Slavica Gazibara | Reci mi

ti koji si znao razgovarati s pticama
koji si me naučio raspoznavati
kada vjetar plače a kada se smije
koji to oblaci ostvaruju snove
i kakvo je mjesto na kojem spava sunce
reci mi

kamo odlaze ti misli
dok kiša rominja nad našim gradom
i čija to ruka pruža oslonac za hladnih večeri
dok bezglasno plaču okna naše sobe
a sumrak neumitno potiskuje dan
i odlučne misli zamjenjuje sjetom

i dok se pogled mazi
u polutami ispod trepavica sa sjećanjima
pitam se
hoću li znati disati bez mirisa tvoje duše
a svoju otvoriti žutom grmu drena
za proljetne zore na obronku
na kojem smo se nekad smijali