četvrtak, 3. rujna 2020.

Ivor Kruljac | Iako je izdavaštvo u krizi, poezija kao forma nikad nije bila jača!


Razgovarala Sandra Pocrnić Mlakar 

U informatičkom dobu beskonačan je prostor za objavljivanje poezije - svjestan je Ivor Kruljac i za svoje pjesme pronalazi najrazličitije načine emitiranja - objavljuje u časopisu beskućnika, čita na Jutru poezije, kao jedan od najmlađih članova te polustoljetne tribine, a na svojoj internet platformi formira sasvim ozbiljne zbirke slam poezije. Publika ga je zapazila, njegovi stihovi se komentiraju i recenziraju, no za mladog pjesnika jedini razlog pisanja i objavljivanja je intrinzični - piše radi sebe, nada se da će u publici doprijeti do istomišljenika. Niti pridobijanje publike ni popularnost nisu njegovi motivi, a daleka mu je i ideja o komercijalnm uspjehu. Štoviše, u jednoj od pjesama odbio je ideju objavljivanja na papiru od kojeg mu je draže njegovo elektronsko utočište u kojem ga može naći svatko tko to želi. 

Ivor Kruljac rođen je u Zagrebu 18. prosinca 1996. godine. Stekao je zvanje ekološkog tehničara u Prirodoslovnoj školi Vladimira Preloga, a dok studira novinarstvo piše pjesme, novinarske članke, publicističke tekstove i kratke priče. Radove je objavljivao na raznim portalima i medijima - Dop magazin, Umnjak, Književnost uživo, Global i vodio je emisiju „A gdje su kitovi“ na Radio studentu. Prvu zbirku pjesama "Nebuloze"" objavio je u svojoj 20. godini , a godinu kasnije i drugu "Psihodelije". Autoironičan i kritičan, u svojoj je biografiji naveo kako je "u želji da svoj poetski teror širi i u inozemstvu, nesretnik pokrenuo i vlastiti profil na Mediumu gdje objavljuje poeziju na engleskom jeziku (srećom, bez veće pozornosti)." 
S Ivorom Kruljcem razgovaramo o počecima njegova pisanja, prostorima za objavljivanje poezije, vrednovanju i prihvaćanju mladih pjesnika te o aktualnom statusu poezije u hrvatskom jeziku. 
Pjesme objavljujete na blogu, a vaši su stihovi zabavni, dosjetljivi, često duhoviti. U pjesmama ste autoironični, a pišete o vlastitim doživljajima, željama, preprekama i rješenjima. Kome se obraćate svojim pjesmama? Koliko je među vašim čitateljima mladih vaše generacije? 
Na weebly stranici (https://ivorkruljacpdfzbirkedownloadbesplatno.weebly.com/) objavio sam svoje tri digitalne zbirke poezije, a također sam unazad zadnjih pet godina poeziju objavljivao na raznim portalima, u zadnje vrijeme najviše za stranicu ZG-kult. Pišem o stvarima koje su mi zanimljive, koje me muče, rastužuju ili vesele, koje volim ili koje mi na neki način privuku pažnju. Samim time, mislim da moja poezija, barem po tematici (ne nužno po stilu i izričaju), može zainteresirati razne ljude, no nemam konkretnu grupu ljudi na koju ciljam kao čitatelje. U principu, ako me objavi neki portal, računam da on već ima svoju publiku kojoj me može predstaviti, katkada su to mlađi, a katkada stariji ljudi. No, prema onome što mogu vidjet na slam nastupima ili na predstavljanjima mojih dosadašnjih zbirki, najviše ljudi ima u rasponu od 20 do 30 godina. Generalno gledam na to da mi je poezija kao ideja, način izražavanja zanimljiva i zabavna, no da mi nešto fali u njoj, bilo kod domaćih bilo kod stranih autora, pa da onda ja uskačem u nju da to donesem za one koje bi to moglo zanimati. Primjerice, za Osmi mart ove godine, objavio sam pjesmu „Frendovski savjet“, koja govori o nasilju nad ženama. Definitivno nisam prvi ni zadnji pjesnik koji će pisati o toj tematici, ali sam ipak pristupio toj temi na jedan način kakav nisam primjetio kod drugih autora i autorica (pri tome ne kažem da netko nije pisao na sličan način, ali osobno nisam naletio na jednu takvu) te sam je stoga napisao da postoji i takva jedna, bez konkretne misli da bi to moglo zanimati bilo koga osim mene, ali da bi se ipak trebala naći u javnom prostoru za svaki slučaj.  
