petak, 28. kolovoza 2020.

Jelena Hrvoj: Znalo je biti trenutaka kad bih se unijela u priču do te mjere da sam počela gledati preko ramena


Razgovor pripremila i vodila Nataša Jalšovečki

„Drakona – Naslijeđe“ prvi je roman u serijalu o Drakoni Horg, inspiriran hrvatskim mitovima i legendama. Kroz radnju ovog romana pratimo mafijaške velikane Drakonu i njezinu desnu ruku Amarana, koji zapadaju u klupko misteriozne borbe za naslijeđem blaga plemenite obitelji Ritter. Kroz roman se susrećemo s fiktivnim, beskrupuloznim kriminalnim podzemljem, političkim spletkama i stvarnim događajima koji su se odvili davne 1945. godine na području Jeleninog rodnog mjesta Poznanovca. Glavna nit romana odvija se između prikazivanja današnjeg modernog svijeta i minulog vremena. Važno je napomenuti da su obje vremenske linije o kojima Hrvoj piše, prožete mračnim i surovim temama koje će ljubiteljima žanra svakako držati pažnju. Roman „Drakona – Naslijeđe“ zanimljiv je žanrovski spoj trilera s primjesama horora, no s lakoćom bi se dalo reći da je roman žanrovski hibrid mnogih stilova. Oni koji su od ranije upoznati sa stilom Jelene Hrvoj, neće ostati razočarani ni najnovijim uratkom, te činjenicom da sustavna produkcija specifične stilske forme ni ovoga puta ne izostaje.


Tvoj najnoviji roman crpi inspiraciju u stvarnom povijesnom događaju. I premda nam nije strano čitati tvoja djela koja se baziraju na legendama, ovo je ipak nešto drugačije. Ispričaj nam ukratko kako si se odlučila pretočiti dio povijesti u roman i koliko je zbilje, a koliko mašte uistinu utkano u sam tekst?

Priča o bratu i sestri Ritter pratila me cijeloga života. Od same činjenice da živim uz, na žalost, današnje ruševine dvorca, pa sve do činjenice da su baka i djed često prepričavali mučnu sudbinu plemenite obitelji kojoj su svjedočili kao djeca. I upravo je zbog toga bilo neminovno da ću je jednoga dana ispričati. Problem je uvijek ležao u tome da se nisam smatrala doraslom pisati o nečemu što je stvarno, a jedan velik dio te nesigurnosti se održava i danas. Upravo iz tog razloga na početku knjige napominjem kako se radnja odvija u jednom fiktivnom Poznanovcu, s fiktivnom sporednim likovima, ali i stvarnim događajem kakvog ja poznajem iz priča. Što je stvarno? Greta, Nikola, razaranje dvorca, način njihove smrti, ubojstvo časnih sestara i svećenika. Obitelj Rauer je također postojala i snašla ih je jednaka sudbina, no važno je napomenuti da nikako nisu bili vezani uz Rittere. Da rezimiramo, u ovome romanu ima mnogo, mnogo mašte, ali i istina koju je ponekad bolje smatrati tek izvrnutom maštom autora. 

U tvojim se knjigama ponavlja jedna zanimljiva stvar, a to su snažne ženske protagonistice koje su uvijek antijunakinje. Postoji li razlog zašto te upravo taj obrazac najviše privlači? 

Postoji, naravno, ali mi je dosta teško opisati zašto. Odrasla sam u jednom okruženju/kućanstvu gdje se nikad nije radila razlika između spolova i raspodjele poslova ili uloga. Od tud, pretpostavljam, kreće zastupanje ženskih likova. Svakako treba napomenuti i da je lakše opisati ženski lik iz očitih razloga. A zašto antijunakinje?  Jer kao mala nikad nisam shvaćala zašto treba ubiti Mrazomora iz Čudesne Šume koji je ključan za opstanak prirode. Mislim da je to dobro objašnjenje kao i svako drugo.

Također smo mogli primijetiti da si sklona serijalima. Najprije serijal Štorka, pa Dedivinacija, a sada si najavila Drakonu kao serijal. Ispričaj nam koliko je teško ili lako pisati serijale? Smatraš li da su serijali privlačniji publici? I reci nam koliko će knjiga o Drakoni ugledati svjetlo dana u budućnosti? 

Smatram da su serijali jednako zahtjevni za pisanje kao i pojedinačne knjige. Svaka knjiga u serijalu opet mora imati početak, zaplet, rasplet i kraj bez obzira na to što će se isti likovi pojavljivati i u nastavcima. Jesu li privlačniji? Nisam sigurna. Smatram da je to stvar ukusa. Postoje ljudi kojima se teško odvojiti od likova koje zavole, a postoje i oni koji nemaju strpljenja čekati nove avanture poznatih likova. Koliko će Drakona ugledati svjetlo dana? To je nemoguće odgovoriti. Za Štorku sam bila uvjerena da će biti samo jedna knjiga i evo nas danas na pisanju trećeg nastavka. 

Često možemo vidjeti kako ljudi komentiraju da se boje dok čitaju tvoja djela? Čeka li ih to i s Drakonom? Kako gledaš na taj strah kod svojih čitatelja? Prepadneš li se nekad i sama dok pišeš romane? 

