Pramcem u sumrak

Hladno

Piše: Jelena Miškić 

Prije par godina u dvorcu Eltz susrela sam gospodina. Slučajno smo se zatekli na istom kulturnom događanju. Kada mi je prilazio, pomalno bolno sam zaključila kako sada slijedi bontonski običaj rukovanja. Njegova desna, moja desna ruka, lagani stisak, osmjeh, protokol. Inače su mi ruke ledene i u toj studenoj vukovarskoj večeri kada smo svi još bili puno predaleko od pomisli da se trebamo udaljiti, umjesto približiti jedni od drugih, pomisao kako moram skinuti rukavicu da bih mu pružila ruku, dodatno je opteretio moju delikatnu osobu. Da mu pružim ruku u rukavici? Na brzinu sam pomislila i još brže odbacila tu nekulturnu, negrađansku opservaciju koja ne bi niti malo priličila cijeloj atmosferi.

"Dobra večer gospodine, kako ste?“- skidam rukavicu i pružam uz osmjeh svoj ekstremitet pothlađen dunavskim vjetrom. Kaže -"Dobro sam Jelena.." - uvijek me oslovi imenom, a meni nikada takve geste nisu jasne do kraja. Seciranjem još uvijek nisam dobacila radi li se o dodavanju simpatije ili nedostatku iste. Osjećaju iskrene srdačnosti susreta ili formalnosti koju treba jednostavno odraditi. A sekund kasnije kaže - "Isuse kako ti je topla ruka...". A ja ozareno skinem i drugu rukavicu, poklopim njegovu ruku i drugim grijačem pa kažem: "Melanijine rukavice!“

Čovjek se zbuni i ode.

Šteta.

To je u nastavku trebala biti priča o jedinom što mi je ostalo od babe Melanije. Moje perjanice žena armiranog betona. Rukavice je davno, davno napravio moj pokojni deda koji je bio lovac. Od kože su i najmekanijeg krzna, iznutra podstavljene mekanom dlakom sirotog nekog divljeg zeca vukovarskih atara koji je skončao pred preciznim okom i još preciznijom rukom čovjeka čiji su svijet bili lov i ribolov. Jer tako se nekad živjelo u Vukovaru. U nastavku je trebala to biti priča kako ništa na ovom svijetu ne grije ruke kao uspomene. Večeras sam se pošteno smrznula, ponovno je studen, ne možeš ju obići nikako i vrijeme je za Melanijine rukavice. 

Osim što pričam priče prisjećajući se na mahove dragih ljudi i događaja kao iz nekog drugog života, ovu pričam jer sam zaboravila gospodina čije su ruke tog studenog bile hladnije od mojih.

To je bilo vrijeme kada smo ruke još pružali jedni drugima. Ne zaboravimo na to.