 |
| Paul Celan -Wikipedia (EN) |
O Paulu Celanu
Kao i Heinrich Heine, kojem je bio intimno privržen od samog djetinjstva, Paul Celan, pjesnik židov germanofon, rođen daleko od Njemačke, nešto malo poslije raspada Austro-ugarskog carstva na Ukrajinu, Poljsku, Čeho-slovačku, Mađarsku, Rumunjsku i Jugoslaviju (pr.prev.), proveo je polovicu svog života u Francuskoj, u Parizu, nakon što su ga povijesni preokreti bili sukcesivno "ugurali" u četiri nacionalnosti. On nikad nije živio u "domovi-nama" svojeg materinskog jezika. Njemačka je ostala jedna zemlja njegovih kratkotrajnih posjeta, Beč, jedno napušteno boravište, ako ne pribježište. Ako nakon Auschwitza1 "on još pjeva", to je pod jednim imenom gotovo pofrancuženim i, suštinski, s obala Sene, koje bijahu njegova posljednja pratnja od ljudi i od stvari, jedna travanjske noći 1970. godine, dva tjedna nakon posljednjeg čitanja svojih pjesama pred dubitativnim slušateljima društva Hoelderlin, u Stuttgartu. Ali na njemačkom, u idiomu rodnom i usudnom, majčinskom i zločinskom, onih koji bijahu ubili njegovu obitelj i uništili zauvijek njegovu vlastitu egzistenciju, barem u austro-ugarskom elementu jednog jezika preživjelog iz "svijeta od jučer", izuzetno čistog, koji je on izgovarao s jednim diskretnim intenzitetom, bliskom boli. Tim jezikom također on prevodi Ungarettija, Mandelštajma, Henri Michauxa¨I to je taj jezik kojeg njegova poezija nastavlja prekapati i danas, uporno kao jedno beskrajno nebo, tako uporno da se čini - barem kod pjesnika - izmijenjenim za dugo vremena. Kaže se da je Paul Celan veći pjesnik njemačkog jezika od Rilkea i taj će renome, čini se morati potrajati.
Tragedije se ne čine upisanima kao budućnost u prvim danima njegovog života. Sin jedinac trgovca drvetom za grijanje koji je studirao arhitekturu i uživao u skromnom životu, Celan, koji se tada zvao Paul Andžel, imao je, usprkos neumoljivoj strogosti svojeg odgoja, relativno sretnu mladost u Czernowitzu, s prijateljima i prijateljicama, u šetnjama, kupanjima u rijekama, dugim raspravama, čitanjima, snovima, ljubavima.To razdoblje njegova života u Bukovini (ili Buchenlandu, "zemlji bukava") završava se prvi put u lipnju 1938 s rumunjskim bakalaueratom, koji bijaše priznat u Francuskoj, i upoznaje svoj istinski epilog 1939 -1940, na raskrižju putova europske povijesti: kao mnogo drugih židovskih studenata iz Srednje Europe, kojima su lokalni medicinski fakulteti bili zatvoreni, on tada odlazi studirati medicinu u Pariz. Na putovanju, kad se nakratko iskrcao u Berlinu, dan nakon Kristalne noći (7. studenog 1938.): gdje se na ulicama sakupljalo staklo razbijeno od strane nacista. Europa nakon Muenchenskog sporazuma o miru virtualno već je u ratu. U Parizu, koji više nije posve centar gostoljubivosti, on se pridružuje židovskim studentima iz središnje Europe (među kojima je i njegov prijatelj iz Czernowitza, Manuel Singer) te se odlaze upisati u medicinsku školu iz Toursa. Celan tu ostaje jednu godinu, u osami i katkada bolnoj oskudici. Tu bijaše susreo trockiste i španjolske republikance. U lipnju 1939. on uspijeva položiti PCB1; potom se vraća u Bukovinu na ljetne ferije. Rat ga primorava ostati u Rumunjskoj gdje započinje studije romanistike. To je u najmanju ruku bio njegov naum. U lipnju 1940. Sovjeti zauzimaju sjever Bukovine. A Czernovitz okupiraju 28. Ubrzo Sveučilište prelazi pod sovjetski ukrajinski režim. On studira ruski, počinje prevoditi Jesenjina. U lipnju 1941., sovjetsko-njemački pakt je raskinut. Fašistička rumunjsko-njemačka aliansa preuzima vlast. Sovjeti odlaze, nakon što su deportirali u Sibir gotovo četiri tisuće žitelja Czernowitza, od kojih su tri četvrtine bili Židovi, oni koji su smatrani suradnicima ili i sami politički opasnima. Po tome počinju sntisemitske sistematične otimačine i deportiranja. Sedmog srpnja, sinagoga je zapaljena. Jedanaestog listopada, instauriran je jedan ghetto, prvi u cjelokupnoj povijesti regije. Celan ostaje u Czernowitzu, krije se, a da ne uspijeva uvjeriti i svoje roditelje da učine isto to, po tome, kad se mengele stežu, krajem 1942. on je otjeran u jedan zatvorenički bataljun za prinudne radove u Tabareštiju, u Vlaškoj niziji, 400 km južno od Czernowitza. Tu će on ostati sve do početka 1944. godine. Strahovite godine: u lipnju 1942. njegovi su roditelji bili deportirani ("smješteni"), najprije na jugu, po tome u Mihajlovki u Ukrajini. Njegova majka, prema stanovitim svjedočenjima, ustrijeljena je metkom u potiljak. Ona ga je izvijestila o oče-voj smrti uslijed tifusa. Jedan od načina da se odupre, da preživi: bilo je pisanje. Jedan će glagol opstati sa svom snagom odbijanja poniženja: stehen, biti uspravan, ustrajavati. Jedan drugi preuzet će na sebe dominantnu težinu smisla: schaufeln, rad lopatom. Kopati jame: pisati. ispunjavati, stranice: kopati, prazniti. Njegova se poetika zasniva na tome: dati smisao riječi (na njemačkom aufklaeren), to je dubiti njeno ništavilo, "dati njenu sjenu". Njegove prve pjesme (1938.-1944., objavljene 1985.) su vidljivo, kao i kod brojnih pjesnika iz Bukovine, pod utjecajem Rilkea, Trakla, Halderlina, Georga, Else Lasker-Schuller, ali u jednom tipu rekompozicije originala koja već sadrži jedno oslobađanje i anticipira susret s nadrealističkom francuskom poezijom. Hasidska i biblička kultura se tu od njegovog djetinjstva vrlo slobodno razvija.
U veljači 1944., Paul Andžel vraća se u Czernowitz. Dva mjeseca kasnije Sovjeti ui ponovo u gradu. Da bi izbjegao prinudnom novačenju Židova u poljski bataljun koji je operirao u Galiciji, on se angažira u sanitarnoj pomoći jedne psihijatrijske bolnice, po tome, u jesen, nastavlja prekinute studije, posvećujući se od tada engleskom jeziku.
U travnju 1945., Paul Andžel dobija od Sovjeta dozvolu za rad kao lektor kod jednog izdavača iz Bukurešta, specijaliziranog u ruskoj literaturi.Ostat će možda iz tod razdoblja jedan brižljiv raport, gotovo profesionalan, u rukopisima i daktilogramima, jedna vrlo čitljiva grafija korekcija, skrb za očuvanje i točnost. Tu upoznaje Alfreda Margul-Sperbera, koji mu je dugo vremena prijatelj i zaštitnik: doznaje se da je njegova žena ta koja je predložila Paulu Andželu jedno autorsko ime prema mjeri literarnih projekata mladog Paula: Celan, anagram rumunjizirane grafije "Ançel" u kojoj je on već potpisao više ruskih prijevoda (među kojima i Ljermontovljeva Junaka našeg doba). Bukurešt je jedan veliki grad, prijestolnica, "Pariz Istoka", domovina nadrealista prvog razdoblja, Tzare, Ionescoa, Brancusija, Ciorana, Voronca: obzor se širi. Godine 1947., on potpisuje s "Paul Celan" više pjesama objavljenih u reviji Agora. Kaže se za te godine da bijahu njegov nadrealistički period. U stvari, on pervertira forme, prakticira jednu literaturu sve više i više parataktičku, asocijativnu. Ali i dezintegracija ima jedan historijski i osobni horizont - onaj logora smrti: među prvim objavljenim pjesmama, jedan prijevod objavljen na njemačkom, Todesfuge, tj. Tango smrti najprije izašlog na rumunjskom u jednom prijevodu Petrea Solomona. Fuga najbolje kaže nego što je to Tango .