Predstavili ste se na Jutru poezije kao jedan od najmlađih pjesnika koji je na toj tribini čitao svoju poeziju. Zašto ste izabrali Jutro poezije? Može li polustoljetno Jutro poezije obuhvatiti pjesnike svih dobi? Jeste li pomišljali osnovati sličnu tribinu za pjesnike vaše generacije?
Na Jutru poezije sam se pojavio negdje sredinom 2016. stjecajem okolnosti. Naime slikar kojeg poznam iz svog kvarta, Marino Luščić, kojemu se svidjelo što sam mladi pisac, odveo me upoznati jednog umirovljenog izdavača u jednom Zagorskom klubu gdje smo pričali o svemu i svačemu uz, moram reći, vrlo fine gemište. U jednom trenutku sam upitao tog izdavača kakve su vjerojatnosti za objavu poezije, na što mi je on odgovorio da se na poeziju može zaboraviti. No baš u tom trenutku, kao kakav Deus ex machina, u prostoriju je ušao sjajni pjesnik, Davorin Žitnik Žito te se upoznao samnom i pozvao me da dođem na Jutro poezije. Tako sam došao i izrecitirao i reakcije su moram priznati bile podijeljene. Od pjesnika koji su smatrali da sam uvreda za pojam poezije, do tadašnjeg voditelja Roberta Roklicera koji mi je pružio ogromnu podršku i čak mi organizirao da tamo predstavim i prve dvije zbirke poezije, te mnogih drugih koji su mi dali podršku (Lili Dimova, Željko Buklijaš, Siniša Matasović, Žarko Jovanovski, Stela Hrvojčec i mnogi drugi). Jutro poezije po mom iskustvu stvarno živi poeziju, različitih pravaca, stilova, preferencija, pa makar vam se ne svidjeli svi pjesnici, niti vi njima, opet imate puno pravo doći, popiti piće i pročitati pjesmu. Tako da ta tribina apsolutno može dati prostora bilo komu tko dođe i još imati zanimljiv stimulans zbog toga što se susrećete sa raznim sojevima pjesnika. Ne samo u generacijskom, već u stilskom smislu, jer mislim da je stil poezije veći indikator razlike među pjesnicima od godina. Osobno nemam planova organizirati svoje pjesničke tribine no mnogo ljudi ima i rado se odazovem na takve događaje. Zadnja takva tribina prije korone je bila „Govorimo Glasnije!“ koju su organizirali Luka Antić i Petra Zelenika i svaka takva nova tribina je izvrstan način održavanja poezijom živom. Iako je izdavaštvo u krizi, sama forma poezije ne samo da preživljava, već biva jačom nego ikad u Zagrebu. Kako za starije tako i za nove, još neotkrivene pjesnike. 
Svrstavaju vas u slamere i avangardne pjesnike. Ostavlja li taj okvir dovoljno prostora za razvoj? Tko su kolege i uzori koje ste našli među slamerima i avangardnim pjesnicima? 
