petak, 17. siječnja 2020.

Božica Jelušić | Smaragdna krila mašte


Mašta je najjače pogonsko gorivo ljudskoga života.

Ako je život naporan, posao težak, razočaranja česta a želje neostvarive, uvijek postoji nada da će nas mašta izvući iz naših propadnuća i posrtaja, zastoja i stramputica. Naš stvarni, fizički vid, bilježi pojave stvarnoga svijeta, dok mašta roji asocijacije: u obliku oblaka raspoznajemo fantastična bića, u stablima zarobljene druide i drijade, u kapima rose kraljevski nakit plemenskih ljepotica, u kamenoj pustinji osvajače i osvetnike, zaustavljene usred bitke, u uzavrelom bijesu ratničke krvi.Dakako, u takvim maštarijama i sami sebe pozicioniramo. Možemo biti što god želimo, dozvati subjekte svoje žudnje, učiniti najsmionije poteze i nekažnjeno se izvući od anateme i prezira svoje uskogrudne okoline.

Priroda daje neiscrpne mogućnosti kombiniranja i dograđivanja, ali to jednako tako daje i arhitektura Gaudija ili Hundertwassera, koji su svoje smione snove i maštarije pretvorili u stvarne građevine. Stanoviti strojevi, letjelice, podmornice, robotičke naprave i slično, najprije su postojale samo kao maštarije, pa potom kao predmeti ismijavanja, ako se vlasnik ideje ili izumitelj prerano "istrčao" u javnost u svome vremenu. No, sila mašte pobjedila je predrasude, objektivne nemogućnosti, opstrukcije i sram zbog "drugačije" ličnosti, pa svijet uživa u tim plodovima nečije vedre ludosti, igrivosti i fanatične vjere u nemoguće.

U umjetnosti, mašta je toliko važna i presudna, da najveći obdarenici mogu "prizemljiti nebo" i predočiti drugima tako žive slike, prevedene iz onostranog, da će mnogi doslovno povjerovati u "portretiranje nevidljivoga". Ono što je presudno naime, jest taj vrtlog, božanski srh ljepote, koji ćovjeku proizvodi brujanje u glavi i titranje dužinom kičme, želju da plače i da se u isti mah baci s vrha najbliže kupole, uvjeren da će mu u slijedećoj sekundi narasti zmajska krila i ponijeti ga kroz sedam razina nebesa. Zmaj je upravo ta maštovita pratvar, iz koje umjetnost crpi snagu od samoga početka svijeta. I postojao je i nije, i demonski je i nadzemaljski, i krv mu je eliksir besmrtnosti, a dahom sažiže sve sitno, trivijalno, nepotrebno i obično.

Pjesnici razvijene i žive mašte daruju nas smionim metaforama, zanosnim slikama, vizijama, divnim izmišljotinama i pomaknutim dimenzijama govora. Konstruktivisti pak,pišući usporedno s njima, ruju u jeziku, učeni su, besprijekorni zanatlije, produktivni autori, osnivači pravaca, perovođe književnih udruga, laureati, uglednici i stupovi školske lektire. Često su proporcionalno dosadni koliko i slavni među šačicom svojih adoranata. Međutim, rekao bi Slamnig, u svakom naraštaju ili grupi ima neko mlado zmajče, neki "luckast mali, što sve je knjige prozreo od šuba", i on na krilima mašte plovi u svom zakonitom prostoru, ne mareći što će o tome reći književna povijest.

Pitate se što je s pjesnikinjama? Nađe se, nađe, ako se nisu dobrovoljno sakrile u ormar ili zanjihale na užetu u Jelabugi, obično izlegu čudesna zmajska jaja, kojima treba više od jednoga stoljeća da ih pronađu na maštovitim mjestima, oni koji znaju sanjati i ne boje se umrijeti za utopiju, ideju, fikciju ili naprosto za uzaludnu stvar.

16. 1. 2020.
F. G.

Fotografije: ARHIVA (Ivan Nivan, A. Dugina, B. Jelušić)

Nema komentara :

Objavi komentar

Hvala na vašem komentaru. Isti će biti objavljen nakon pregleda moderatora.