Koncem prosinca 1947., zahvaljujući pomoći mađarskih carinika, on, potajice, napušta Rumunjsku, na putu ubrzane boljševizacije, za Beč , bez sumnje s namjerom da tu ostane neko vrijeme. Ali, taj mitski prostor, sanjana prijestolnica iz koje Orson Welles, anđeo smrti i korupcije, mjeri za nas sve, u Trećem čovjeku, noći i kanale, razočarava ga, još gore, ozlojeđuje. Fašizam, antisemitizam vršljaju još po gradu namučenom ratom. On susreće jednu mladu studenticu filozofije, koja priprema tezu o Heideggeru i počinje pisati prozne tekstove: Ingeborg Bachmann. Njihova veza, kaotična, prekinuta ženidbom u Parizu s Giselle de Lestrange, u prosincu 1952., obnavlja se 1958. i tek 1961. definitivno se svršava. Ali i Beč, gdje je došao biti pjesnikom, također je mjesto promašenog čina. U početku 1948. pojavljuje se u n¡ 6 revija Plan, jedna rukovet od sedamnaest pjesama na njemačkom jeziku pod naslovom Der Sand aus den Urnen (Pijesak iz urni). Te pjesme bit će preuzete u rujnu, s drugima, u jednom posebnom volumenu objavljenom pod istim naslovom kod bečkog izdavača A. Sexla. Ali, Celan bijaše napustio prijestolnicu prije završetka tiskanja. U lipnju on bijaše u Insbrucku, polaže cvijeće na Traklov grob i posjećuje pjesničkog prijatelja Ludwiga von Fickera, utemeljitelja-izdavača revije Der Brenner. Iz Pariza, zbog brojnih tiskarskih pogrešaka koje ozbiljno mijenjaju njegov tekst, on će zabraniti prodaju objavljene knjige. četiri godine kasnije, 1952., kad se pojavljuju najzad i u Njemačkoj, u prihvatljivoj usklađenosti, kao prvi ciklus zbirke Mohn und Gedachtnis (Turčinak i pamćenje - San i sjećanje), pjesme koje su trebale biti objavljene u Beču, i koje on bijaše prethodno povukao 1945. Beč još bijaše grad gdje je spisateljica Ruth Kluger, koja bi tada imala šesnaest godina, da nije bila odvedena u Auschwitz, bila provela svoje djetinjstvo kao u jednom neprijateljskom i malo poznatom teritoriju: "Nisam šetala sa žutom zvijezdom, i čak prije same žute zvijezde, mnogo toga je bilo zatvoreno, nedostupno... Beč je grad kojem ja nisam uspjela umaknuti." Celan, je napustio Beč 5. srpnja 1948. On više neće poznavati niti jedan grad osim Pariza.
Pariz, ipak, najzad dosegnuta luka, slobodna zona još ozarena uzbuđenjima Oslobođenja, već rastrgana hladnim ratom, ne bi za njega nikada bila prijestolnica svjetla. Prvo razdoblje bilo je za njega teško i usamljeničko: Celan je živio oskudno od davanja tečajeva jezika i prevođenja (među inim preveo je jednu dramu J. Cocteaua, šest pjesama Apollinairea) i različitih radova. Nešto malo poslije svog dolaska, on stupa u vezu s pjesnikom Yvanom Gollom (1891-1950), koji mu među ostalim povjeri posao prevođenja na njemački svoje posljednje zbirke francuske poezije. U to vrijeme bijahu odnosi s Gollovom suprugom veoma nategnuti. Najprije su se izrodili u otvoreni sukob, po tome su se od 1953. okrutno zamrzli u kampanju difamiranja sa strane Claire Goll. Usporedno, Celan stječe njemačku diplomu i ostaje upisan na Sorbonnei sve do 1953. Navršio je trideset godina. Njegovi drugovi sa studija se sjećaju jednog izuzetno "briljantnog" studenta. čini se da je bio namjerio napisao diplomsku radnju visokih studija o Kafki, ali se kasnije toga odrekao zbog neslaganja s direktorom znanstvenog rada (nesumnjivo Maurice Boucher, prevoditelj Georgea).
U studenom 1952., istog mjeseca kad se pojavljuje u Stuttgartu Mohn und Gedaechtnis, prva zbirka objavljena u Njemačkoj, on ženi slikaricu Gisèle de Lestrange. Njegov je život otada, čini se, bolje poznat, ispunjen poezijom, radom, čitanjem, prevođenjem, susretima. Godine 1955. pojavljuje se druga važna zbirka, Von Schwelle zu schwelle (Od praga do praga), gdje se uočava jedna vrlo znakovita evolucija prema karakteristikama potonjih zbirki, ali bez markiranja, međutim, raskida ili slobodne infleksije kao što će to učiniti ove posljednje ,Sprachgitter (Rešetka riječi, 1959) i Niemandsrose, 1963 (Ničija ruža) posvećena Mandeljšamu, po tome Atemwende (Obrat daha, 1967) i Fadensonnen (Sunca-vlakna, 1968): odstupanje od shema klasične metrike, skraćivanje pjesama, reduciranje iskaza, tvrdoća sonornosti, remanencija složenih riječi heterogenih i heterotopičnih, strogost i narastajuća usloženost konstrukcije, usredotočenje na sam jezik. Pjesma se zamračuje, i rukopisi - svi danas sačuvani u Literaturarchiv u Marbachu, i, za jedan stanovit broj djela, izdanih - otkrivaju smišljeni karakter tog procesa. Celan uklanja identificirajuće "primarnosti", slike, kulturne reference, toponime, etc¨tj. sve što naizgled pojednostavljuje, ubrzava čitanje teksta i programira zaborav ili alteraciju. Djelo je u isto vrijeme promišljena konstrukcija jednog etosa potrošenog vremena, rada: ono ima smisla samo u zajednici napora i pokazuje to dopunjujući se radom na radu drugog. Usporedno s pisanjem svojih vlastitih tekstova, koje počinju ovjenčavati nagrade i činiti ih poznatim, on nastavlja u stvari prevoditi, poglavito poeziju: Le Bateau ivre (1958), i La Jeune Parque (1960), ruske pjesnike Aleksandra Bloka, Mandeljštama, Jesenjina, ali također i Super-vielle, Char, Michaux, Shakespeare, Ungaretti, etc¨Dva važna prozna teksta pojavljuju se u isto vrijeme: Dialogue dans la montagne (1959) i Le MeŚridien (tekst predavanja održanog prilikom predaje nagrade Buchner, 22. listopada 1960.). Počev od 1959., on je imenovan lektorom njemačkog u l' Ecole normale supeŚrieure, položaj na koji će biti nanovo izabiran sve do svoje smrti , u travnju 1970. Konac pedesetih i šezdesete godine bit će, ipak teške: Celan je bio veoma uznemiren javnim difamacijama lansiranim 1960. od strane Claire Goll, koja ga je optuživala da je u Mohn und Gedaechtnis, ukrao poetske izume njenog muža Yvana Golla. Propatio je neznatnu podršku primljenu od ljudi iz svijeta literature i prošao više perioda ozbiljne krize, naročito u početku 1967., ne prekidajući ipak posjećivati Njemačku i Švicarsku da bi ondje čitao svoje pjesme i prijevode, kao da se radilo o jednoj misiji, jednoj bitci. Isto tako, on izbliza slijedi svibanjske događaje 1968., provodeći dane i noći promatrajući opću uzbibanost, skupljajući knjižice, pjevajući, prepjevavajući stare arije Oktobarske revolucije. Ali, vrlo brzo, on usvaja jedno kritičko držanje glede pokreta i njegovih različitih nusprodukata. Iste godine, on ulazi u redakcijski odbor poetske revije L'EpheŚme`re. U jesen 1969., on stiže u Izrael i obavlja jedno čitanje pred Izraelskim društvom književnika. To putovanje je imalo značajnu važnost. Po povratku, on se preseljava, smještajući se u jedan maleni studio pozadi L'E.N.S U ožujku 1970, najzad, stiže u Stuttgart radi jednog čitanja pred jednim dubitativnim i hladnim parterom Društva Hölderlin. Prije no što će se vratiti u Pariz on je obavio jedno drugo čitanje u Freiburgu za jedan mali privatni krug privatnih slušatelja, među kojima se nalazio i Heidegger, čije je on radove uvijek čitao s jednim intenzivnim zanimanjem i nadao se da će se ovaj opravdati za svoju nacističku prošlost. Po tome, u travnju 1970., on nestaje. Gisèle Celan de Lestrange vjeruje na čas da je bio - najzad - otišao u Prag da bi se sastao s Franzom Wurmom, svojim "bratom" iz prognanstva, najmlađim i posljednjim korespondentom. Ali, on više nije pripadao ovom životu. Njegovo tijelo bi izvučeno iz vode Seine prvog svibnja 1970. nizvodno od Pariza. Čini se da se bio bacio s mosta Mirabeau, najbližeg njegovom posljednjem prebivalištu, aveniji Emile Zola. Tri zbirke poezije već su bile spremne za objavljivanje u tijeku narednih godina: Lichtzwang (Prinuda svjetlosti, 1970., Schneepart (Snježna partija, 1971.) i ZeitgehÏft (Vremenski zabran, 1976.). Godine 1977.. najzad, pojavile su se pjesme iz posthumnog fonda, neuvrštene, iz različitih razloga, kat-kada, nesumnjivo, njihovog suviše osobnog ili žestokog karaktera, u usklađene zbirke. Pariz, najduži stalni boravak u njegovom životu, nikad nije za Celana bio hedonističko utočište opjevano stotinu godina ranije od sretnog prognanika Heinricha Heinea: on je tu upoznao svoje, radio, živio, pisao, ali također i mnogo patio.
