David Grossman | "Kad je Nina znala"

Piše: Narcisa Potežica, mr.sc.

Roman "Kad je Nina znala" u nakladi "Frakture", 2020. izraelskog pisca Davida Grossmana (s hebrejskog prevela Andrea Weiss Sadeh) zanimljiv je za naše čitatelje, prvo zato jer su mnogi pročitali djela ovog poznatog pisca "Do kraja zemlje" i "Ušao konj u bar" i drugo, jer se ovaj njegov novi roman temelji na istinitoj sudbini Židovke koja je porijeklom iz našeg Čakovca. 

U romanu je opisana sudbina triju žena a priča je ispričana prema stvarnom životu Eve Panić Nahir, koja u romanu nosi ime Vera. Zatim su tu likovi koji pričaju svoje priče - njena kći Nina i unuka Gili, a istaknuto mjesto zauzima Refael, sin Tuvia, drugog Verinog supruga.

Nije čudno da je David Grossman napisao taj roman upoznavši Evu i njenu sudbinu, jer svakoga tko je imao sreću da je upozna ganula bi pripovijedanjem o velikoj ljubavi s prvim mužem, kojeg se nije odrekla ni poslije njegove tragične smrti. Zbog toga je osuđena na kaznu koju izdržava na Golom otoku odnosno Svetom Grguru, da bi poslije toga zauvijek otišla u Izraeli.Ona je i u poznim godinama iako sitne krhke građe djelovala snažno i odvažno, fascinantno vitalna pripovijedala je oplemenjena mudrošću otvoreno ali na njoj svojstven način o svom jedinstvenom životnom putu. O njoj je čak napisana knjiga s nizom svjedočanstava, a poznati književnik Danilo Kiš posvetio joj je seriju od četiri televizijskih emisija. Treba podsjetiti da je godine 2014. tijekom održavanja programa "70 godina sjećana – ne zaboravimo zločine" u organizaciji Židovske općine Čakovec i grada Čakovca pozvana Eva Panić Nahir kada joj je dodijeljena titula počasne građanke Čakovca, a ona je bila inicijator bratimljenja Čakovca i Kiryat Tiv'ona u Izraelu gdje je živjela.  

Naime Eva Panić Nahir rođena je 3.kolovoza 1918. u Čakovcu kao Eva Kelemen, najmlađa je od triju kćeri Eme i Bele Kelemen. Odrasla je u imućnoj židovskoj obitelji, pred punoljetnost upoznaje vojnog časnika, svog budućeg muža Radoslava Panića.Njihova ljubav o kojoj je Eva rado pričala s nježnošću i ponosom obilježila je njen život i sudbinu njene obitelji. Naime nakon pet godina poznanstva vjenčali su se i otišli živjeti u Beograd. Početkom Drugog svjetskog rata Radoslav je mobiliziran, a ona kao Židovka se spašava odlaskom k njegovoj obitelji u malo selo Kruševicu, dok su njeni roditelji odvedeni u Auschwitz. Kako je njen suprug na strani partizana završava rat na visokom položaju, a tada im se rađa kći Tijana. Ali 1951. godine UDBA je pritvorila Evina supruga koji se u zatvoru ubio, a ona ne pristajući da ga se odrekne deportirana je na otok Sveti Grgug gdje je u Ženskom logoru prisiljena na težak rad i izložena mučenju i psihičkom zlostavljanju.Otok napušta 1953. godine, no na slobodi traga za istinom o pokojnom mužu i iz zajedničke grobnice prenosi ga na groblje u njegovo rodno mjesto čime stiče divljenje njegove rodbine. Njena kći Tijana 1964. emigrita u Izrael, a  1966. godine i Eva odlazi u kibuc Sha'ar HaAmakim između Haife i Nazareta u kojem je do smrti živjela. Po drugi put se tamo udala za uglednog agronoma Moshea Nahira, udovca i ona odgaja njegova dva sina, koji i poslije očeve smrti 1997. godine po njenom pričanju nju poštuju kao da im je prava majka i redovno je zovu na šabatne večere u njihove obitelji. O tome je pripovijedala i prigodom boravka u Čakovcu kao i o svom životu u u Izraelu u kibucu, gdje je njen dom u kojem je bila jako zadovoljna. Obzirom da je radila kao dijetetičarka u kibučkoj kuhinji ona tamo i u dubokoj starosti i dalje vitalna s radošću volontira i bavi se humanitarnim radom obilazeći stare i bolesne u svom malom vozilu za golf, te uz to svakodnevno uživa u vožnji do bazena. Preminula je 18. srpnja 2015. u 97. godini, a gotovo do smrti dopisivala se sa svojim poznanicima iz Hrvatske i često slala e.majlove pune optimizma.

