Kolumne

srijeda, 1. siječnja 2020.

Željko Bilankov | Arena


(šesnaesta kratka priča pisana pretežno šoltanskim dijalektom)

Milijardu svital okolo mene i šušur judi koji pomalo zauzimaju svoja mista. Ja, mali Šoltanin usrid svega toga, ne mogu se nadivit lipoti pulske arene i temu širokon prostoru sa velikin bilin platnon doli isprid mene, na kojen će se večeras davat naš film. Rekli su mi, bit će to „Kozara“, ratna priča o hrabrosti i junaštvu partizan, kontra Švab i domaćih izdajnik. Govorili su mi i o padobrancima, pa san bidan gleda u divno zvizdano nebo 'oće li koji otle past na nas.

Ma, bila je to šala, jerbo se radilo se o skroz drugon, o takozvanin padobrancima, nikima koji su upadali u Arenu bez kupjene karte...hahahaa. Nasmišen, ali uzbuđen od iščekivanja, stojin na nogan i okrićen se da mi ne bi ča pobiglo iz vidokruga. Sa live i desne strane od mene na kamenin stinan amfiteatra, već sididu i ćakulaju, moja mater i otac, teta Jube i očev brat, barba Sreško sa dicon, mojin rođacima, Nenadon i Goranon. Njima u goste, krenuli smo brodon Mostar iz Splita, po lipome vrimenu. Dug je to put, pa iako je bilo srce lita, bome smo se potla dobro napatili, jerbo gori na sjevernon Jadranu, uvik ništo puše. Mater se puno bojala, kad je vajalo, a ocu ka i meni, bila je muka. Očev brat, koji je ka mulac od sedamnajst godin iša u partizane i proša kalvariju Drugog svitskog rata, živi je u Puli, nakon ča je dobi prikomandu iz Boke. Nismo se niko vrime vidili, pa su moji, njiov poziv za dolazak na Festival, prihvatili sa velikin oduševljenjen. Dočekali su nas na s jubavlju i toplin zagrljajima dobrodošlice, a mi dica, trkali smo po rivi od puste sriće. Inšoma, sad smo tu, u toj čuvenoj Areni, koja se sve višje i višje puni sviton. Svitla se polako gase, šušur je sve tiši. Bome se napunila cila, nima mista ni za jednog čovika i žamor je presta. Kad, u temu trenu, meni se otme iz grla: „Jooo, svitaaa!!!“, ča je izazvalo salvu smiha velikog dila Arene, a bome i kod mojih, kojima je bilo neugodno, pa su mi naredili da seden i mučin! Ma, teško je bilo još niko vrime bit s miron, a jude san očito dobro oraspoloži, ča se moglo naprosto ositit u zraku a film je nudi ništo sasvin drugo, tužnu i prekrasnu emotivnu priču ljudskih sudbin u neprijateljskon obruču i ofanzivi 1942. godine i herojskon otporu, proboju i pobjedi partizana, nad brojčano nadmoćnin mrskin protivnikon.

Mogu mislit, ča je sve, za vrime projekcije filma, proživljava moj barba Sreško, izravni sudionik tih krvavih sukoba. Sićan se da mi je zna pričat kako je bi toliko gladan, da su jednon on i njegovi drugovi ispekli i pojili kožu od opanak! Eeh, ne ponovilo se. Završetak filma i paljenje svital otkrilo jer mnoga uplakana, ali ponosna lica, koja su većinon šutke odlazila ča. Mejuto, dica ka dica, brzo su sinjala širinu ispražnjenog prostora Arene i svojon igron na vatalo, pače i drugin ludorijan, vratili su starije u stvarnost tadašnjeg vrimena. Vrimena punog smiha i veseja, kad smo živili sritno u slobodi, koju su upravo ti, junaci neton odgledanog filma, ali i mnogi drugi bezimeni heroji, podarili nama!

Nema komentara :

Objavi komentar

Hvala na vašem komentaru. Isti će biti objavljen nakon pregleda moderatora.