Antologija, ovdje reproducirana i prevedena bila je komponirana od Paula Celana 1967. i objavljena 1968. u Frankfurtu u ediciji Suhrkamp. Ona ne ide dalje od posljednje zbirke koja se pojavila prije tog datuma, Atemwende (Preobrat daha), i može na jedan stanovit način biti čitana počev od tog "preokreta daha", u čemu on manifestira odluku jednog preokreta: nizanje izabranih pjesama, s pripadajućim mu efektima fuge, sačinjava jedan postupak pisanja koji čini od "narančastog volumena" jednu vrstu retrospektivne pjesme po sebi, dotle da bi se nastojalo čitati sadržaj, listu incipita, kao jednu osnovu sintakse. Pazit će se uostalom kako bi dobro mogao razmotriti tu željenu boju: ona nema nikakvog mjesta, očito, u simbolici boja židovske tradicije i mistike kakvim ih je iz-ložio Gershom Scholem, osim ako ona nema precizno mjesto u odsustvu, kao mješavina crvenog i žutog, antagoničnom plavom u obredima (koje je Celan, uostalom, volio), ili surogatu mističnog, nečistom, nadmoćnijeg zlata: pozitivna boja života, koja nije žuta zvijezda nametnuta prije ubojstva, ni crveno krvi iz rana. Ali, odjeknut će u tom prijateljskom narančastom "sivog jezika" posljednje riječi posljednje izabrane pjesme, on sam urezan vatrom u inicijal: u srcu goruće žile odjekuju pozivi ponavljajući pitanje o pitanjima: tko je tamo? Oni izvlače beskrajni zaokret, "usprkos" svemu onome što bi moglo obeshrabriti od tog rada, zaokret koji ostaje usprkos sveg plovljivog za pijani brod pjesme odgovora na to pitanje, što ne izvlače više lađari metafizičkog smjera, ni remorkeri filologije. Beskonačni zaokret počinje jednom ljubavnom pjesmom (Marijana) koja već postavlja pitanje (tko je tamo?) i pitanje o pitanju (poezija zvučnih riječi) oponašajući Pjesmu nad pjesmama.
Polje otvoreno ovim izborom pjesama kadastrira jednu epohu, čiji su reperi markirani datumom pojavljivanja zbirki (u čemu su oni sami već bili organizirani izbor u jednom određenom momentu) prije no nejasna i kontinualna linija sukcesivnih geneza. Uzmimo period 1947. - 1964. Dvadeset godina jedne vrste reprize života: one rađanja, preporađanja, koji idu od San i pamćenje do Preokret daha. Počašćene nagradama, skandirane javnim čitanjima u Njemačkoj, čija važnost za Celana je značajna. Nije se radilo, u naravi, o lukrativnoj propagandnoj raboti: već o riziku priznanja. Svako od njegovih čitanja bilo je prilika za jednu "antologijsku" pripremu, primjerenu publici, mjestu i vremenu: jedinstvena kristalizacija jednog ansambla, prijelaz preko jednog meridijana. Izvođenje nije išlo lagano i sadržavalo je rizike u onome što je impliciralo - face a` slušateljima hranjenim tradicijama i njemačkim referencama - izbor pjesama u njihovoj promišljenoj povezanosti, i ukinuti efekte reprize: potencijalizirati mu hermetizam. No, ako Celanova poezija sebi dopušta u individualnoj pjesmi jednu stanovitu rezistenciju neposrednom razumijevanju, to je u okviru jedne superiorne konvencije s čitateljem, pozvanim čitati i ponoviti čitanje ("raditi", "i biti urađen" putem) totaliteta ciklusa, opažati artikulacije, prepoznavati u njihovim povracima semantičke periferije izvjesnih riječi, inicirati se u prozodije i u sintakse: famijalizirati se sa svim celanijanskim "negacijama". "Razumjeti", ovdje je uvijek uzeti u smislu, uhvatiti u dijalogu s autorom smisao koji je ovaj dao svojoj riječi ne zaboravljajući joj također dati svoje osjenčenje; tj. putovati s njim, pratiti ga u onome što Kafka naziva "ekspedicijom prema istinitom", s dovoljno povjerenja da susretnuti paradoksi ne budu momenti stagnantnog kolebanja smisla, već utoliko avanture skrbi za preciziranje. Razumjeti, to je napustiti običaj, prihvatiti da intuicija i predstavljanje, ukratko, slike, imaju jednostavnom riječju presječen dah, bez arabeski i međutim otvorenom prema svim svojim horizontima, da poezija ne bude iz ekspresije, već iz traganja: raditi aparentmentirajući iz verbalnog u prirodni kosmos, biti on sam, kao pjesma, "konac rastegnut između zvijezde i talasanja riječi na putovanju", prihvatiti stanovite povratke u tradiciju tog napora, mistike, hasidizam, kabalu, kao i toliko korisnih putova u prolascima tako zemaljskim, tako imaterijalnih, meridijane. Taj ugovor o putovanju je poštovan u narančastoj antologiji koja, zbog toga, daleko od toga da predloži jedan zadovoljavajući minimum, predočava naprotiv - pozitivno - potrebu da se informira, u čistom smislu riječi, o svemu.
