Za njih kažu da su tako sami htjeli,
birali su s kim su sjeli, za čijim su stolom jeli.
Kažu za njih da su tako sami odabrali,
od kog su se okrenuli, a kom' stisak ruke dali.
Kažu da su neki bili pomalo i skrenuli,
na raskrsnicama života
uvijek bi užim putem krenuli.
Kažu još i da se nisu znali nositi sa stvarnim životom,
al' sasvim su se dobro nosili sa svijetom misli,
snovima i ljepotom.
Rekli su još za njih i da se nisu znali snaći.
Dugo sam se pitala, što to zapravo znači?
Varati, iskorištavati, krasti,
odreć' se zbog novca svega, pa i savjesti i časti?
Rekli su da svijet koji oni vide zapravo ne postoji,
ta to je samo uobrazilja, nestvarna varka u boji.
Govorili su im da je bolje da se promjene dok ne bude prekasno,
samo luđak bi tako živio, svakome je bilo jasno.
A oni su uporno živjeli po svom,
nije bio teško predvidjeti neizbježan slom.
U sobici nekoj, iza njih, ostale tek knjige,
u njima im pjesme pune ljubavi, ljepote, radosti,
tuge, boli i brige.
Ponad njih još samo stoji skrušena tišina,
a na hladnom podu sjedi,
bosonoga, u dronjcima,
zauvijek im vjerna druga,
prisilna boemština.
Nema komentara :
Objavi komentar
Hvala na vašem komentaru. Isti će biti objavljen nakon pregleda moderatora.