Ana Brođanac | Ples

Mama je bila more, a tata je bio barka, tako ih pamtim. Sjećam se mamina mira i zagrljaja, tatinog glasa i smijeha, ali ne mogu dozvati u pamćenje njihov lik, odjeću i izgled; sjećam se da je mamina kosa bila mekana i mirisna, da je tata bio velik kao medvjed, sjećam se njihove blizine i kako je uz njih sve bilo dobro. Ipak, kada ih želim zamisliti i pozvati da dođu, bar na kratko, iz sjećanja, već dugo umjesto njih vidim more, kao mamu, i barku, kao tatu, gledam ih kako se grle i plešu jedno uz drugo, barka nema svrhe bez mora, a more je usamljeno bez barke. Mene pozivaju da im se pridružim, da na obali ostavim sve svoje brige i uskočim u njihov ples, ja kao nadopuna njihovu miru, a oni kao jedini mir koji moje dječje srce pozna. Tako je i bilo, otkako ih je onoga davnoga dana odnijelo more, moji su roditelji postali barka i to isto more, koje zove i odbija, tješi i plaši. Ljudi kažu da je zapuhalo jugo i prevrnulo njihov čamac, poklopili su ih valovi i u tom smrtnom plesu poslali u dubine. Kao dječak, promatrao bih satima otočić bez stanovnika preko puta naše uvale i zamišljao da su se mama i tata tamo sklonili od juga i njegove žestine, čamac je stradao na stijenama, a oni čekaju da ih netko spasi.

Nisam se dao odvesti iz svoje uvale. Kad su mama i tata stradali, došli su ljudi iz grada odvesti me tko zna kamo i namijeniti mi tko zna kakvu sudbinu. Tata je volio knjige i na policama smo imali i Oliver Twista, ta mi je knjiga bila početnica i čitanka, uz nju sam naučio slova i uz nju mi se zamjerio grad, iako nikada kao dijete nisam kročio u njega, ipak sam ga vidio kao mjesto patnje i straha, činilo mi se da u njemu ljudi postaju vucima ili štakorima i da opstaju samo grozni. Na dan sprovoda, po mene su došla dvojica muškaraca u odijelima, s kravatama i šeširima. Gledao sam kako parkiraju mračan i dugačak automobil ispred našega ulaza, bilo je rijetko da nam je netko dolazio autom jer smo živjeli u skrovitoj uvali do koje je vodila strma cesta koja je obećavala nagradu svakome tko se njome usudi spustiti, kao što je i planina obećavala ushit i pobjedu svakome tko se njome uspije popeti. Nagrada ispod našeg strmoglavog spusta bio je najmirniji kutak na kugli zemaljskoj, okružen morem i sav uronjen u more, kao kakva pričina, nedozvoljeni dio raja. Čudio sam se čudom tko su i što su ljudi koji izlaze iz auta, sve je bilo drugačije ovih dana otkako su mama i tata otišli, zato sam bio pripravan na grozote groznije od groznoga. Čuo sam kako stara mamina tetka, jedina od obitelji što je ostala, mrka i piskutava, govori svojoj priji s kojom živi kuću uz kuću u seocetu na planini i s kojom je došla pobrinuti se da pojedem ječmenu sivu kašu: 

 

– Došli su po maloga, bit će mu najbolje u gradu uz drugu siročad. 

   

Te su mi riječi bile kao plamen pod guzicom, skočio sam na noge, otrčao u spavaću sobu i dalje dobro znanim putem: na staru maslinu što stoji uz bok naše kuće, niz njene grane do  kamenog zida i dalje kozjim putem među dračom i šparožinom, trčao sam kao onda kada bi mati zvala na ručak, a ja bih u drugoj vali hvatao rakove, kao kada bi me tata jutrom dozivao da bacimo mrižu dok još nije svanulo, a ja bih se još rado bio istezao u krevetu, ali valjalo mi je brže bolje se odjenuti i k moru dohrliti; hrlio sam i sada, oblijevali su me znoj i suze, najradije bih bio vrisnuo: „Mama! Tata! Spasite me!“ Znao sam da bi me vika odala, stisnuo sam zube, mučao i samo trčao, mislio sam, ako budem trčao dovoljno brzo i dovoljno dugo, stići ću mami i tati u zagrljaj, a oni će s ponosom govoriti: 

   – Bravo, sine, utekao si im! Navijali smo za tebe i jedva čekali da dođeš! 