Veoma rano, naime, Celanova poezija se oslobodila jedine ambicije dodavanja kulturi vremena jedan originalni model, jednu originalnu modu, jedan objekt štovanja. Prije no što i bude formulirana, ona odgovara na provokaciju onog zabranjenog u Adorna, razvijajući jednu poeziju koja nije ona od poslije-Auschwitza, već koja je iz-poslije-Auschwitza, iz-poslije-konclogorska, iz-poslije-ubojstva-majke, iz-poslije-plinsko-komorna, u smislu gdje "iz-poslije" hoće jednako reći "s obzirom na¨". Mnogo jednostavnih riječi iz sveopćeg muzeja poezije ovdje je preuzeto, oko, ruka, srce, kamen, zvijezda, nebo, more, oblak, kose, drvo, etc¨, u pratnji kompleksnijih termina umjetnosti, znanosti i tehnike, i riječi-lozinki, formula još kompleksnijih, skovanih za pjesmu: ali, ni jedna slika koja ovdje iskrsne ne izmakne koncu izvučenom iz zavjese pamćenja i misli koju židov (pjesnik) ima iza očiju i koja se odmah upliće u nju. Ni jedna slika ne može načiniti pa-ravan, maskirati Auschwitz. I to je nesumnjivo točno to, jer Adorno nije premašio ikoničku reprezentaciju (barbarstvo¨) poezije da može formulirati interdikt tako da on ne može čitati Celanovu poeziju (kad govori o tome u svojoj Estetičkoj teoriji) nego kao jednu zakašnjelu reprizu, jedan definitivni plagijat, malarmeovskog ili vale-rijevskog hermetizma. S te točke gledišta, fabula njihovog susreta u Dialogu na planini, koji suprotstavlja židova Kleina (Celan) židovu Grossu (Adorno)1 vrhunski je dokument Celanove poetike. Njihova temeljna opozicija, usprkos točki srodnosti, usprkos Cela-novim naporima (koji ustaju uzaludni) da dobije od Adorna podršku u aferi Goll, može bi-ti mišljena kao heuristička rešetka Celanovog pisanja samog: "[¨] Bog me čuje lamentirati, oni nemaju očiju. Ili radije: oni također imaju oči, ali ima jedna koprena ispred, ne ispred, ne, iza, jedna mobilna koprena; tek što tu uđe jedna slika ona ostaje zakačena u tkanju, i ima odmah jedan konac koji se ondje ispreda, koji se umata uokolo slike, jedan fini konac koprene; jedan konac koji se omata oko slike i pravi jedno dijete s njom, pola slika, pola koprena¨ "To je jedna konverzacija među židovima kojih se obojice tiče (vrlo različito istina je, na osobnom planu) Auschwitz, ali divergentnih u onome što je jezik, pisanje, poezija. I pod sjenom te konverzacije "iz-poslije" zalazak sunca, shvaćamo također, poslije nestanka mnogih stvari, i naročito mnogo bića, da se može preuzeti bilanca skromno načinjena od Jeana Bollacka glede posebnog estetičkog objekta "Celanove poezije":
"Relacija živućeg subjekta (ili historijskog) i subjekta pisca u poetskom jeziku je u središtu rasprave o autonomiji ili opskurnosti (o hermetizmu) jedne poezije koja sebi formira svoje vlastite konvencije putem stalne diferencijacije stavljanje u pitanje konstituiranih jezika, poetičnih ili običnih, pretpostavljajući ih gotovo uvijek i ne reproducirajući ih nikada. Ona označava tako, u svom principu, jedan stupanj kompletne desakralizacije poetske tradicije i implicira anuliranje svojih moći integracije."
"Dezintegracija ne može biti povraćena, kao što se to često čini, u redu sadržaja, posredstvom negativne teologije, kao jedan znak ili svjedočenje (po reprodukciji) o običnoj dezintegraciji jezika, s razlogom nestanka jednog čistog svijeta i destrukcije vrijednosti.To bi bilo ponovo uvesti, putem jedne nostalgije, carstvo i primat jednog konstituiranog svijeta, reproduciranog u jeziku, u odnosu na koji sloboda raspolaže u hermetizmu čisto jedan organ koji joj dopušta uzeti uvijek kritičke distance."
U sjeni pisanog dijaloga te iste godine izlaska Sprachgitter, gotovo istinske prepirke s Adornom, treba dakle shvatiti da je upravo hermetizam, radikalni individualizam Celanov, i dakle svjesni rizik njegove osamljenosti koji čine mogućim solidarnost osobno angažiranu s univerzalnim ljudskim pobudama što naprotiv zaglušuju, u svojoj teorijskoj pseudo-jasnosti, dijalektičke evolucije apstraktne političke riječi (par exemple, Adornova filozofska riječ). Sva putovanja u Njemačku ostvarena tijekom tih godina su utoliko prolasci kroz Lenzovu planinu, jedan 20. siječanj, od uspona nakon zalaska sunca, u indifirenciji spram indiferentnoj prirodi, prema dialoškoj egzistenciji razlike od svoje posebne riječi, od svojih izabranih pjesama.
Na suprot čemu, očajanje da prevodi, ne da izda kako to hoće jedna naivna uzrečica, već da prinudno reducira horizont i dubinu, moglo bi postati apsolutno. Celan je upoznao muku prevođenja: ona je bila njegova vlastita škola pisanja, po tome, kasnije, njegov jedini posao redovno nagrađen. Sa svojim studentima iz l'Ecole normale, napuštajući - nakon što je ondje intenzivno posvetio sate pripremanja - učenje literature o autorima u programu, on drugo praktično i nije radio: prevoditi što je točnije moguće teške tekstove. Njegovih nekoliko učenika nije najčešće ni znalo da je on bio pjesnik, zadovoljavali su se slušati ga korigirati njihove nespretne prozne sastavke. Ali čuvši ga čitati, slušajući ga prevoditi, ispitavši njegovo odbijanje objašnjavati literaturu, oni su to mogli pogoditi. Oni bi jednako tako mogli primijetiti snagu njegove fascinantne znanstvene, filozofske, političke kulture. Jedne godine, direktorical'Ecole normale zamolila ga je držati tečajeve njemačkog jezika znanstvenim učenicima. Malo ih se sjeća, a ipak, taj slučajni izvanredni posao bijaše u njegovim očima zadobio jedan interesantan smisao. On je radio na dva koraka od fizikalnih laboratorija. Njegov ured graničio se s onima slavnih matematičara. On je poznavao alzaškog fizičara Alfreda Kastlera i matematičara Laurenta Schwartza, živio, pisao u epistemi još nedovoljno jasno formuliranoj o laseru, o zračenju fosila, o anti-materiji, crnim rupama, o novim česticama naziva tako rijetkih - stvarima danas toliko običnim. Njegova vlastita znanstvena kultura nije se upuštala u dokazivanja o sebi samoj, već je čuvala za druge sirovu diskreciju fizičke materije. Pod ogromnim nebom tog znanja, prevoditi bi-jaše, više puta tjedno, prilika da se reproducira etika te skromnosti. On je prevodio da bi drugi naučili prevoditi, radio iz godine u godinu rad o i u jeziku. Prevođenje nije za Celana jedna operacija čistog i jednostavnog transfera, jedan posao lađara koje se vraća kući na svoju rijeku, već jedan "dijalog koji putuje", i u toj definiciji ono se pridružuje njegovoj poeziji, koja tu ipak rezistira strahovitije nego bilo koja druga poezija njemačkog jezika. Ako i jest upoznao najtragičnije oblike usamljenosti, Celan nije nikad bio pisac-samotnik. Svaka završena pjesma, "otpala od njega", ostavljena je drugima. On je zazirao - jer je znao njegovu vezu s užasom - znanje nedodirivog genija. On nas poziva susresti ga, bez tikanja. U tom duhu mi smo pripojili u aneksu predloženoj zbirci nekoliko dokumenata o njegovim susretima s lektorima francuskog jezika, projekte njegovih vlastitih prijevoda u francuskim revijama, koji su se zatim pojavili, a iza kojih se on izbrisao. Glede naših, oni koriste i iskorištavaju samo dijaloški procede u našem dosegu, posljednji odjek njegove tjedne riječi u polusjeni jednog ureda uvijek mračnog sve do podneva: napo-mena. Može li lepra poziva bilješki signalizirati čitatelju, stranicu po stranicu, da ništa od svega toga nije svršeno. Već da, upravo bivstvuje.¨
Jean-Pierre Lefebvre
Prijevod: Tomislav Dretar
Kao i Heinrich Heine, kojem je bio intimno privržen od samog djetinjstva, Paul Celan, pjesnik židov germanofon, rođen daleko od Njemačke, nešto malo poslije raspada Austro-ugarskog carstva na Ukrajinu, Poljsku, Čeho-slovačku, Mađarsku, Rumunjsku i Jugoslaviju (pr.prev.), proveo je polovicu svog života u Francuskoj, u Parizu, nakon što su ga povijesni preokreti bili sukcesivno "ugurali" u četiri nacionalnosti. On nikad nije živio u "domovi-nama" svojeg materinskog jezika. Njemačka je ostala jedna zemlja njegovih kratkotrajnih posjeta, Beč, jedno napušteno boravište, ako ne pribježište. Ako nakon Auschwitza1 "on još pjeva", to je pod jednim imenom gotovo pofrancuženim i, suštinski, s obala Sene, koje bijahu njegova posljednja pratnja od ljudi i od stvari, jedna travanjske noći 1970. godine, dva tjedna nakon posljednjeg čitanja svojih pjesama pred dubitativnim slušateljima društva Hoelderlin, u Stuttgartu. Ali na njemačkom, u idiomu rodnom i usudnom, majčinskom i zločinskom, onih koji bijahu ubili njegovu obitelj i uništili zauvijek njegovu vlastitu egzistenciju, barem u austro-ugarskom elementu jednog jezika preživjelog iz "svijeta od jučer", izuzetno čistog, koji je on izgovarao s jednim diskretnim intenzitetom, bliskom boli. Tim jezikom također on prevodi Ungarettija, Mandelštajma, Henri Michauxa¨I to je taj jezik kojeg njegova poezija nastavlja prekapati i danas, uporno kao jedno beskrajno nebo, tako uporno da se čini - barem kod pjesnika - izmijenjenim za dugo vremena. Kaže se da je Paul Celan veći pjesnik njemačkog jezika od Rilkea i taj će renome, čini se morati potrajati.
