i čini mi se
da nam je
ipak bilo nekako toplije
***
pored nikada namjerno ugašene peči
stisnuh se oko naramka riječi
da se utoplim otopim
niti u primisli rasuti ih bešćutno
beskrajnom bjelinom neispisanih listova
prosinačka večer se zaustavljala
uz moj pradavno strpljivi stol
izmakoh uhodanim navikama iščekivanju
ičijih navraćanja jer mrači se poodavno već zarana
a i zime nisu što su nekoć bile
i uopće se ne obazirem
na zakašnjela kucanja o vrata zaključena
odbijam pomisao razmicanja
zavjesama zastrtih prozora
ako mi se pričini dozivanje
u ovo vrijeme imalo bi zasigurno nešto protiv mene
stoga potpuno zaokružen
spokojnim podatnim zimskim zaboravom
promatram u sobu uvučenu nepomičnost
u sve što mi nedostaje preostaje
mi još samo nešto vremena
(..)
vrijeme osame tekako prikladno
za staloženo sređivanja računa
poravnavanja dugova
što prije to bolje koliko god je moguće
podmiriti sve račune
koje učinih u svojoj nejakosti
ma kome
ma kada
ma kako
(…)
svakome sam spreman ne hrpu riječi
samo jednu jedinu
dok sam se snašao bješe gotovo
u ždrijelo peći odletje odjednom
sva sila neispisanih papira i buknu vatra sama od sebe
zaciči mokro iverje umišljah odavna suho
čameći godinama u meni unutra
zamirisaše kore svakoj trijeski posebno
po mjestu zapamćenih staništa
gdje im ostadoše nepočupani korijeni
smolasta suza lijepi se o žarač
rukama pritisnutih obraza
umah se obradovah ognjici
tako je puno bolje
(…)
plamsaj plamena smiruje
jedino brinem
za ptice koje neće razumjeti
kako mi je goruća grana
bila potrebna da bih nesvjesno buknuo
ps
nenapisano
brže plane
ali ne grije
Nema komentara :
Objavi komentar
Hvala na vašem komentaru. Isti će biti objavljen nakon pregleda moderatora.