petak, 27. studenoga 2020.

Ispovijed jedne čitateljice


O romanu Mladena Kopjara "Šifra kineske kornjače"

Piše: Mirjana Mrkela  

O šifri

            Kad planiram nekamo otići, krenem od poznatoga prema nepoznatome. Prvo što mi je bilo poznato jest riječ šifra. Može se reći i zaporka ili ključ. Ako je nemaš, ne možeš stići do onoga što je iza zaprtih ili zaključanih vrata.

            Više puta mi se dogodilo da izmislim šifru pa je zaboravim. Jednom sam se sjetila da bi mi mogao pomoći prijatelj koji je mnogo mlađi i malo pamtljiviji od mene.

            — Upomoć, Mladene! — telefonirala sam mu — Ti si bio sa mnom na onoj terasi kad smo razgovarali o zaporkama. Ma znaš, kad sam htjela napisati komentar o Zvjezdani!

            — He-he! — smije se Mladen, kao da mu je drago što sam zaboravila svoju zaporku — Šifre su tajne, nisi mi je odala.

            — Ma, ma... znam a-ali, možeš li se sjetiti u što sam gledala za vrijeme toga razgovora.

            — To mogu. — kaže on i opet se smije, veselije nego prvi put — Buljila si u fleke. Pljusnula si žlicom po gulašu i kapljice su se razletjele.

            Bingo, pomislim. Odmah sam se sjetila.

O kineskoj kornjači

            I nešto kasnije, zapravo mnogo poslije toga, sjetim se da Mladen Kopjar ima roman kojemu je naslov "Šifra kineske kornjače". Kakva li je to kornjača? Kinesko je ono što pripada Kinezima. Kinezi prodaju plastične stvarčice, možda i kornjače. Kinezi spremaju vrući sladoled i peku kolačiće s ceduljicom u sredini. Možda peku i kornjače ili im kornjače raznose poruke. Brrr — prvo mi zvuči odvratno, drugo opasno!

            Neću ga opet zvati, odlučim. Inače bi mogao pomisliti da ni jednu šifru ne znam riješiti bez njega. Povirit ću u knjigu, pročitat ću malo, tek toliko da vidim o čemu se radi.

            Priča je napeta i proždrljivo sam je čitala od početka do kraja. U njemu jedna djevojčica i dvojica dječaka nehotice postanu detektivi. Kinez loše govori hrvatski, ali on nije jedini smiješan u cijeloj priči. Od ozbiljnih tema važna je, sigurno ste već pogodili, ekologija. Važni su zakoni, pravila, samo što svi likovi nemaju ista pravila. I što će se dogoditi onome tko ne poštuje zakon? Naravno da vam neću otkriti, a možda neće ni Mladen Kopjar. Pročitajte i sami razmislite! 

Tri životinje

            Nego, ja bih još o kornjači. Ova iz romana "Šifra kineske kornjače" zaista je stigla iz Kine. Pripada vrsti zvanoj četverooke.

            "— I zar ta kornjača doista ima četiri oka? - upita Kruno.

            — Ma ne, tako se samo zove zbog četiri okrugle mrlje, po dvije iznad svakog pravog oka."

            Ne znam kako je s vama, ali meni je ipak malo laknulo kad sam to pročitala. Znači, nije čudovište. Samo je neobično šarena. Dalje u knjizi ima još opisa. Bila je to kornjača "sa smeđim oklopom manjim od dlana; iz vode joj je virila glava s dva prava i četiri žućkasta oka, a vrat su joj krasile tri svijetle pruge." Kasnije je pisalo i o blagom šarenilu oklopa. Zgodna je, zar ne?

            Tražila sam još podataka. Klik, klik, klik, tab-tab — gledala sam što će reći internet. Okolike mrlje mogu biti dvije ili četiri. Kornjača Sacalia quadriocellata živi u čistoj, svježoj vodi. Ugrožena je jer se ljudi žele domoći njenog oklopa. Sirota — bez oružja, a oklop privlači pljačkaše! Zato je uvrštena u popise životinja zaštićenih međunarodnim dogovorima. Drugim riječima: postoje zakoni koji ograničuju njezino prenošenje i trgovanje njome. Neka-neka, tako i treba!

            Osim kornjače, u Mladenovoj knjizi su važne još dvije životinje: plišana igračka i zagonetka pod šifrom.

            Plišana igračka predstavlja jednu životinju u prirodnoj veličini. Ona je ružna i zato baš paše uz onoga tko se njome igra. Ona je i više od igračke, jer služi i kao spremište.

            Drugačije spremište, mračno i skrovito, bilo je pod šifrom. Dječak se iznenadio "kad je u podrumu ugledao sanduk visok najmanje dva metra i dugačak bar dvostruko toliko. Bio je izrađen od grubih dasaka, a jedini metalni dio na njemu bio je obruč zakovan na vrhu. Nigdje nije bilo vrata niti bilo čega što bi sličilo na njih, ali je Kruno, skočivši, opazio nekoliko otvora veličine naranče uokolo obruča.

            — Kako se to otvara? — obilazio je sanduk Goran.

            — Ne otvara se nego rastavlja. — odgovori Kruno — Unutra nečeg sigurno ima."

            Da, unutra je bilo — nešto. Možda i sad odnekuda viri i čeka da ga pronađete. Ipak, budite oprezni!


Nema komentara :

Objavi komentar

Hvala na vašem komentaru. Isti će biti objavljen nakon pregleda moderatora.