Tragedije se ne čine upisanima kao budućnost u prvim danima njegovog života. Sin jedinac trgovca drvetom za grijanje koji je studirao arhitekturu i uživao u skromnom životu, Celan, koji se tada zvao Paul Andžel, imao je, usprkos neumoljivoj strogosti svojeg odgoja, relativno sretnu mladost u Czernowitzu, s prijateljima i prijateljicama, u šetnjama, kupanjima u rijekama, dugim raspravama, čitanjima, snovima, ljubavima.To razdoblje njegova života u Bukovini (ili Buchenlandu, "zemlji bukava") završava se prvi put u lipnju 1938 s rumunjskim bakalaueratom, koji bijaše priznat u Francuskoj, i upoznaje svoj istinski epilog 1939 -1940, na raskrižju putova europske povijesti: kao mnogo drugih židovskih studenata iz Srednje Europe, kojima su lokalni medicinski fakulteti bili zatvoreni, on tada odlazi studirati medicinu u Pariz. Na putovanju, kad se nakratko iskrcao u Berlinu, dan nakon Kristalne noći (7. studenog 1938.): gdje se na ulicama sakupljalo staklo razbijeno od strane nacista. Europa nakon Muenchenskog sporazuma o miru virtualno već je u ratu. U Parizu, koji više nije posve centar gostoljubivosti, on se pridružuje židovskim studentima iz središnje Europe (među kojima je i njegov prijatelj iz Czernowitza, Manuel Singer) te se odlaze upisati u medicinsku školu iz Toursa. Celan tu ostaje jednu godinu, u osami i katkada bolnoj oskudici. Tu bijaše susreo trockiste i španjolske republikance. U lipnju 1939. on uspijeva položiti PCB1; potom se vraća u Bukovinu na ljetne ferije. Rat ga primorava ostati u Rumunjskoj gdje započinje studije romanistike. To je u najmanju ruku bio njegov naum. U lipnju 1940. Sovjeti zauzimaju sjever Bukovine. A Czernovitz okupiraju 28. Ubrzo Sveučilište prelazi pod sovjetski ukrajinski režim. On studira ruski, počinje prevoditi Jesenjina. U lipnju 1941., sovjetsko-njemački pakt je raskinut. Fašistička rumunjsko-njemačka aliansa preuzima vlast. Sovjeti odlaze, nakon što su deportirali u Sibir gotovo četiri tisuće žitelja Czernowitza, od kojih su tri četvrtine bili Židovi, oni koji su smatrani suradnicima ili i sami politički opasnima. Po tome počinju sntisemitske sistematične otimačine i deportiranja. Sedmog srpnja, sinagoga je zapaljena. Jedanaestog listopada, instauriran je jedan ghetto, prvi u cjelokupnoj povijesti regije. Celan ostaje u Czernowitzu, krije se, a da ne uspijeva uvjeriti i svoje roditelje da učine isto to, po tome, kad se mengele stežu, krajem 1942. on je otjeran u jedan zatvorenički bataljun za prinudne radove u Tabareštiju, u Vlaškoj niziji, 400 km južno od Czernowitza. Tu će on ostati sve do početka 1944. godine. Strahovite godine: u lipnju 1942. njegovi su roditelji bili deportirani ("smješteni"), najprije na jugu, po tome u Mihajlovki u Ukrajini. Njegova majka, prema stanovitim svjedočenjima, ustrijeljena je metkom u potiljak. Ona ga je izvijestila o oče-voj smrti uslijed tifusa. Jedan od načina da se odupre, da preživi: bilo je pisanje. Jedan će glagol opstati sa svom snagom odbijanja poniženja: stehen, biti uspravan, ustrajavati. Jedan drugi preuzet će na sebe dominantnu težinu smisla: schaufeln, rad lopatom. Kopati jame: pisati. ispunjavati, stranice: kopati, prazniti. Njegova se poetika zasniva na tome: dati smisao riječi (na njemačkom aufklaeren), to je dubiti njeno ništavilo, "dati njenu sjenu". Njegove prve pjesme (1938.-1944., objavljene 1985.) su vidljivo, kao i kod brojnih pjesnika iz Bukovine, pod utjecajem Rilkea, Trakla, Halderlina, Georga, Else Lasker-Schuller, ali u jednom tipu rekompozicije originala koja već sadrži jedno oslobađanje i anticipira susret s nadrealističkom francuskom poezijom. Hasidska i biblička kultura se tu od njegovog djetinjstva vrlo slobodno razvija.
U veljači 1944., Paul Andžel vraća se u Czernowitz. Dva mjeseca kasnije Sovjeti ui ponovo u gradu. Da bi izbjegao prinudnom novačenju Židova u poljski bataljun koji je operirao u Galiciji, on se angažira u sanitarnoj pomoći jedne psihijatrijske bolnice, po tome, u jesen, nastavlja prekinute studije, posvećujući se od tada engleskom jeziku.
U travnju 1945., Paul Andžel dobija od Sovjeta dozvolu za rad kao lektor kod jednog izdavača iz Bukurešta, specijaliziranog u ruskoj literaturi.Ostat će možda iz tod razdoblja jedan brižljiv raport, gotovo profesionalan, u rukopisima i daktilogramima, jedna vrlo čitljiva grafija korekcija, skrb za očuvanje i točnost. Tu upoznaje Alfreda Margul-Sperbera, koji mu je dugo vremena prijatelj i zaštitnik: doznaje se da je njegova žena ta koja je predložila Paulu Andželu jedno autorsko ime prema mjeri literarnih projekata mladog Paula: Celan, anagram rumunjizirane grafije "Ançel" u kojoj je on već potpisao više ruskih prijevoda (među kojima i Ljermontovljeva Junaka našeg doba). Bukurešt je jedan veliki grad, prijestolnica, "Pariz Istoka", domovina nadrealista prvog razdoblja, Tzare, Ionescoa, Brancusija, Ciorana, Voronca: obzor se širi. Godine 1947., on potpisuje s "Paul Celan" više pjesama objavljenih u reviji Agora. Kaže se za te godine da bijahu njegov nadrealistički period. U stvari, on pervertira forme, prakticira jednu literaturu sve više i više parataktičku, asocijativnu. Ali i dezintegracija ima jedan historijski i osobni horizont - onaj logora smrti: među prvim objavljenim pjesmama, jedan prijevod objavljen na njemačkom, Todesfuge, tj. Tango smrti najprije izašlog na rumunjskom u jednom prijevodu Petrea Solomona. Fuga najbolje kaže nego što je to Tango .
