Pramcem u sumrak

Vrijeme dudova

Piše: Jelena Miškić 

Povezali smo i posljednji kolac razbucane rajčice i sjeli u iste takve stolice za razvlačenje. Mirišu na Dunav. Na Adu. Vječito ih vučemo na kupanje kao mačka mačiće, ne može čovjek non - stop ležati na tom pijesku. Nema ljepše nego biti na Adi do mraka, sjediti u našim prastarim ligeštulima, posljednji kupači bacaju zadnje gnjuranje, većina ih se suši sad već u poodmakli sumrak dok mnoštvo čamaca jedan po jedan isplovljavaju po redu, utisnuti u Dunav poput dudova u mom dlanu, uskoro će mrak.

Siti, pomalo umorni, upijamo posljednje zrake sunca. Mir. Ali treba se vratiti kući, oprati pijesak iz kose i badekostima, istresti dobro sve ručnike, brzo se presvući u nešto lagano i vratiti na Korzo. Na Korzu ćemo prošetati, popiti piće ili pojesti koju šarenu kuglicu sladoleda, zaustaviti se svakih pola metra jer treba sa svakim malo podivaniti.

Umjesto toga, buljimo u još nezrelu rajčicu, bit će crvenih plodova za koji dan i u betonski zid koji nas dijeli od susjeda prepun vitica krastavaca. Ove godine izgleda ništa od Ade, vodostaj nam nije naklonjen, a i još poneka sitnica. Kaže Đuka: "Ne sekiraj se, ljudi su preživjeli kugu, kojekakve groznice, gripe, dok sam ja bio mali umiralo se od upale pluća! Ljudi umiru.. Ali onda bude sve u redu. I to je tako..".

I zašuti.

Poljoprivreda i filozofija u vukovarsko popodne ne ostavljaju me ravnodušnom. Teško mi je, steglo me oko srca. Pružim ocu dlanove pune dudova koje sam uspjela dosegnuti na našem bajeru. 

Kaže da me oraspoloži.."Sutra bi mogli brati lipu, ako obećaš da opet nećeš pasti."

Smijemo se. Zuji debeli bumbar oko tikvica. Pa malo oko mahuna, pa okolo, naokolo, zuji, zuji i već je kraj dana. Nije neka mudrost, ali da. Ljudi umiru. I onda bude sve u redu... i to je tako.