Bilo je to davno, kao u nekom prošlom životu.
Doselili smo u stan na drugom katu nove četverokatnice. Predzadnja zgrada u našoj ulici, iza nas samo stara, dobro očuvana dvokatnica poslije koje je još stotinjak metara neasfaltirane ceste. Bijela cesta sa sitnim tucanikom i nema dalje. U našem ulazu samo smo brat, ja i tri curice bili sličnog uzrasta. Ostali su stariji sedam, osam godina, i više. Imali smo i dvorište iza kuće. Spustite se šest stepenica u prizemlje, lijevo drvarnice, to se tako zvalo jer su se tamo držala drva kojim bi se potpalila vatra koja je grijala vodu u bojleru kad se trebalo okupati. Poslije su došli ovi bojleri na struju. S desne strane bilo je atomsko sklonište s teškim, metalnim vratima stalno pod katancem. Samo ime vam govori čemu taj prostor služi, no tamo smo prvi put ušli kad su momci iz našeg ulaza osnovali bend, VIS Fortune, i tamo su vježbali, a kroz zatvorena vrata nije se čula buka. Ravno se prolazilo kroz prostoriju gdje su bile metalne kante za smeće, desno praonica gdje se pralo rublje. Tu smo pili vodu poslije igranja baluna u dvorištu ili prali ruke i noge jer nismo smjeli doći u stan prljavi, vikali bi nas mama. Poslije, kad su se pojavile mašine za pranje robe, tu se uselila jedna obitelj, ali to smo i dalje zvali praonica. Iz prostorije sa smećem izlazilo se u ograđeno dvorište gdje smo s muškićima iz susjedstva igrali nogomet, no to je za neku drugu storiju.
Priča o zelenom biciklu počinje u drvarnici.
Drvarnica je imala dva kraka, lijevi i desni. Mi smo na desnoj strani, čudno jer sam poslije stalno bio lijevo, imali svoj prostor, dva i po s četiri metra, u kojem su bile razne stvari, potrebne imanje potrebne. Između ostalog tu je bila i kaca u kojoj je moj otac kiselio kupus. I svi ostali su to radili. Još uvijek mi je u nosu onaj miris kiselog kupusa koji je vladao drvarnicom oko Nove godine i zimskog raspusta.
Na lijevoj strani, na zidu suprotno od drvarnica, stajao je muški, zeleni bicikl. To je bio bicikl susjeda Dobrice. Veliki bicikl s crnim ručkama na upravljaču, crno, kožno, ulašteno sjedište, kako mi kažemo sic, a najljepše od svega bila je zelena boja. Nijedan bicikl nije bio te boje. Susjed Dobrica obojio je bicikl u zelenu nijansu naših dalmatinskih škura, čak su i žbice bile zelene, a poslije sam doznao da je boja bila njemačkog proizvođača Krautol. Na upravljaču je s prednje strane bila košara, crvena, a na metalnoj šipki između upravljača i sica bilo je montirano drveno, lakirano sjedište za djecu. Na sajlama kočnica bile su prikačene dvije drvene štipaljke. One su hvatale nogavice hlača s vanjske strane da se u vožnji ne bi prljale o lanac bicikla.
Kad smo ga brat i ja otkrili, bio je viši od mog brata, a malo niži od mene i osim te boje ništa nas nije privlačilo njemu. Da, i još to zvonce koje je barba Dobrica posebno naštimao pa se čulo kroz cijelu ulicu. Viđali smo poslije susjeda Dobricu, oniži, suhonjavi penzioner, a dobar u duhu svog imena, kako glanca metalne dijelove posebnom krpicom. Inače, nikad mi nije bilo jasno kako neki roditelji baš pogode imena svojoj djeci. On je stalno biciklirao do pazara i vraćao se s punim kesama spize u košari, na upravljaču i na drvenom sjedištu. Čudo koliko je stvari mogao prevesti taj bicikl. Njegova žena, teta Jela, bila je slabo pokretna i baš krupna pa je on bio zadužen za nabavu. S njenim imenom roditelji nisu imali sreće.
Ovo vam nisam stigao reći: Dobrica je dozvoljavao svima da se služe njegovim biciklom, ali tek poslije deset sati kad se vrati s pazara. Vrata drvarnice nisu se nikad zaključavala. Nisam siguran da li je to zato što nije bilo nekog tko bi nešto ukrao ili zato što nije bilo ništa posebno da se ukrade.
Osim Dobrice bicikl je najviše koristio student Bepo. On je zvonio zvoncem i kad je trebalo i kad nije, samo da svi vide kako uživa. Posebno kad bi vozio svoju djevojku Ivanu, krasnu curu duge, riđe kose s mnoštvom pjegica na licu. Ona bi sjela ispred njega i vriskala dok je on izvodio osmice po cesti; nije onda bilo puno auta. Njih dvoje su i na kupanje na Marjan redovno išli zelenim biciklom. Poslije su se vjenčali i dobili tri klinca, sva trojica plameno riđe kose.
Bicikl je uglavnom bio slobodan od dva do pet, u vrijeme popodnevnog odmora. Nije to kao danas kad se to vrijeme koristi za sve samo ne za tiho odmaranje. Bilo je nekog reda.
Brat i ja poslije ručka spuštali smo se u prizemlje, uzimali bicikl i vozili se, čuj vozili, onim dijelom neasfaltirane ulice da nikom ne ometamo zasluženi popodnevni san. Nismo mogli sjesti i pedalirati jer su noge bile kratke, ali smo koristili jednu pedalu i tako uživali. Vrijedilo je pravilo: ako padneš ili se spustiš s te pedale da ne bi pao, onda drugi vozi. Kakve su to modrice i ogrebotine bile? Kad je bilo puno krvi, onda smo ogrebotine posipali prašinom da se stvori krasta; tko je smio doći kući krvav? Iskreno, brat je bio vještiji, a ja krvaviji.
Balun i bicikl bili su glavna zanimacija.
Tri, četiri godine trajala je naša vožnja zelenim biciklom i taman kad su se noge produžile da možemo stvarno biciklirati, otac je kupio auto, čuj auto, fiću, pa smo se preselili i izgubili vezu s našim zelenim biciklom.
Sjećanje na zeleni bicikl ostaje trajno u memoriji kao i činjenica da ni brat ni ja nikad nismo naučili biciklirati.
Nema komentara :
Objavi komentar
Hvala na vašem komentaru. Isti će biti objavljen nakon pregleda moderatora.