Koncem prosinca 1947., zahvaljujući pomoći mađarskih carinika, on, potajice, napušta Rumunjsku, na putu ubrzane boljševizacije, za Beč , bez sumnje s namjerom da tu ostane neko vrijeme. Ali, taj mitski prostor, sanjana prijestolnica iz koje Orson Welles, anđeo smrti i korupcije, mjeri za nas sve, u Trećem čovjeku, noći i kanale, razočarava ga, još gore, ozlojeđuje. Fašizam, antisemitizam vršljaju još po gradu namučenom ratom. On susreće jednu mladu studenticu filozofije, koja priprema tezu o Heideggeru i počinje pisati prozne tekstove: Ingeborg Bachmann. Njihova veza, kaotična, prekinuta ženidbom u Parizu s Giselle de Lestrange, u prosincu 1952., obnavlja se 1958. i tek 1961. definitivno se svršava. Ali i Beč, gdje je došao biti pjesnikom, također je mjesto promašenog čina. U početku 1948. pojavljuje se u n¡ 6 revija Plan, jedna rukovet od sedamnaest pjesama na njemačkom jeziku pod naslovom Der Sand aus den Urnen (Pijesak iz urni). Te pjesme bit će preuzete u rujnu, s drugima, u jednom posebnom volumenu objavljenom pod istim naslovom kod bečkog izdavača A. Sexla. Ali, Celan bijaše napustio prijestolnicu prije završetka tiskanja. U lipnju on bijaše u Insbrucku, polaže cvijeće na Traklov grob i posjećuje pjesničkog prijatelja Ludwiga von Fickera, utemeljitelja-izdavača revije Der Brenner. Iz Pariza, zbog brojnih tiskarskih pogrešaka koje ozbiljno mijenjaju njegov tekst, on će zabraniti prodaju objavljene knjige. četiri godine kasnije, 1952., kad se pojavljuju najzad i u Njemačkoj, u prihvatljivoj usklađenosti, kao prvi ciklus zbirke Mohn und Gedachtnis (Turčinak i pamćenje - San i sjećanje), pjesme koje su trebale biti objavljene u Beču, i koje on bijaše prethodno povukao 1945. Beč još bijaše grad gdje je spisateljica Ruth Kluger, koja bi tada imala šesnaest godina, da nije bila odvedena u Auschwitz, bila provela svoje djetinjstvo kao u jednom neprijateljskom i malo poznatom teritoriju: "Nisam šetala sa žutom zvijezdom, i čak prije same žute zvijezde, mnogo toga je bilo zatvoreno, nedostupno... Beč je grad kojem ja nisam uspjela umaknuti." Celan, je napustio Beč 5. srpnja 1948. On više neće poznavati niti jedan grad osim Pariza.
Pariz, ipak, najzad dosegnuta luka, slobodna zona još ozarena uzbuđenjima Oslobođenja, već rastrgana hladnim ratom, ne bi za njega nikada bila prijestolnica svjetla. Prvo razdoblje bilo je za njega teško i usamljeničko: Celan je živio oskudno od davanja tečajeva jezika i prevođenja (među inim preveo je jednu dramu J. Cocteaua, šest pjesama Apollinairea) i različitih radova. Nešto malo poslije svog dolaska, on stupa u vezu s pjesnikom Yvanom Gollom (1891-1950), koji mu među ostalim povjeri posao prevođenja na njemački svoje posljednje zbirke francuske poezije. U to vrijeme bijahu odnosi s Gollovom suprugom veoma nategnuti. Najprije su se izrodili u otvoreni sukob, po tome su se od 1953. okrutno zamrzli u kampanju difamiranja sa strane Claire Goll. Usporedno, Celan stječe njemačku diplomu i ostaje upisan na Sorbonnei sve do 1953. Navršio je trideset godina. Njegovi drugovi sa studija se sjećaju jednog izuzetno "briljantnog" studenta. čini se da je bio namjerio napisao diplomsku radnju visokih studija o Kafki, ali se kasnije toga odrekao zbog neslaganja s direktorom znanstvenog rada (nesumnjivo Maurice Boucher, prevoditelj Georgea).
U studenom 1952., istog mjeseca kad se pojavljuje u Stuttgartu Mohn und Gedaechtnis, prva zbirka objavljena u Njemačkoj, on ženi slikaricu Gisèle de Lestrange. Njegov je život otada, čini se, bolje poznat, ispunjen poezijom, radom, čitanjem, prevođenjem, susretima. Godine 1955. pojavljuje se druga važna zbirka, Von Schwelle zu schwelle (Od praga do praga), gdje se uočava jedna vrlo znakovita evolucija prema karakteristikama potonjih zbirki, ali bez markiranja, međutim, raskida ili slobodne infleksije kao što će to učiniti ove posljednje ,Sprachgitter (Rešetka riječi, 1959) i Niemandsrose, 1963 (Ničija ruža) posvećena Mandeljšamu, po tome Atemwende (Obrat daha, 1967) i Fadensonnen (Sunca-vlakna, 1968): odstupanje od shema klasične metrike, skraćivanje pjesama, reduciranje iskaza, tvrdoća sonornosti, remanencija složenih riječi heterogenih i heterotopičnih, strogost i narastajuća usloženost konstrukcije, usredotočenje na sam jezik. Pjesma se zamračuje, i rukopisi - svi danas sačuvani u Literaturarchiv u Marbachu, i, za jedan stanovit broj djela, izdanih - otkrivaju smišljeni karakter tog procesa. Celan uklanja identificirajuće "primarnosti", slike, kulturne reference, toponime, etc¨tj. sve što naizgled pojednostavljuje, ubrzava čitanje teksta i programira zaborav ili alteraciju. Djelo je u isto vrijeme promišljena konstrukcija jednog etosa potrošenog vremena, rada: ono ima smisla samo u zajednici napora i pokazuje to dopunjujući se radom na radu drugog. Usporedno s pisanjem svojih vlastitih tekstova, koje počinju ovjenčavati nagrade i činiti ih poznatim, on nastavlja u stvari prevoditi, poglavito poeziju: Le Bateau ivre (1958), i La Jeune Parque (1960), ruske pjesnike Aleksandra Bloka, Mandeljštama, Jesenjina, ali također i Super-vielle, Char, Michaux, Shakespeare, Ungaretti, etc¨Dva važna prozna teksta pojavljuju se u isto vrijeme: Dialogue dans la montagne (1959) i Le MeŚridien (tekst predavanja održanog prilikom predaje nagrade Buchner, 22. listopada 1960.). Počev od 1959., on je imenovan lektorom njemačkog u l' Ecole normale supeŚrieure, položaj na koji će biti nanovo izabiran sve do svoje smrti , u travnju 1970. Konac pedesetih i šezdesete godine bit će, ipak teške: Celan je bio veoma uznemiren javnim difamacijama lansiranim 1960. od strane Claire Goll, koja ga je optuživala da je u Mohn und Gedaechtnis, ukrao poetske izume njenog muža Yvana Golla. Propatio je neznatnu podršku primljenu od ljudi iz svijeta literature i prošao više perioda ozbiljne krize, naročito u početku 1967., ne prekidajući ipak posjećivati Njemačku i Švicarsku da bi ondje čitao svoje pjesme i prijevode, kao da se radilo o jednoj misiji, jednoj bitci. Isto tako, on izbliza slijedi svibanjske događaje 1968., provodeći dane i noći promatrajući opću uzbibanost, skupljajući knjižice, pjevajući, prepjevavajući stare arije Oktobarske revolucije. Ali, vrlo brzo, on usvaja jedno kritičko držanje glede pokreta i njegovih različitih nusprodukata. Iste godine, on ulazi u redakcijski odbor poetske revije L'EpheŚme`re. U jesen 1969., on stiže u Izrael i obavlja jedno čitanje pred Izraelskim društvom književnika. To putovanje je imalo značajnu važnost. Po povratku, on se preseljava, smještajući se u jedan maleni studio pozadi L'E.N.S U ožujku 1970, najzad, stiže u Stuttgart radi jednog čitanja pred jednim dubitativnim i hladnim parterom Društva Hölderlin. Prije no što će se vratiti u Pariz on je obavio jedno drugo čitanje u Freiburgu za jedan mali privatni krug privatnih slušatelja, među kojima se nalazio i Heidegger, čije je on radove uvijek čitao s jednim intenzivnim zanimanjem i nadao se da će se ovaj opravdati za svoju nacističku prošlost. Po tome, u travnju 1970., on nestaje. Gisèle Celan de Lestrange vjeruje na čas da je bio - najzad - otišao u Prag da bi se sastao s Franzom Wurmom, svojim "bratom" iz prognanstva, najmlađim i posljednjim korespondentom. Ali, on više nije pripadao ovom životu. Njegovo tijelo bi izvučeno iz vode Seine prvog svibnja 1970. nizvodno od Pariza. Čini se da se bio bacio s mosta Mirabeau, najbližeg njegovom posljednjem prebivalištu, aveniji Emile Zola. Tri zbirke poezije već su bile spremne za objavljivanje u tijeku narednih godina: Lichtzwang (Prinuda svjetlosti, 1970., Schneepart (Snježna partija, 1971.) i ZeitgehÏft (Vremenski zabran, 1976.). Godine 1977.. najzad, pojavile su se pjesme iz posthumnog fonda, neuvrštene, iz različitih razloga, kat-kada, nesumnjivo, njihovog suviše osobnog ili žestokog karaktera, u usklađene zbirke. Pariz, najduži stalni boravak u njegovom životu, nikad nije za Celana bio hedonističko utočište opjevano stotinu godina ranije od sretnog prognanika Heinricha Heinea: on je tu upoznao svoje, radio, živio, pisao, ali također i mnogo patio.
