ponedjeljak, 9. prosinca 2019.

Tomislav Domović | Pitanja



Gdje će ti se duša skrasiti, dušo?
Na livadi, među mravima i rožnatim znakovima
otpalim s kravljeg papka,
među biljkama, istinskom životu planeta?
Na asfaltu, pred nogama što žure
u još jedan poražen dan
preskakujući tvoje potpise u lokvama suza?
Gdje će ti duša srasti s klasjem anđela sijača, ha dušo?
Na obali rijeke, tamo gdje se prolaznost broji
ribama u zraku, lišćem na vodi
i čamcima u kojima starci
maglom omataju bore i čvornate prste?
U pjesmi, onoj koju pišeš snom,
mekim perom duše umočenim u onu lokvu
što se širi tlom kao vodene zjene usuda?
Samo još malo kapi i malo ustajalosti
i postat će bara pokrivena žabokrečinom neispjevana tijela.
Na mojemu dlanu, izvučenom iz mora
ne bih li dubinu približio visini, postanak postanku?
Ne bih li ti u koralje kose donio figure poroda
i testament da ja ću umrijeti, a ti da uvijek ćeš
biti živa budeš li se neraščešljane kose uspinjala
ljestvama sunca prema ljubavi koja je i postanak i opstanak.
Kamo će ti duša poći?
Pitaj me sutra, kad sve ću znati,
kad prsti ostanu u vrhovima koralja.

Nema komentara :

Objavi komentar

Hvala na vašem komentaru. Isti će biti objavljen nakon pregleda moderatora.