Željko Bajza | O pisanju

 

Pitanje je što dolazi prije stvarnost ili san? Od mladosti sam osjećao nazočnost muza. Ja moram vidjeti ono o čemu mislim pisati. Moj je raj posve vizualan. Ipak sam ja nosač zanata. Od pripovjedača postadoh pjesnik. Kome bi se mogli uteći ako ne poeziji. Poezija će ipak preživjeti. Ona je instrument spoznaje i žudnja za istinom. Spaja jednostavnost s trenucima uzvišenosti. Pjesma raste iz talenta, nju sam dobio u miraz. To je legendarna sposobnost riječi, iako su riječi i pojmovi najčešći uzrok nesporazuma među ljudima.  

Na razini plemena pjesnik je bio čarobnjak. Ja sam bio esteta revan u provedbi svojih obaveza beznadno zaljubljen u vrijeme kad je sve ionako izvan estetske i etičke kontrole. Pjevam o samoći i umoru od života, a sve u pohvalu svijeta i zamišljenosti nad životom za račun moje budućnosti.

Poezija je strategija. Jednima pomaže druge odvraća. Ona je strepnja bespomoćnih. Djeluje na imaginaciju čovjeka i njegove osjećaje. Paul Eluard kaže da je poezija zarazna, ona je u službi života, ona je ispred života.  Postoji razlog poezije: to je razlog dobra. 

Pitao sam se u čemu je tajna stvaralaštva? Osobno iskustvo i njegova namjera prethodi svakom umjetničkom djelu. Što je drugo umjetnost nego život, skladna ljubav i  stvaralačko prilagođavanje. Poante su odviše naoštrene. Život je dugačko oslobađanje. Ja vidim lik u vlastitom tekstu. Nikad mi se nije sviđala silovana vrsta ironije. Iza realizma ne dolazi nužno fantastika. Dio sam velike matice koja se zove tradicija nešto s čim se mogu identificirati, nešto s čim se putuje u onostrano, a ruši nam mitove koje smo izgradili. Stvari ne moraju biti istinite dovoljno je da su vjerojatne. Pisanje je dobrim dijelom zanat, iako je umjetnost neka vrsta životnog stila. Svi pišu memoare iako ih nitko ne čita, oni su kao osobni muzej dojmova i uspomena kada se kronika pretoči u goli život negdje po sredini životnog puta. I ja sam se našao u slijepoj ulici, pisanje je naime teška disciplina, iako pisanje opija, a ja pijem samo tablete. Do poante bi čitatelj morao doći sam i do spoznaje da će svijet možda preživjeti. Književnost bi trebala služiti popravljanju društva unatoč gorkoj sudbini prosvjetiteljstva. Potencijali su božji dar na putu prema slavi  tu sam davno trebao stati, ali nevinost bjeline papira me privlači, misao vlada rukom. Henri Micheaux je rekao: “imah misao ali gadura mi pobježe.”