   Tata će me podići u zrak i zavrtjeti, zagrlit ćemo mamu i zaplesati, smijati se, a puni Mjesec svijetlit će kao Sunce, neće više biti mraka, neće biti straha. Iz trkačkog ushita prenuo me pogled na uvalu koja se preda mnom pojavila, bila je to uvala barbe Duje, gluhog čovjeka od pedesetak godina bez većine prstiju na rukama, tatinog prijatelja s mora, ali ne i s kopna, jer barba kao da na obali nije postojao, on je na obali bio gluh i nijem, ali na moru bi govorio, a činilo se, i čuo, ponekad smo ga slušali kako na svojoj barci i pjeva. Tata je govorio da je to do vjetra, na moru mu vjetar donosi riječi i onda ponešto i čuje, a na kopnu je zrak gust i zatvoren, zato barba ne čuje. Bio je naš prvi i jedini susjed, oko kilometar udaljen svojom uvalom od naše. Njega sada nije bilo, a nije bilo ni njegove barke, znači da se otisnuo na more. Stao sam i promatrao, što dalje činiti, trčati ili se negdje skriti. Moje su misli utihnule i moj se dah umirio, čuo sam dozivanje svojega imena:   

-         Mate! Mate! 

   
Dugo i široko razvlačilo se moje ime po zraku, glasovi su bili ispremiješani ženski i muški, nisu mi se dopadali ni jedni ni drugi. Još uvijek su se činili dalekima, ali bojao sam se da bi se mogli uputiti ovamo, ti glasovi stranaca. Ogledavao sam se oko sebe i, kao i mnogo puta do sada, divio zdanju što kao da je izniklo iz kamena u Dujinoj uvali, kako smo ju među sobom zvali.  Duje možda nije imao sve prste na rukama, ali gradio je čudesa koja su morala negdje živjeti u njegovom duhu, u mašti, a potom kroz te probrane prste izaći van, oživjeti i širiti Duju kroz kamen. Pričat će njegova djela od kamena o njemu i dugo nakon što ga ne bude, jer kakav je to silan duh morao biti, u tako sitnom čovjeku, da se i u kamen izlijevao, da je i mrtvi kamen oživljavao! Trgnuo sam se iz svoje zapanjenosti, prizemljio me moj strah jer su neprestano dozivali moje ime, znao sam da ne želim pasti u njihove ruke, u njihove namjere za mene. „Mama i tata, gdje ste i zašto ste me ostavili?!“ 

   
Kasnije u životu, nakon čitanja Kranjčevića i poistovjećivanja s malenim čovjekom koji od Boga ište mnogo, sjetio bih se tog dječaka koji vapi za spasom i utisnuo bih sav bol i tugu napuštenosti u Isusove riječi: "Eli! Eli! lamâ azâvtani?!" Iako napušten od onih koje je moje srce trebalo i za kojima će još dugo čeznuti, nije me napuštao instinkt za preživljavanje. Potrčao sam i u trku prešao cijelu uvalu, došao do njena kraja, gdje se u kamen smjestila okrugla pećina, uz njen bok kamene stepenice što su vodile do vrha pećine i okolo nje do vrtova što su nicali na krovovima susjednih kućica i do šume koja ih je okruživala i zaklanjala. Čemu je pećina služila, nije bilo sasvim jasno, ali nismo to mogli znati ni za jednu od Dujinih kućica i ostalih kamenih zdanja, mogli smo samo vidjeti njihove prednosti i radovati se što postoje. U pećini nikada nije bilo vruće, zrak je bio svjež i bistar, more ju je za velikih plima kupalo i vidjeli su se tragovi soli što vole svjetlucati kad ih pod pravim kutom, kroz prolaz u pećinu, pogodi zraka Sunca. Bilo je u pećini svega, od kanti u kojima je nekada netko kupio boju za ličenje do starih i poderanih mriži koje su svoje odslužile i strpljivo čekale Dujinu ruku da ih zakrpa i produži im svrhu postojanja. Pećina, ovakva kakva je bila, bila je jedino mjesto na svijetu na kojemu sam sada htio biti. Moji su se lovci približavali, glasovi su im postajali okrutniji i njihovo se nestrpljenje moglo čuti i iz topota čizama koji je bio sve bliži. Čuo sam i zvuk pente kako se približava uvali, sve tiše, ali bliže, čini se, barba Duje ju je gasio i doveslao svoju barku u lučicu od kamena što ju je izgradio za čamce koje je također svojim rukama izgrađivao. Čini se da su se susretali moji progonitelji i barba Duje. 