Tako je Eva sa svojom sudbinom bila inspiracija za novi roman Davidu Grossmanu kao što je i stvarna pogibija njegova sina u ratu prema iskazu samog pisca bila poticaj i ideja vodilja u njegovom romanu "Do kraja zemlje" u kojem majka odlazi od kuće i luta zemljom samo da je ne sustigne tragična vijest o smrti njenog sina. O tome je David Grossman govorio prigodom njegova posjeta Zagrebu na predstavljanju tog romana u velikoj dvorani na Zagrebačkom velesajmu i na drugom susretu i razgovoru s publikom na Tribini u Booksi. Treba zahvaliti nakladniku "Frakturi" koja je omogućila te nezaboravne susrete s pozatim književnikom, dobitnikom mnogih nagrada a među njima i međunarodne nagrade Man Booker International, zatim je 2018. godine dobio nagradu Države Izrael za književno stvaralaštvo i ujedno je jedan od istaknutih kandidata za Nobelovu nagradu za književnost.

U romanu "Kad je Nina znala" uz glavnu nositeljicu radnje  - Vere, stare gospođe koja slavi rođendan i svi je obožavaju -  o svojim osjećajima i sjećanjima pripovijeda njena kći Nina, koja dugo ne oprašta majci njeno nepristajanje da se odrekne svog muža. Tako Nina majčin odlazak na izdržavanje kazne doživljava kao da je time majka nju izdala, naime dvije i pol  godine napustivši je kao šestgodišnju djevojčicu mala Nina ostaje kod majčine sestre gdje nije bila sretna. Dugo Nina nosi gorčinu, odlazeći u svijet,  osvećuje se na neki način majci, sama u potrazi za ljubavlju, no na posljetku, sada teško bolesna uviđa majčine razloge nepristajanja da se odrekne čovjeka za kojeg smatra da je ispravan, beskrajno dobar i pošten ali je nepravedno optužen. Ipak Nina koja godinama luta svijetom od Roterdama do New Yorka i sada s Arktičkog otoka dolazi na proslavu majčinog devedesetog rođendana susreće Refaela koji se sjeća njihovog upoznavanja, mladosti i na kraju sudjeluje sa svojom kćerkom Gili u velikom obiteljskom susretu. Njena majka u romanu na svoj šarmantan način pripovijeda o svom prvom mužu, jer to je romantična ljubavna priča o "dva bića kojima su duše jedno" po riječima Vere, pa čak njen drugi muž iz Izraela s njom odlazi na grob u Srbiju, jer u romanu njen suprug koji se zove Miloš ostaje i dalje jedina ljubav njenog života o čemu svima više puta priča.Na kraju čak svi zajedno, ona s Ninom, unuka Gili i Refael-Rafi koji je još uvijek zaljubljen u Ninu odlaze na Goli otok, kako bi se osvjedočili kakvo je to mjesto gdje je njihova majka i baka provela više od dvije godine i pritom snimaju film. Veliki dio romana je opis užasnog boravka na otoku gdje su odvođeni osuđenici poslije Informbiroa, a Grossman je vjerno opisao sigurno na temelju pripovijedanja brojnih svjedoka mnoge prizore mučnih tortura i iživljavanja na suncu, po vjetru i kiši – sve što su kažnjenici na Golom otoku i doživljavali i posljednjih godina iznosili u javnost, puno se o tome pisalo i snimali su se filmovi. O Evi Panić Nahir saznao je Grossman kroz dokumentarac Danila Kiša, upoznao je osobno i zasigurno bio duboko potresen životnom pričom jedne male žene, Židovke iz dalekog Čakovca, koja je i u njegovoj zahvali, dodatku na kraju knjige postala simbol za hrabrost i ljudskost u najstrašnijim mogućim okolnostima pa je svu tragiku i ljepotu njene sudbine kroz priču nesretne njene Nine i riječi njene unuke - ovjekovječio svojim romanom. Možda se više puta kaže da "i sam život piše romane", postoje neobične sudbine koje su nekada poput izmišljenih priča ali da se napiše roman, da osobe pred nama ponovo ožive, govore nam, propovijedaju i sve to pročitamo duboko potreseni i pritom uživamo u riječima pisca, opisima i dijalozima njegovih likova  – može samo pisac kakav je David Grossman. 

Kritika o romanu : 

“Pretvoriti jednu pripovijest temeljenu na stvarnim događajima u stvarnu pripovijest, ‘univerzalnu i preciznu, mučenu sudbinom i uljepšanu silnom čovječnošću’, zahtijeva mudrost pripovjedača kakav je David Grossman.” – Avvenire

“Grossman zna kako o ljubavi i obitelji govoriti s razumijevanjem i sućuti, čvrsto vjerujući u obje.” – Makor Rishon

“Pripovijest koja grije svojom ljudskom toplinom. Grossman voli ljude i svoje likove, što je hvalevrijedna kvaliteta, ali prije svega – veličanstveno književno sredstvo… Njegova radoznalost i empatija osvajaju čitatelja.” – Ynet