor nije bio elokventan nego, naprotiv, jednostavan, i spor. Sporost i opora intonacija njegovog govora činili su da je naša interakcija više nalikovala monolozima nego dijalozima. Primijetio sam, nakon nekog vremena, da Baltazar nije govorio sporo zato što je želio oblikovati osobito precizne i sadržajne rečenice, nego zbog toga što je imao poteškoće prisjetiti se pojedinih riječi. I to ne nekih posebno rijetkih, stručnih, izraza, nego se nije uspijevao prisjetiti sasvim svakodnevnih riječi kao na primjer «bolnica,» ili «fakultet.» Uz to bi te iste riječi, kojih bi se jedne nedjelje uz očevidan napor uspijevao sjetiti, sljedećeg tjedna opet zaboravljao, te bi opet morao prekapati po mozgu da ih pronađe. Meni to ništa nije smetalo, rado sam ga slušao, i bio sam mu i dalje beskrajno zahvalan što mi olakšava nedjeljne obaveze. Dva puta sam napomenuo da bi bilo dobro da izađemo vani, na piće, ili da se nađemo s obiteljima, ali je oba puta rekao da je umoran od posla i da bi se radije odmarao, i ja nisam dalje navaljivao.

Nastavlja se...

Nema komentara :

Objavi komentar

Hvala na vašem komentaru. Isti će biti objavljen nakon pregleda moderatora.