srijeda, 26. kolovoza 2020.

Kitana Žižić | Što starija to bolja


Mola mog djetinjstva. Mola moje mladosti. Prva plaža Hvara kad se krene prema zapadu. Ne baš plaža, prije mulić za brodić i razbarušene stijene s ponekim zgodnim ulazom u plićak. Neke toliko skliske od morske trave da se trebalo dobro pridržavati pri ulasku u more. Ali moglo se skakati s mulića. Ja sam skakala samo na noge i/ili skupljena u loptu. Premda rođena u srcu Hvara, nisam se mogla pohvaliti plivačkim vještinama.

Ni dan danas ne otvaram oči ispod mora pa kako onda skakati na glavu u zgodnom luku, koji ističe ljepotu djevojačkog tijela, ako ne mogu gledati podmorje. Pa da u ranoj mladosti, još nevina odem Bogu za kurira.

A i naučila sam plivati tek pred polazak u Osnovnu školu. Da nije bilo slavnih tikvi tete Milene, možda ni tada ne bih proplivala. Njena kćerka a moja prva rodica plivala je prije četvrte godine, a poslije i moja djeca i unuke. Svi su nadareniji od mene.

Dobro pamtim mjesto gdje sam proplivala. Neposredno iza popularne vile Kirin, koja je ugostila Nedu Arnerić, Stevu Žigona i Ranka Zidarića za potrebe filma „Haloa- praznik kurvi“. Filma koji je zorno prikazao svu raskoš tijela mlade i nadarene glumice, ali još više neodoljive čari Paklenih otoka.

Također pamtim nevidljivu crtu strogog razgraničenja na Hvarskoj pjaci, koja je nepogrešivo djecu s pjace i čitavog Hvara usmjeravala pri odlasku na kupanje. Bila je negdje po sredini, sjekla zdenac i Katedralu. Mi na strani mog doma u palači Paladini, podno skala što vode na Forticu, birali smo Molu, a djeca na strani Arsenala i Pučkog kazališta hodili su u Križa. Uglavnom.

To se nikada nije mijenjalo. Ili teško. Noge se nisu dale prevariti.

A onda su došla zrelija ljeta, čitaj godine, kad mi more više nije bilo dovoljno. U plažnoj torbi obvezna je bila knjiga, koja je kratila dosadu izležavanja i sunčanja.

Uputila bih se borovom šumicom na zapadnoj strani. Prošla ispod Venerande do hotela Amfora te se spustila do mora. Zaustavila bih se blizu okupljališta mladih Hula Hula. Volim šušur ljetni, ali bez neposrednog sudjelovanja. More i knjiga, knjiga i more i glazba u pozadini.

Divno! Sve do jednog ljeta kad su moju „plažu“ zauzeli „gusari“. Tako sam ih ja doživjela kad sam shvatila da su svi poznati i nepoznati ponosnici homoseksualnih afiniteta muškog roda, izabrali baš moj raj. Jedan ljepši od drugoga, svih boja i nacionalnosti, dvoje po dvoje uživaju baš na tim stijenama do Hula Hula.

Pozvala ih je turistička zajednica Hvara da istakne svoju velikodušnu emancipaciju. Sebe smatram prilično tolerantnom i nisam sklona ikoga kritizirati, ali taj potez im se nije pokazao kao „pogodak u sridu“. Ne samo zbog mog traženja novog ljetnog utočišta.

Tako sam idućeg kasnog poslijepodneva opet birala Molu. Ali nije u tome poanta. Već, čim sam zamahnula rukama, opet sam bila izmirena s cijelim svijetom. Osvježena i uronjena u voda, koja svjetove spaja i liječi tegobe, zaplivala sam. – Što sam brza - , pomislih. – Kako starim sve bolje plivam! - .

Divila sam se sama sebi sve dok me netko nije zazvao. Poznati glas: „Kitana, di ćeš? Odnit ćete struja!“

Bio je Lukin. Upravo je odlazio. Mahnula sam mu kao da je sve u redu, znam ja za struju, i krenula prema kraju. Ali struja je bila toliko snažna da nisam uspijevala zakačit se za stijene i izvući van. Poznatih više nije bilo u taj sat, a zamolit stranca za pomoć, bilo me stid. Ma bilo bi me sram i od nekog domaćeg tražiti pomoć, još i više.

Do mozga mi se ušuljala zaboravljena činjenica, da je moja Mola poznata po strujama. Ali takvu koja ne oprašta neoprez, ne pamtim.

I strah mi se prišuljao, jer nisam mogla vjerovati što mi se događa i da ne mogu na kraj s morskom strujom.

Slijedeća misao bila je spasonosna. Nastavit ću plivati i neka me more vodi prema šljunčanoj plaži ispod Amfore. U smjeru zapada, u smjeru jačeg – struje. Tamo ću se nasukat.

Nema komentara :

Objavi komentar

Hvala na vašem komentaru. Isti će biti objavljen nakon pregleda moderatora.