Slam poezija je ideal vraćanja poezije ljudima, poezija koja cilja ne ostati zaglavljena u knjižnicama i visokim obrazovnim/intelektualnim krugovima, već da svatko neovisno o svojoj pozadini, obrazovanju može pronaći poeziju zanimljivom, isto kao i za glazbu ili film. Pri tom ne postoji nekakav recept u izboru teme ili stila kako to postići, već je najbitnije da ste spremni predstaviti (većinom u performansu, javnom recitiranju) svoju poeziju. Ipak, malu ulogu igra svjetonazor te konzervativni pjesnici koji pišu o domovini, crkvi i predbračnoj čistoći baš nemaju neku prođu među nama i našom publikom i obratno. Slemeri većinom ciljaju promovirati slobodu izbora, rušenje tabua, brigu i ljubav za druge neovisno o njihovoj vjeri, rasi, etnicitetu ili kakvom drugom faktoru koji nismo mogli birati, a zbog kojega možemo biti diskriminirani.  Avangarda je u biti samo pojam koji se nadjenjuje za inovativne, drugačije i eksperimentalne pokrete, koji opet nemaju neku čvrstu jezgru pravila. Tako da pozicioniranje u tom spektru u biti ni na koji način ne može ograničavati pjesnički izričaj u stilskom smislu. Ima tu i rimovatelja i slobodnog stiha i svega između i izvan toga. Sam razvoj pjesnika kao pjesnika treba polaziti od samog pjesnika i smatram da se on spontano razvija te da je svrstavanje u neku ladicu potpuno irelevantno po pitanju osobnog pjesničkog razvitka. Osobno nemam uzore, jer bi pod time podrazumijevao da želim kao pjesnik pisati kao neka druga osoba, a ne kao ja sam. Kako je Hunter S. Thompson rekao: „Ne želim biti Hemingway svoje generacije, želim biti Hunter S. Thompson svoje generacije“. Ipak, imam vrlo drage kolege s kojima uvijek vrlo rado nastupam: Dino Tremens, Mario Kovač, Zlatko Majsec, Dejan Indžić, Dijana Ćurković, Julia Savić i Vanda Borreli, da spomenem neke.  
Kada ste počeli pisati pjesme? Koliko je vašem pjesničkom izrazu pridonijela popularnost poezije u elektronskim medijima?
Poeziju sam počeo pisati s petnaest godina. Za sve je, ne biste vjerovali, bila kriva kemija. Išao sam u Prirodoslovnu školu Vladimira Preloga za smjer ekološkog tehničara. Tamo smo imali laboratorijske vježbe iz kemije za koje smo trebali voditi laboratorijske dnevnike koji su nam se ocjenjivali. Imam grozan rukopis i dan danas, a u prvom srednje, bio je barem duplo gori. Stoga mi je profesorica iz kemije, poklonivši dvojku za vođenje dnevnika (iz kojeg mislim da nije uspjela pročitati više od kemijskih jednadžbi), sugerirala da iskoristim ljeto za vježbanje rukopisa. Njena ideja je bila da pišem dnevnik, no to sam već bio radio nekoliko puta u životu i nije mi se svidjelo. No, kako sam te iste godine slušao latinski i tamo je bilo hrpe motivirajućih izreka o pjesnicima, to me, zajedno s ljubavi prema rapu nabrijalo da se okušam kao pjesnik. Mislio sam, malo bi se zafrkavao i usput bi si valjda poboljšao rukopis. Rukopis mi se nije pretjerano poboljšao, ali me pisanje počelo zabavljati i postalo način razbistrivanja misli i uglavnom donosilo hrpu benefecija koje uopće nemaju poveznice s time da li se poezija objavljuje ili ne. Kasnije sam poželio objavljivati tu poeziju iz dva razloga: prvi je bio čista znatiželja koliko daleko bi mogla ta poezija otići ako se je lansira u javnost, a druga je bila potencijalno zabavljanje ili čak utjeha drugim ljudima na isti način na koji mene tješi umjetnost drugih umjetnika. Internet je tu puno pomogao jer mi je glavni način lansiranja poezije, no u principu mi ne diktira izrazom. Iznimka je možda „Internet pjesma“ koju sam napisao s ciljem glorificiranja interneta kao platforme za objavu poezije.   