-        Dobar dan, šjor, jeste li možda vidjeli malog od susjeda što su vam stradali, trebamo ga voditi u grad, a mali je negdje nestao? 

   Duje je šutio i vezivao barku.

   — Možemo li pogledati uokolo, možda je mali nešto umislio i tu se kod vas sakrio?

   Duje je i dalje šutio, a posjetioci su, valjda od nelagode, otišli, tek nešto među sobom negodujući. 

   
Ostao sam sklupčano sjediti, ne znajući kuda dalje sa sobom, a u tom žalovanju sa samim sobom, utekne mi jecaj. Pobojao sam se da me Duje čuo, što će učiniti sa mnom kada me otkrije, ali nije dolazio. Dan je prolazio, osluškivao sam Dujino kretanje: slaganje i čišćenje mriža, skidanje dagnji s konopa, kuhanje dagnji vani na plinskoj boci u vreloj krčkajućoj vodi, škripanje zubi i pribora po pijetu, pranje suđa u moru, grabljenje mora kantom i zalijevanje vrta. To zadnje bilo je dio Dujine životne filozofije, kasnije ću saznati, jer Duje je živio od mora, on kao da i nije bio od ovoga svijeta nego od morskoga, a more ga je pazilo kao na svoje dijete, kad su drugima vrše bile prazne, Dujine su bile pune, kad bi druge jugo zateklo na moru, Duji baš taj dan penta ne bi htjela upaliti pa na more ne bi ni izlazio, i jedino je Duji vrt zelenio od zalijevanja morem. Kasnije sam čuo za halofitne biljke, to su one što kraj mora rastu i iz mora izvuku vodu potrebnu za život, more i Sunce sve su što im treba. Čini mi se da je i Duje bio takav, možda i jedini živući, halofitni čovjek, falile su mu još samo škrge. 

   U Dujinoj uvali bilo je tiho, zaspao sam uz zvuk mora i cvrčaka, kao i svaki dan svoga života u svojoj uvali, kao da se ništa nije promijenilo.

   

Probudile su me moje noge koje su drhtale i ruke koje su se tresle, nisam ih mogao smiriti, suze su same tekle s lica, sve kontra mene, kontra mojega sna i mojega mira. Htio sam opet usnuti, pobjeći, možda sanjati mamu i tatu, naš zagrljeni ples. Nemir me nije napuštao, silom sam stiskao oči, ali san više nije dolazio, a oči su se borile s teškim svjetlom koje me zvalo da ih otvorim pa sam ih i otvorio, svjetlo me porazilo. A kakvo li je to svjetlo bilo! U pećini su kristali soli sijali blijedoplavim sjajem, dodirnuo sam ih, a oni su grijali, bilo je među njima toplo i ugodno, kao u nečijem zagrljaju. Razbudio sam se i osjetio glad, prijala bi mi mamina juha s noklicama, ali jedino što bi mi moglo biti na dohvat ruke jest povrće iz Dujinoga vrta ili priljepci i dagnje iz Dujinoga morskoga dvorišta. Još je noć, primijetio sam vireći kroz pećinu, mora da barba Duje spava. Izašao sam van koračajući pognut na prstima i krenuo prema glavnom dijelu Dujine uvale gdje stepenice vode do mora i konopa na kojima Duje uzgaja dagnje, tamo ću ih pronaći obilje. Odjednom se morem razlila nekakva pjesma ili zov, pomalo životinjski, a pomalo ljudski, dubok i dugačak, jezovit, ali privlačan. Ukopao sam se na mjestu, sakrio iza prvoga kamena i slušao, pjesma nije prestajala, ponavljala se jednakim tonom; činilo se da se približava Dujinoj obali, postajala je dublja, ulazila je u cijelo moje biće, osjetio sam ju u kostima, u srcu i prstima, poput žmaraca, poput fibre, poput mamina poljupca. Otvorila su se drvena vrata Dujine konobe, on je izašao, ali ne kao on, barba Duje kakvoga sam cijeli život viđao i poznavao, nego kao kakav gospodin iz grada, iz tatinih knjiga o povijesnim ličnostima, nosio je crno odijelo i bijelu leptir mašnu, lakirane blještave cipele i šešir na glavi. Nisu cipele jedine blještale, duž cijele uvale svijetlili su kristali soli, osjećao sam kao da se sprema nešto veliko i svečano. Duje je hodao prema moru, stigao do ruba uvale i zastao. Čekao. Što je čekao? Možda je znao da sam tu, pozvao ljude iz grada i organizirao primopredaju. Ali zašto po noći, možda su me htjeli zateći u snu da se ne opirem, možda me se žele i riješiti, zauvijek riješiti.

