Jeseni će uskoro postati kao moje misli,
nevidljive
jake
duboke
nježne
zlaćane
poput prirode a
slike su prozirne poput vode
sto stoljećima teče koritom Isar-a
u providnim kapima,
providnim poput cestica zraka na Alpama
Zatim će postati kao suze
gorke, slane
koje ne osjećaju nego samo teku
… poput Isara.
Oplakujući ozračen narod,
plačući sa narodom
koji je bio i ostao sam, napušten,
nevidljivim ali stalnim zračenjima.
Sta je to meni, uopće ,
zaboraviti imena ulica
mirise bagrema, pokošenih livada
i sto se prostiru po njima,
i to kestenje u cvatu
sto bjelinom snuje travi.
podsjećajući na rozi snijeg
sto je pao u jesen .
Što je to meni žubor Isara zaboraviti,
šume gdje se drveće uvija, povija,
sašaptavajući se koketno s oblacima
dotičući nebo u svojim veličinama.
Šta je meni zaboraviti
pospane zamke kraljeva,
grobove stare, zaboravljene
jer ja slike prošlosti
nosim u grudima svojim
u lijevoj strani džepa.
Uredno poslagane.
Po vjekovima
Nema komentara :
Objavi komentar
Hvala na vašem komentaru. Isti će biti objavljen nakon pregleda moderatora.