Vaša nova pjesma pod naslovom „Dobra stara vremena“ izazvala je raspravu zbog izraženog stava suvišnosti mladih na ovom svijetu u kojem stariji tuguju za bivšim vremenima. Kako mladi danas mogu samostalno osmišljavati svoje životne sadržaje i razvijati svoje interese? Oko kakvih se medija mladi danas okupljaju kako bi razvijali vlastite projekte?
Da, bila je to zanimljiva reakcija na pjesmu. Pjesma je nastala po stvarnom događaju. Taksist me vozio po Zagrebu i usput pričao kako se grad promijenio i kako je prije bilo ljepše, a mene je to nasmijalo jer sam počeo razmišljati kako mene i mojih prijatelja u tim vremenima nije bilo, te da je nama u interesu, ako nam je stalo do življenja, da se vremena promijene. Mlad sam momak kojemu je sada super jer studiram, dolazim do prvih poslova, mogu piti i tulumariti bez problema... dakle trenutno živim to, osobno gledajući, najbolje vrijeme koje ću mlađim generacijama jednog dana prepričavati kao bolji i ljepši dani, na što će me i oni vjerojatno gledati s kolutanjem očima. Tako da mi je cilj te pjesme bio ismijavanje ljudske potrebe za zaustavljanjem vremena i života zbog osobnih potreba (za koje vjerujem da ću i sam iskusiti, već i danas mislim da je 2017. bila najbolja godina ikad), a ne da cvili oko suvišnosti mladih (što bi bilo apsurdno, jer ipak mladi pokreću svijet hahah). Ipak, bilo mi je zanimljivo vidjeti kakav je prijem ta pjesma dobila u javnosti i dapače pokazuje zanimljivu razliku između slemera i onih, recimo to, ostalih suvremenih pjesnika (naročito mladih). 
Dojma sam da kada biste suvremenom pjesniku rekli da ste njegovu pjesmu doživjeli drugačije nego je on zamislio, ili pak da vam uopće nije jasno što je on tom pjesmom htio reći, kako bi vas napao da ste glupi, neobrazovani, intelektualno zaostali, čime se podebljava ona svakodnevna odbojnost prema poeziji. S druge strane, mi slemeri (barem velikom većinom) pretpostavljamo da ne možemo svi isto razmišljati i da nije ništa neobično da drugi ljudi tvoju pjesmu drugačije percipiraju od onoga što si ti zamislio. U najgorem slučaju, možete kriviti jedino sami sebe ako vaša pjesma nije percipirana kako želite, no čim se malo dublje zagrebe u filozofiju značenja i prijema poruke u komunikaciji, postaje sve jasnije da je praktički nemoguće napisati neku pjesmu i očekivati da je svi jednako shvate. 
Mala slamka spasa je živućem pjesniku ovakav intervju ili kakva druga prilika za bolje pojašnjenje svojih motiva i ciljeva u nekoj pjesmi, no u većini slučajeva vam ipak ostaje samo promatrati sa zanimanjem smjerove interpretacija (ponekad šokantnih). Mladi kao mladi, ako imaju kreativne potrebe, ostvarivat će ih kako god žele, kroz poeziju, glazbu, film, strip nešto peto, kao što je uvijek i bilo, no svakako više ne moraju ovisiti o tome da ih neki izdavač, TV kuća, radio ili bilo koji tradicionalni medij prepozna i pusti u javnu sferu, već lagano no strpljivo putem društvenih mreža i/ili Youtubea sami sebi stvaraju publiku.  
Kako usklađujete poeziju i svoje profesionalne obaveze. Kako kolege reagiraju na vašu poeziju? Mogu li se negdje sresti vaša poezija i profesija? 
Trenutno me to ne zamara jer sam ostao bez posla hahah (hvala koronavirus, dao bog da završiš kao kolera). No generalno stvarno ovisi od kolege do kolega. Nekim novinarima je to baš super, a neke boli briga, no da je bilo situacija gdje su se poezija i novinarstvo susretali, bilo je. Primjerice, svojevremeno sam pisao za medij Dop Magazin gdje su me tražili da pišem osvrt na Interliber kao mladi pjesnik, a novinarka Matina Tenžera, svojevremeno urednica kulture u studentskom mjesečniku Global, tražila me da napišem gonzo reportažu kada sam imao prvi prvcati slam nastup u Vinyl Baru tamo 2017. I naravno, ako je neki moj uvid u poeziju ili književnost općenito bio koristan, ili bi napisao članak, napravio intervju s nekim književnikom ili dao savjet, dva nekom drugom kolegi koji se bavio tom temom.