   

Čekao je Duje, čekao sam i ja. Ali nismo čekali isto; iz mora se začuje siloviti prasak, kao kada dupin udara repom, ali silnije; nešto iskoči u zrak, kao kada skače dupin blizu naše obale, puno sam to puta gledao, ali veće; nešto iz mora iskoči ravno na Dujinu obalu i tamo se uspravi, takvo što nikada nisam vidio. Bila je to žena, činilo se, no je li to zaista bila žena; sijeda duga kosa svijetlila je, srebrna dugačka haljina također je svijetlila, a ispod haljine nisu se nazirale noge u svečanim cipelama koje bi bile u skladu s Dujinim, ispod haljine virio je riblji rep. Žena, ili što već, stajala je ispred Duje, nije dugo prošlo i dvoje se zagrlilo, takve sam zagrljaje već vidio, tako su se grlili mama i tata, toplo i u nedogled, taj je njihov zagrljaj mogao trajati zauvijek. Kad su se napokon pustili, žena je, ili žena-riba, pružila ruku Duji, on joj se osmjehnuo, obgrlio ju oko struka i zajedno su pošli prema moru. U more nisu uskočili, nisu u njega ušetali, oni su nad moram stajali, opet se stopili u zagrljaj i zaplesali. Plesali su uz šum mora i valove, onaj zov od ranije nije se više čuo, čini se da je to bio zov žene prema mužu, poziv na ples i na zagrljaj. Plesali su nježno i dugo, od njihova plesa zavrtjelo mi se u glavi i pomislio sam na san, ali zar sada, san, dok se oko mene ovakvo nešto čudnovato zbiva! U taj čas, žena ili žena-riba, nasmiješi se Duji i nešto mu šapne, a taj njezin šapat bio je tih, ali dubok, opet je dodirivao sve u meni, ali nije me više uznemiravao, smirivao me i tješio. „ Sve će biti u redu, ššššš… Ne boj se…“ čuo sam, ali ne ušima nego srcem. Opet sam poželio usnuti, možda nakratko i jesam, jer, kada sam otvorio oči, ispred mene stajali su Duje i žena, ili čudnovata žena-riba. Možda bih se i bio uplašio da sam zamislio sebe i njih kako me gledaju, ali njihovi su pogledi bili topli i obećavali su ljubav. Osjetio sam opet u sebi onakav šapat, ovaj puta jače nego prije: „Ne boj se, mi smo tu i čuvat ćemo te. Zovem se Marija.“ Pogledao sam ženu, sigurno sam ju gledao dugo, predugo, ona se samo smiješila. 

-         Ja sam Mate.

„Znam“ govorio je šapat. „Cijeli te život promatramo kako rasteš i o tebi brinemo. Iako nas ne poznaješ, Duju tek malo, a mene nimalo, i možda te čudi što ovako govorim i što živim u moru, ja te volim, oduvijek volim i vrijeme je da i ti nas upoznaš. Mi smo tvoji baka i dida.“

-         Nemam ja baku i dida. Mama, tata i ja bili smo sami, skroz sami.