Antologija, ovdje reproducirana i prevedena bila je komponirana od Paula Celana 1967. i objavljena 1968. u Frankfurtu u ediciji Suhrkamp. Ona ne ide dalje od posljednje zbirke koja se pojavila prije tog datuma, Atemwende (Preobrat daha), i može na jedan stanovit način biti čitana počev od tog "preokreta daha", u čemu on manifestira odluku jednog preokreta: nizanje izabranih pjesama, s pripadajućim mu efektima fuge, sačinjava jedan postupak pisanja koji čini od "narančastog volumena" jednu vrstu retrospektivne pjesme po sebi, dotle da bi se nastojalo čitati sadržaj, listu incipita, kao jednu osnovu sintakse. Pazit će se uostalom kako bi dobro mogao razmotriti tu željenu boju: ona nema nikakvog mjesta, očito, u simbolici boja židovske tradicije i mistike kakvim ih je iz-ložio Gershom Scholem, osim ako ona nema precizno mjesto u odsustvu, kao mješavina crvenog i žutog, antagoničnom plavom u obredima (koje je Celan, uostalom, volio), ili surogatu mističnog, nečistom, nadmoćnijeg zlata: pozitivna boja života, koja nije žuta zvijezda nametnuta prije ubojstva, ni crveno krvi iz rana. Ali, odjeknut će u tom prijateljskom narančastom "sivog jezika" posljednje riječi posljednje izabrane pjesme, on sam urezan vatrom u inicijal: u srcu goruće žile odjekuju pozivi ponavljajući pitanje o pitanjima: tko je tamo? Oni izvlače beskrajni zaokret, "usprkos" svemu onome što bi moglo obeshrabriti od tog rada, zaokret koji ostaje usprkos sveg plovljivog za pijani brod pjesme odgovora na to pitanje, što ne izvlače više lađari metafizičkog smjera, ni remorkeri filologije. Beskonačni zaokret počinje jednom ljubavnom pjesmom (Marijana) koja već postavlja pitanje (tko je tamo?) i pitanje o pitanju (poezija zvučnih riječi) oponašajući Pjesmu nad pjesmama.
Polje otvoreno ovim izborom pjesama kadastrira jednu epohu, čiji su reperi markirani datumom pojavljivanja zbirki (u čemu su oni sami već bili organizirani izbor u jednom određenom momentu) prije no nejasna i kontinualna linija sukcesivnih geneza. Uzmimo period 1947. - 1964. Dvadeset godina jedne vrste reprize života: one rađanja, preporađanja, koji idu od San i pamćenje do Preokret daha. Počašćene nagradama, skandirane javnim čitanjima u Njemačkoj, čija važnost za Celana je značajna. Nije se radilo, u naravi, o lukrativnoj propagandnoj raboti: već o riziku priznanja. Svako od njegovih čitanja bilo je prilika za jednu "antologijsku" pripremu, primjerenu publici, mjestu i vremenu: jedinstvena kristalizacija jednog ansambla, prijelaz preko jednog meridijana. Izvođenje nije išlo lagano i sadržavalo je rizike u onome što je impliciralo - face a` slušateljima hranjenim tradicijama i njemačkim referencama - izbor pjesama u njihovoj promišljenoj povezanosti, i ukinuti efekte reprize: potencijalizirati mu hermetizam. No, ako Celanova poezija sebi dopušta u individualnoj pjesmi jednu stanovitu rezistenciju neposrednom razumijevanju, to je u okviru jedne superiorne konvencije s čitateljem, pozvanim čitati i ponoviti čitanje ("raditi", "i biti urađen" putem) totaliteta ciklusa, opažati artikulacije, prepoznavati u njihovim povracima semantičke periferije izvjesnih riječi, inicirati se u prozodije i u sintakse: famijalizirati se sa svim celanijanskim "negacijama". "Razumjeti", ovdje je uvijek uzeti u smislu, uhvatiti u dijalogu s autorom smisao koji je ovaj dao svojoj riječi ne zaboravljajući joj također dati svoje osjenčenje; tj. putovati s njim, pratiti ga u onome što Kafka naziva "ekspedicijom prema istinitom", s dovoljno povjerenja da susretnuti paradoksi ne budu momenti stagnantnog kolebanja smisla, već utoliko avanture skrbi za preciziranje. Razumjeti, to je napustiti običaj, prihvatiti da intuicija i predstavljanje, ukratko, slike, imaju jednostavnom riječju presječen dah, bez arabeski i međutim otvorenom prema svim svojim horizontima, da poezija ne bude iz ekspresije, već iz traganja: raditi aparentmentirajući iz verbalnog u prirodni kosmos, biti on sam, kao pjesma, "konac rastegnut između zvijezde i talasanja riječi na putovanju", prihvatiti stanovite povratke u tradiciju tog napora, mistike, hasidizam, kabalu, kao i toliko korisnih putova u prolascima tako zemaljskim, tako imaterijalnih, meridijane. Taj ugovor o putovanju je poštovan u narančastoj antologiji koja, zbog toga, daleko od toga da predloži jedan zadovoljavajući minimum, predočava naprotiv - pozitivno - potrebu da se informira, u čistom smislu riječi, o svemu.