Na blogu ste istaknuli prednosti e-izdanja koja knjigu od papira čine nepotrebnom. Biste li ipak pristali objaviti izbor iz svoje poezije u knjizi, kad bi vam to netko ponudio? 
Ne bih rekao da je knjiga od papira nepotrebna u vidu da trebamo prestati proizvoditi papirnate knjige, jer i osobno više volim papir nego ekran (dosta su me ispitivali o tome, pa ako sam negdje rekao da trebamo potpuno istrijebiti papirnate knjige, onda se ispričavam jer nisam tako mislio). Dapače, najveća ljepota digitalnog samoizdavaštva je što nudim ljudima besplatne PDF-ove tako da oni koji vole čitati s ekrana, pročitaju tako, a oni koji vole papir si mogu isprintati zbirku i čitati je kao studenti skripte. Uz to, redovno me objavljuje časopis za beskućnike i socijalno ugrožene osobe „Ulični Fenjer“ čiji prihod od prodaje ide u humanitarne svrhe. To mi je fenomenalno, ne samo zbog toga što mi u tom časopisu poezija ima i stvarnu društvenu korist, već mi je lijepo listati pjesme, a ne ih „skrolati po ekranu“. 

Trenutno smo u situaciji gdje izdavači ne nude pošten pristup pjesnicima. Naime, prema mom iskustvu, ako već idete objavljivati zbirku sa izdavačem, em morate uložiti novac, em se svi namire prije vas, i izdavač i urednik (na koje sam malko alergičan, jer ako imam ideju za zbirku, želim napraviti rukopis kakav sam zamislio, bez intervencija) i grafičar i lektor. Naravno da svi oni trebaju dobiti novac za svoj pošteno odrađeni posao, ali je apsurdno da dobiju prije pjesnika, ako je pjesnik taj koji je dao sirovinu na temelju koje oni rade svoj posao. Još jedan problem su zbornici koji su prije funkcionirali tako da bi vam objavili pjesmu, dobili biste neki udio od zbornika ili ako već ne udio, a onda barem besplatnu objavu i autorski primjerak zbornika, dok danas za upad u zbornik morate i sami platiti neku cifru što je apsurd. Zbornik je tu da služi pjesnicima u njihovoj promociji, a ne da pjesnici plaćaju zbornik, a da on u biti ne pomaže javnom širenju vaših stihova i otvaranju vrata ka nekim boljim mogućnostima objave. Možete, ako imate para, biti objavljeni u pedeset zbornika i opet niste nešto puno postigli u širenju svoje poezije jer i ti sami zbornici nemaju neku veliku nakladu, a promocija u većini slučajeva ne ide dalje od predstavljanja u knjižnici Bogdana Ogrizovića. Tako da kada bi netko ponudio objavu u zborniku bez da mu ja za to moram plaćati (a da odradi korektnu promociju tog zbornika za mene i druge kolege u njemu, i da bar dobimo autorski primjerak, ako već ne i neki novčani iznos za to što smo izabrani i uvršteni), apsolutno bi pristao biti u zborniku i to bi mi dapače, bila velika čast. Isto tako, bilo koja od mojih objavljenih zbirki stoji na raspolaganju bilo kojem izdavaču da je objavi u tiskanom obliku, pod uvjetom da pošteno plati mene kao autora i sve suradnike koji su na zbirci radili, jer ja ne znam raditi ovakve krasne naslovnice, kakve krase moje zbirke.

Nema komentara :

Objavi komentar

Hvala na vašem komentaru. Isti će biti objavljen nakon pregleda moderatora.