utorak, 7. srpnja 2020.

Andreja Kešić | Makovi


Hajdemo saditi cvijeće.
Ja ću ti odgristi obraz, ti usadi mladicu hortenzije. Tako da znam kada si malodušan, latice će joj biti zelene. Ljubav kada ti prostruji krvotokom, zažarit ćeš se ružičasto. Kada budeš žalostan, modrina će se izliti u njih.

Hajdemo saditi cvijeće.
Raširi mi prstima želju, ja ću kao konac u iglu udjenuti maslačak. Korov je, ali drugo mi se ne prima bez zalijevanja. Dok ga jezikom budeš zagrtao proći će i noć i dan. Dovoljno da ti na nosu ostanu žuti tragovi neupečatljivog mirisa običnosti. Dovoljno da sazrije u pahuljasto sjemenje koje ćeš mi ledenim dahom samodopadnosti otpuhnuti u oči.

I otići.

Izniknuti će ti iz ruku tuge, kao zračno korijenje gađenja nad purpurnim obrazima srama.
Izniknuti će mi na usnama jestivo mlado lišće, nepoželjno na plemenitim travnjacima.
Nećeš se poželjeti vratiti i spustiti dlanove na moj plodan trbuh na kojem bi tvoje korijenje pronašlo uzemljenje za trajanje.

Neću te moći zazvati, jer korov će na usnama zagušiti svaku riječ koja ne pogađa boju tvojih rascvjetalih obraza.

Oči su mi pune pahuljastog sjemena. Ne hvata se, jer ga tekućina žaljenja nezaustavljivo vrtloži u nemirima zbog izgubljenog osjećaja za okusom tvoje krvi koju sam načela.
Samo zato, jer se tvoja želja nije mene ticala.

Dok sam ja u tvojim očima pogledom zibala polje divljih makova.

Nema komentara :

Objavi komentar

Hvala na vašem komentaru. Isti će biti objavljen nakon pregleda moderatora.