Veoma rano, naime, Celanova poezija se oslobodila jedine ambicije dodavanja kulturi vremena jedan originalni model, jednu originalnu modu, jedan objekt štovanja. Prije no što i bude formulirana, ona odgovara na provokaciju onog zabranjenog u Adorna, razvijajući jednu poeziju koja nije ona od poslije-Auschwitza, već koja je iz-poslije-Auschwitza, iz-poslije-konclogorska, iz-poslije-ubojstva-majke, iz-poslije-plinsko-komorna, u smislu gdje "iz-poslije" hoće jednako reći "s obzirom na¨". Mnogo jednostavnih riječi iz sveopćeg muzeja poezije ovdje je preuzeto, oko, ruka, srce, kamen, zvijezda, nebo, more, oblak, kose, drvo, etc¨, u pratnji kompleksnijih termina umjetnosti, znanosti i tehnike, i riječi-lozinki, formula još kompleksnijih, skovanih za pjesmu: ali, ni jedna slika koja ovdje iskrsne ne izmakne koncu izvučenom iz zavjese pamćenja i misli koju židov (pjesnik) ima iza očiju i koja se odmah upliće u nju. Ni jedna slika ne može načiniti pa-ravan, maskirati Auschwitz. I to je nesumnjivo točno to, jer Adorno nije premašio ikoničku reprezentaciju (barbarstvo¨) poezije da može formulirati interdikt tako da on ne može čitati Celanovu poeziju (kad govori o tome u svojoj Estetičkoj teoriji) nego kao jednu zakašnjelu reprizu, jedan definitivni plagijat, malarmeovskog ili vale-rijevskog hermetizma. S te točke gledišta, fabula njihovog susreta u Dialogu na planini, koji suprotstavlja židova Kleina (Celan) židovu Grossu (Adorno)1 vrhunski je dokument Celanove poetike. Njihova temeljna opozicija, usprkos točki srodnosti, usprkos Cela-novim naporima (koji ustaju uzaludni) da dobije od Adorna podršku u aferi Goll, može bi-ti mišljena kao heuristička rešetka Celanovog pisanja samog: "[¨] Bog me čuje lamentirati, oni nemaju očiju. Ili radije: oni također imaju oči, ali ima jedna koprena ispred, ne ispred, ne, iza, jedna mobilna koprena; tek što tu uđe jedna slika ona ostaje zakačena u tkanju, i ima odmah jedan konac koji se ondje ispreda, koji se umata uokolo slike, jedan fini konac koprene; jedan konac koji se omata oko slike i pravi jedno dijete s njom, pola slika, pola koprena¨ "To je jedna konverzacija među židovima kojih se obojice tiče (vrlo različito istina je, na osobnom planu) Auschwitz, ali divergentnih u onome što je jezik, pisanje, poezija. I pod sjenom te konverzacije "iz-poslije" zalazak sunca, shvaćamo također, poslije nestanka mnogih stvari, i naročito mnogo bića, da se može preuzeti bilanca skromno načinjena od Jeana Bollacka glede posebnog estetičkog objekta "Celanove poezije":
"Relacija živućeg subjekta (ili historijskog) i subjekta pisca u poetskom jeziku je u središtu rasprave o autonomiji ili opskurnosti (o hermetizmu) jedne poezije koja sebi formira svoje vlastite konvencije putem stalne diferencijacije stavljanje u pitanje konstituiranih jezika, poetičnih ili običnih, pretpostavljajući ih gotovo uvijek i ne reproducirajući ih nikada. Ona označava tako, u svom principu, jedan stupanj kompletne desakralizacije poetske tradicije i implicira anuliranje svojih moći integracije."
"Dezintegracija ne može biti povraćena, kao što se to često čini, u redu sadržaja, posredstvom negativne teologije, kao jedan znak ili svjedočenje (po reprodukciji) o običnoj dezintegraciji jezika, s razlogom nestanka jednog čistog svijeta i destrukcije vrijednosti.To bi bilo ponovo uvesti, putem jedne nostalgije, carstvo i primat jednog konstituiranog svijeta, reproduciranog u jeziku, u odnosu na koji sloboda raspolaže u hermetizmu čisto jedan organ koji joj dopušta uzeti uvijek kritičke distance."
U sjeni pisanog dijaloga te iste godine izlaska Sprachgitter, gotovo istinske prepirke s Adornom, treba dakle shvatiti da je upravo hermetizam, radikalni individualizam Celanov, i dakle svjesni rizik njegove osamljenosti koji čine mogućim solidarnost osobno angažiranu s univerzalnim ljudskim pobudama što naprotiv zaglušuju, u svojoj teorijskoj pseudo-jasnosti, dijalektičke evolucije apstraktne političke riječi (par exemple, Adornova filozofska riječ). Sva putovanja u Njemačku ostvarena tijekom tih godina su utoliko prolasci kroz Lenzovu planinu, jedan 20. siječanj, od uspona nakon zalaska sunca, u indifirenciji spram indiferentnoj prirodi, prema dialoškoj egzistenciji razlike od svoje posebne riječi, od svojih izabranih pjesama.
Na suprot čemu, očajanje da prevodi, ne da izda kako to hoće jedna naivna uzrečica, već da prinudno reducira horizont i dubinu, moglo bi postati apsolutno. Celan je upoznao muku prevođenja: ona je bila njegova vlastita škola pisanja, po tome, kasnije, njegov jedini posao redovno nagrađen. Sa svojim studentima iz l'Ecole normale, napuštajući - nakon što je ondje intenzivno posvetio sate pripremanja - učenje literature o autorima u programu, on drugo praktično i nije radio: prevoditi što je točnije moguće teške tekstove. Njegovih nekoliko učenika nije najčešće ni znalo da je on bio pjesnik, zadovoljavali su se slušati ga korigirati njihove nespretne prozne sastavke. Ali čuvši ga čitati, slušajući ga prevoditi, ispitavši njegovo odbijanje objašnjavati literaturu, oni su to mogli pogoditi. Oni bi jednako tako mogli primijetiti snagu njegove fascinantne znanstvene, filozofske, političke kulture. Jedne godine, direktorical'Ecole normale zamolila ga je držati tečajeve njemačkog jezika znanstvenim učenicima. Malo ih se sjeća, a ipak, taj slučajni izvanredni posao bijaše u njegovim očima zadobio jedan interesantan smisao. On je radio na dva koraka od fizikalnih laboratorija. Njegov ured graničio se s onima slavnih matematičara. On je poznavao alzaškog fizičara Alfreda Kastlera i matematičara Laurenta Schwartza, živio, pisao u epistemi još nedovoljno jasno formuliranoj o laseru, o zračenju fosila, o anti-materiji, crnim rupama, o novim česticama naziva tako rijetkih - stvarima danas toliko običnim. Njegova vlastita znanstvena kultura nije se upuštala u dokazivanja o sebi samoj, već je čuvala za druge sirovu diskreciju fizičke materije. Pod ogromnim nebom tog znanja, prevoditi bi-jaše, više puta tjedno, prilika da se reproducira etika te skromnosti. On je prevodio da bi drugi naučili prevoditi, radio iz godine u godinu rad o i u jeziku. Prevođenje nije za Celana jedna operacija čistog i jednostavnog transfera, jedan posao lađara koje se vraća kući na svoju rijeku, već jedan "dijalog koji putuje", i u toj definiciji ono se pridružuje njegovoj poeziji, koja tu ipak rezistira strahovitije nego bilo koja druga poezija njemačkog jezika. Ako i jest upoznao najtragičnije oblike usamljenosti, Celan nije nikad bio pisac-samotnik. Svaka završena pjesma, "otpala od njega", ostavljena je drugima. On je zazirao - jer je znao njegovu vezu s užasom - znanje nedodirivog genija. On nas poziva susresti ga, bez tikanja. U tom duhu mi smo pripojili u aneksu predloženoj zbirci nekoliko dokumenata o njegovim susretima s lektorima francuskog jezika, projekte njegovih vlastitih prijevoda u francuskim revijama, koji su se zatim pojavili, a iza kojih se on izbrisao. Glede naših, oni koriste i iskorištavaju samo dijaloški procede u našem dosegu, posljednji odjek njegove tjedne riječi u polusjeni jednog ureda uvijek mračnog sve do podneva: napo-mena. Može li lepra poziva bilješki signalizirati čitatelju, stranicu po stranicu, da ništa od svega toga nije svršeno. Već da, upravo bivstvuje.¨
Jean-Pierre Lefebvre
Prijevod: Tomislav Dretar
Nema komentara :
Objavi komentar
Hvala na vašem komentaru. Isti će biti objavljen nakon pregleda moderatora.