Pula je grad, osim poznat po mnogim povijesnim spomenicima, grad kad je tamo sedamdesetih i osamdesetih prošlog stoljeća, cvjetala brodogradnja. Moj otac kao i devedeset posto stanovnika, radio je u Uljaniku, gigantu koji je tada imao oko deset tisuća svojih radnika i oko tri tisuće kooperanata. Često smo tako kao znatiželjna djeca, virili kroz rešetke, usmjeravajući svoje poglede na vrevu koja je bila unutar brodogradilišta. Tri navoza, na dijelu kojega su zvali "Otok", non stop su bila puna, a na njima se zapravo brod počeo graditi od kobilice, tankova, cjevovoda, unutrašnjosti.
Radnici u plavim odijelima i bijelim šljemovima marljivo su varili pa i na vrlo visokim temperaturama što je za obične građane bilo nepodnošljivo, A tek oni u samom trupu? Težak je to posao ali raditi se moralo...i živjeti se trebalo kao i prehraniti obitelj.
Uglavnom taj osinjak u kojemu je svaki radnik poput pčela savjesno i ozbiljno ispunjavao svoje zadatke, funkcioniirao je u toj mjeri da su bar jednom ili dva put godišnje bila porinuća. Što je to porinuće? Nakon što bi se brod u većoj mjeri, u globalu, izgradio na navozu, na dijelu zvanom "Otok", obično je to bilo u subotu, kad bi brod bio porinut u more i dizalicom tegljaćem "Divić", bio dotegljen do Opremne obale, u "Arsenal". Tu su radnici drugih struka uz one od početka, nastavljali s finijim radovima, antikorozivne zaštite, postavljanje namještaja i "šminkanja", i uglavnom je to trajalo do potpunog završetka nekoliko mjeseci te bi brod bio spreman za probnu vožnju. Obično je to bilo do Rijeke ili Trsta. Mene kao i masu mojih vršnjaka fascinirale su dizalice, one velike dvadesetpettonske, a na jednoj od takvih je radio i moj tata.
"Molim te, molim te, tata, kad ću moći ići vidjeti porinuće", davila sam oca puno puta.
Obećao mi je i želju ispunio. Te subote, u jutro oko deset sati, uveo me u Uljanik. Zapravo sve su kapije bile otvorene jer su porinuće mogli popratiti i obični građani uz određene mjere opreza.Iako u regulama, sve je djelovalo kao u nekom svečanom krkljancu, Novinari s mikrofonima, fotićima, šefovi, rukovoditelji i radnici na brodu i oko njega. Oplata po kojoj je brod trebao otkliziti bezopasno u more, podmazivala se nekom crnom masti. Motor samog broda, konkretno tankera, dakle broda za prijevoz nafte , najviše je bio pod prismotrom specijalista. Pramac je bio okićen lovorovim vijencima. Kuma broda, u onom slučaju, bila je to supruga nekog ruskog brodovlasnika, na kopnu je prerezala konopac sa bocom šampanjca koja bi se udarcem o brod razbila, zatulile su sirene i to je bio znak za "Sretno porinuće". Srce mi je lupalo jače od tog prekrasnog prizora, a i od ponosa što je i moj otac bio djelić tog velikog posla izgradnje broda.
Radnici u plavim odijelima i bijelim šljemovima marljivo su varili pa i na vrlo visokim temperaturama što je za obične građane bilo nepodnošljivo, A tek oni u samom trupu? Težak je to posao ali raditi se moralo...i živjeti se trebalo kao i prehraniti obitelj.
Uglavnom taj osinjak u kojemu je svaki radnik poput pčela savjesno i ozbiljno ispunjavao svoje zadatke, funkcioniirao je u toj mjeri da su bar jednom ili dva put godišnje bila porinuća. Što je to porinuće? Nakon što bi se brod u većoj mjeri, u globalu, izgradio na navozu, na dijelu zvanom "Otok", obično je to bilo u subotu, kad bi brod bio porinut u more i dizalicom tegljaćem "Divić", bio dotegljen do Opremne obale, u "Arsenal". Tu su radnici drugih struka uz one od početka, nastavljali s finijim radovima, antikorozivne zaštite, postavljanje namještaja i "šminkanja", i uglavnom je to trajalo do potpunog završetka nekoliko mjeseci te bi brod bio spreman za probnu vožnju. Obično je to bilo do Rijeke ili Trsta. Mene kao i masu mojih vršnjaka fascinirale su dizalice, one velike dvadesetpettonske, a na jednoj od takvih je radio i moj tata.
"Molim te, molim te, tata, kad ću moći ići vidjeti porinuće", davila sam oca puno puta.
Obećao mi je i želju ispunio. Te subote, u jutro oko deset sati, uveo me u Uljanik. Zapravo sve su kapije bile otvorene jer su porinuće mogli popratiti i obični građani uz određene mjere opreza.Iako u regulama, sve je djelovalo kao u nekom svečanom krkljancu, Novinari s mikrofonima, fotićima, šefovi, rukovoditelji i radnici na brodu i oko njega. Oplata po kojoj je brod trebao otkliziti bezopasno u more, podmazivala se nekom crnom masti. Motor samog broda, konkretno tankera, dakle broda za prijevoz nafte , najviše je bio pod prismotrom specijalista. Pramac je bio okićen lovorovim vijencima. Kuma broda, u onom slučaju, bila je to supruga nekog ruskog brodovlasnika, na kopnu je prerezala konopac sa bocom šampanjca koja bi se udarcem o brod razbila, zatulile su sirene i to je bio znak za "Sretno porinuće". Srce mi je lupalo jače od tog prekrasnog prizora, a i od ponosa što je i moj otac bio djelić tog velikog posla izgradnje broda.
Nema komentara :
Objavi komentar
Hvala na vašem komentaru. Isti će biti objavljen nakon pregleda moderatora.