„Ali ne, dijete moje, tako su ti morali govoriti jer, razumjet ćeš bolje jednoga dana, oni su nas čuvali. Ovi ljudi što su te htjeli odvesti i od kojih si pobjegao, mnogo je takvih ljudi na svijetu koji se bave lovom na druge, a kad ih ulove, onda ih nekamo smjeste da im ne smetaju ili ih potpuno unište. Tvoji su nas roditelji skrivali, čak i od tebe, jer nas ne bi mogao shvatiti. Ja sam, vidiš“ pokazala je žena, ili baka, moja baka, na svoj rep: „drugačija. Nisam žena, a nisam ni riba, ja sam sirena. I tvoj je dida drugačiji, ne živi u moru kao ja, ali on je rođen kao i tvoj tata, od mame sirene i tate čovjeka. On je morski čovjek, živi na kopnu, ali od mora. Ne može ni bez jednoga od to dvoje, cijeli mu je život ples između kopna i mora. Tako je bilo i tvojemu ocu.“

-         A moja mama, je li i ona bila sirena? 

„Nije, tvoja je mama bila žena, ali ne obična žena. Bila je iznimna, voljela je i prihvaćala to što smo dida i ja drugačiji, i što ti je tata čovjek od mora. Bila je žena od kopna, ali srca velikoga kao more.“   

Duje je cijelo vrijeme šutio i s nekom toplinom me gledao. Znao sam da je on moj i da sam ja njegov, kao da sam to oduvijek znao, ali nakratko zaboravio. Među nama neće biti riječi, ali bit će dubokoga razumijevanja. S bakom ću voditi duge i najljepše razgovore, ali samo u svome srcu, mi smo razgovarali prema unutra.  

***   

Od toga sam dana živio sa svojim didom, ljudi iz grada po mene više nisu dolazili, jedno vrijeme skrivao sam se u uvali i nisam izlazio, ali kako sam rastao i jačao, išao sam s didom na barku, pomagao mu i radio sve što i on. Kad bi me rijetki prolaznik upitao čiji sam, mučao sam, kao i svoj dida. Gledao sam i radio, utonuo cijelim bićem u stvaranje i rad, u more i kamen. S didom sam iz drva napravio svoju vlastitu barku, mislio sam na tatin lik, na ono što sam od njega mogao zamisliti, i stvarao. Od tatina sam lika izgradio barku, a mamin sam lik vidio svaki puta kada bih gledao u more. Nisam odrastao sam, vodili su me morem i kopnom mama, tata, dida i baka. Baka je dolazila samo rijetkih noći za punoga Mjeseca, onda bismo se družili, pričali, smijali i plesali. Volio sam s bakom zakoračiti na more, bakina bi me čudnovatost držala u zraku i plesali bismo nad morem, uz glazbu mora, uz miris mora. Ponekad bismo skupa i zaronili, pa bi mi baka pokazivala sva čudesa njezina podmorja. Baka bi govorila: „Plesati kroz život znači pronaći pravi korak za svaku situaciju, smireno pratiti ritam života. To te želim naučiti plesom, kada me jednom ne bude, da i sam možeš s vjerom zakoračiti na more i pronaći svoju jedinstvenu magiju.“   

Jedne noći za puna mjeseca dida je u svom svečanom odijelu čekao na obali. Dugo je čekao, noć je odmicala, a ja sam, kao i uvijek, ležao uz dida, čitao knjigu i pomalo drijemao. „Gdje se baka zadržala?“ mislio sam. Bio sam već mladić, duh i tijelo bili su mi snažni, osjećao sam da mogu sve, pa i poći u svijet uskoro. Vratiti se, to sigurno, ali srce mi je gorjelo sa željom da upoznam druga mora i druge obale osim ove naše. Dida je imao prijatelja koji bi nam iz grada donosio sve što je bilo potrebno: gorivo i ulje za pentu, mlijeko, alat i slično. Meni je donosio knjige. Upravo sam čitao Josepha Conrada, Srce tame. Htio sam, kao i on, poći u neistraženo i saznati nove stvari o svijetu i sebi. Ima li dijelova svijeta za koje ne znam, postoje li dijelovi mene koje tek trebam upoznati? Čitao sam o našem Marku Maruliću i Ivanu Gunduliću, teško je vjerovati, ali oni nikada nisu napustili svoje gradove i obližnje otoke na koje su povremeno putovali; prvi Split, a drugi Dubrovnik; a bili su najveći. Razmišljao sam o sebi i svome mjestu u svijetu, zaboravio sam na tren gdje sam i što čekam. Dida me prenuo iz misli, tresao me i tresao, pogled mu je bio uplašen, iz usta mu je utekao jecaj. 
 