Ako su se prepali čitajući moje prijašnje romane, onda će se prepasti i Drakone, no ovaj puta ih čeka malo manje kaotičan tekst od onih na kakve su navikli kod mene. Nastojala sam pisati radnju linearno, bez pretjeranih „tajna“ koje se otključavaju kroz tekst i definitivno trebam napomenuti da u ovoj knjizi, za razliku od ostalih, ne postoji nešto što treba čitati između redaka. Ustvari, nadam se da će knjiga biti potresna. Zašto? Jer je bazirana na grozotama koje su se uistinu dogodile. 

Kako gledam na strah čitatelja? S razumijevanjem. Premda meni moje knjige nisu toliko jezive u konvencionalnom smislu, ne znači da svi jednako percipiramo strah. Evo, ja se na primjer bojim smrdljivih martina do te mjere da pobjegnem glavom bez obzira kad čujem lepet krilaca. Mnogi koji se boje onoga što pišem zasigurno će se nasmijati na ovu moju fobiju. A prepadnem li se dok pišem? Znalo je biti trenutaka kad bih se unijela u priču do te mjere da sam počela gledati preko ramena. 

S obzirom na to da pišeš trilere i horore, što po tvom mišljenju čini jedan dobar triler, tj horor i koliko je teško stvoriti tu jezivu atmosferu potrebnu za uspješan roman takvog žanra? 

Razmišljam o ovom pitanju već deset minuta. Dobar triler i horor svakako moraju „prodrmati“, e sad, na koji način, to je pak rasprava za sebe. Kod nas se često ne spominju podskupine žanra, te je tako i teže objasniti svrhu teksta. Jer nije svaki triler – triler, niti je svaki horor – horor. Po mojem mišljenju, dobar triler i horor moraju čitatelja unijeti u to specifično stanje svijesti, a to valja postići atmosferom i likovima. Koliko je teško stvoriti jezu? Osobno, nimalo teško. Ali je zato nenormalno teško stvoriti, na primjer, neku romantičnu scenu iako sam u stvarnom životu „pekmez“. To ćete imati prilike vidjeti upravo u Drakoni. 

Je li pandemija, izolacija i sveukupna situacija utjecala na tvoju kreativnost i kako? Kruže šale da autori nisu ni primijetili izolaciju, jer je takav život njima svakodnevica. Koliko istine ima u tome? 

Na samome početku pandemije i za onog prvog vala izolacije sam ustvari doživjela jednu podosta komičnu situaciju. Prvih tjedan dana sam shvatila da me uhvatila ta masovna histerija. Paničarila sam kod kuće u nekom stanju polu-psihoze sve dok nisam shvatila da paničarim bez ikakvog razloga i da je to samo zrcaljenje svijeta van ovog mojeg. Za mene se u tom periodu nije promijenilo apsolutno ništa, osim činjenice da sam bila nervozna kad je trebalo kupiti osnovne namirnice koje su razgrabljene u trgovini. I dalje sam radila od kuće kao i do tada. I dalje sam bila jednako „socijalizirana“. Introvert na kvadrat, što drugo reći. Ali opet moram napomenuti, iako sam ja introvertirana, ne znači da su moji kolege isti. Kao i svi ostali ljudi na ovome svijetu i pisci su introverti i ekstroverti, tako da ne mogu govoriti u ime drugih.

Biografija: 

Jelena Hrvoj rođena je 1987. godine u Zaboku. 2015. godine završava Strukovno i umjetničko učilište Zabok smjer grafičkog dizajna. Iako je cijeloga života pokazivala ljubav prema pisanoj riječi, prvi roman je napisala s dvadeset godina. Sedam godina kasnije, 2014. godine objavljuje prvi roman, psihološki triler „Štorka“ u privatnoj nakladi. Roman je ubrzo zadobio simpatije publike i kritike, te je 2017. godine dobio i drugo izdanje. 2016. godine objavljuje horor „Durgina kuća“. 2017. godine objavljuje nastavak psihološkog trilera „Štorka“ pod nazivom „Štorka Manifest“, a 2018. godine objavljuje jedan od svojih prvih napisanih romana, SF triler „Dedivinacija- Nacija psihoze“. Članica je „Hrvatsko zagorskog književnog društva“. Najnoviji roman, triler s primjesama horora „Drakona – Naslijeđe“ objavljuje 2020. godine. 

Osim romana, Jelena piše kolumne za online časopis „Kvaka“ u kojemu je ujedno i jedan od urednika, objavljuje kratku prozu i poeziju na raznim portalima, te vodi satirični blog pod nazivom „Blogodakanje“. Osim pisanja Jelena se bavi ilustriranjem i slikanjem,  do sada imala nekoliko samostalnih izložba slika, te je autorica ilustracija za zbirku poezije Dr. Cvjetka Leža pod nazivom „Dodir“. Svoju ljubav prema umjetnosti upotpunjuje sviranjem bas gitare i klavira.

Nema komentara :

Objavi komentar

Hvala na vašem komentaru. Isti će biti objavljen nakon pregleda moderatora.