-         Dide, šta je bilo?

-         Nema je, sine, neće nam više doći. Baka je otplesala u vječnost.   

Stajali smo zagrljeni, u nevjerici; baka više neće doći. Ostaje more da nas sjeća na nju. Uvijek samo more ostaje. 

***   

Grad nije bio neprijatelj kakvog sam ga kao dječak zamišljao. Imao je on zamke za duh i poroke za tijelo, nudio je sve, a na čovjeku je bilo da izabere. Ja sam opet odabrao more. Prijavio sam se za mornara na trgovačkom brodu, obećani su nam bili dolari, vrijeme, morska i zemaljska prostranstva. Moja je duša čeznula za širinom, bilo je teško ostaviti dida samoga na obali, ali oboje smo znali da se to mora, obećao sam da ću se vratiti. Dida nije plakao, ali da je baka bila živa, znam da bi ona osjetila da plače srcem. Rastali smo se u velikoj luci u gradu, bilo mi je poći do Amerike. Putem sam susreo mnoge, one poražene koji kreću ispočetka, one što ih vodi želja za iskustvima, ali i one koji nemaju izbora pa su pošli kamo su mogli. Ja sam naočigled bio od ovih što tragaju za novim svjetovima, bio sam zvan u društva jer su ljudi voljeli mladenačku poletnu energiju, rijetko sam se ipak pojavljivao u gužvi, želja mi je bila raditi, učiti, čitati i pisati. Nailazio sam i na one koji su čeznuli za istom širinom duha kakvu sam i sȃm osjetio dostižnom, do nje je vodio rad i svesrdni trud. Ponekad bi se pojavili oni davno upoznati trnci koji prožimaju duh i tijelo, isti oni koji su me obuzimali kad bih slušao bakinu pjesmu ili gledao njezin i didov ples, u takvim bih naletima radosti osjetio kako mi srce raste, fizički se širi. Na brodu i na morskim prostranstvima bilo je skoro kao doma, i dalje me pratilo more, moja majka, a vodio brod, moj tata. Baka je bila tu svaki puta kada bih nešto novo spoznao, a dida je bio taj koji me podsjećao na sve što jesam, što nosim sa sobom i čemu se vraćam.   

U Dujinu uvalu, koja je sada bila i moja, vratio sam se nakon brzojava kojim su me obavijestili o didovoj smrti. Boljelo me što nisam stigao ranije, što nisam bio s njim, ali znao sam da nije bio sam jer je more bilo uz njega. Uvala je sada bila osamljeno mjesto, čeznuo sam za društvom, moja je barka počivala i strpljivo čekala na lažini da je vratim u more i njome zaplovim. Nakon velikih brodova, zaželio sam se svoje male barke, vuklo me ka moru, mojemu moru. Zaplovio sam u predvečerje, već se nazirao puni mjesec koji je obećavao budnu noć ispunjenu sjećanjima. Mamin i tatin ples, bakin i didov ples, poželio sam vidjeti ih opet, uz njih se stisnuti i svu širinu, koju sam trudom stekao, htio sam odbaciti, opet postati dječarac i biti voljen, zauvijek voljen. Na pramcu moje barke zasjala je kristalizirana sol, večer se odavna spustila, a Mjesec je svoje mjesto pronašao i na nebu i u moru, i on je imao prijatelja, samo sam ja noćas bio sam. Morem se, najednom, razlila pjesma, dobro mi znana, ona koja prožima cijelo biće; glas je ipak bio drugačiji od onoga koji sam poznavao, nježniji i svjetliji, manje dubok, a više zvonak, svejednako je prodirao do svih mojih dijelova, znanih mi i neznanih. Pjesma je bila sve bliža, činilo se da je namijenjena meni. Kada je već bila sasvim blizu, ispod moje barke, iz mora je izronila čudesna žena-sirena, crne duge kose i očiju koje su znale sve tajne. Pružila mi je ruku i srcem šapnula: „Jesi li za ples?“