ponedjeljak, 2. prosinca 2019.

Danijel Špelić | Richard Matheson: Paklena kuća


Postoji „Sveto Trojstvo“ romana o ukletim kućama; Shirley Jackson; „The Haunting of The Hill House“, Richard Matheson; „Hell House“ i Danijel Špelić; „Odjeci“... Khm, ups, zaletjeh se malo ovdje (ponovit ću to za nekih dvadeset godina kada mi roman dosegne kultni status). Dopustite mi da to ispravim... i Stephen King; „The Shining“. Doduše, mogao bih spomenuti i „Burnt Offerings“ od Roberta Marasca koji je bio Kingu direktna inspiracija za „Isijavanje“, ali onda jednako tako mogu spomenuti i Mathesonov „Odjek smrti“ (Stir of Echoes) koji je pak bio direktna inspiracija za moje Odjeke, ali oni se obično ne spominju u istom kontekstu, pa neću ni ja. Dakle, tri romana, tri kultna klasika, jedan, od Shirley Jackson, još uvijek nisam čitao - i za sada je omjer jedan naspram jedan. „The Shining“ mi je odličan (na prvo čitanje nije bio - naučio sam s godinama prepoznati i cijeniti njegove kvalitete) i kada sam radio skicu za Odjeke, prvo sam iskoristio njegovu priču. Na kraju je to otišlo nekim drugim - svojim putem, ali roman mi je i dalje odličan. „Hell House“ je ispao... ispod očekivanja. Nije toliko loš, ali svakako sam očekivao više. O Mathesonu sam oduvijek slušao sve najbolje; kako je sjajan pisac i kako je bio uzor mnogima, danas popularnim piscima (King, Koontz, Simmons... svi ga spomenu) i mogu reći da nisam baš nešto dobro upućen u njegov opus. Tu je, naravno, „Ja sam legenda“, za koji svi znaju (dobar roman) i poznata priča „Duel“, o velikom kamionu koji proganja mali autić (da, ima film po tome, poznatiji je od novele) i spomenuti „Stir of Echoes“. I, da, slažem se da je čovjek bio vješt u idejama, pisanju i ostvarivanju zamisli, ali jednako tako mogu reći da mi nije ostavio neki trajni dojam zbog kojega bih ga stavio u vrh meni omiljenih autora.

Paklenu kuću sam nabavio posve slučajno, preko nekog antikvarijata koji je robu dobavljao iz Srbije (jerbo u Hrvatskoj nije preveden) i s obzirom kakva reputacija prati taj roman, bio sam spreman za... ustvari, bio sam pomalo sumnjičav naspram njega, istini za volju. Postoji film, ekranizacija, i to je čudo dosadno za popizditi. Ja inače volim stare horore, staru školu plašenja, što bi se reklo, ali čak i ja, koji sam se nagledao raznih krševa, uvijek spomenem da nisu svi kultni klasici dobri - jer ovaj svakako nije. Od straha nema ništa, likovi sjede i razgovaraju, ima jedna bolja scena i filma je... kako da to kažem... više seksualno nabijen nego jezivo. Jer duhovi su, očito, napaljeni stvorovi. Roman je... blizu filma, s time da ovdje ima malo više spooky stvari, što je dobro, ALI - ne baš puno bolje. Ovo je, slikovito rečeno, salonsko rješavanje misterije opsjednute kuće. Imamo nekoliko likova koji su ovdje došli na nagovor lika koji je bio A) star, B) pun kao brod i C) uvrnut da poželi doznati ima li života poslije smrti. Naša grupa likova ima tjedan dana doznati tu stvar i to u najzloglasnijoj opsjednutoj kući na svijetu; Paklenoj kući. Likovi dolaze, likovi istražuju, likovi počinju doživljavati čudne stvari - svi najveći hitovi žanra su ovdje i, ne, ovo nije kopija nečega, već je ovo roman koji je, zamalo, prvi odsvirao te hitove i od njega su drugi radili svoje priče. Paklena kuća je ogromno zdanje s gomilom prostorija i svakojakim čudesima unutar zidova (bazen, plesna dvorana) i tu sam došao do prvog problema s romanom. Opisi gotovo da ni ne postoje. Sada, ja volim opise (profesionalna mana kao čitatelja koja je prešla i u moje pisanje), i volim opisima dočarati mjesto radnje da stvorim atmosferu. Ovdje toga nema. Ništa detaljno i dalje od – bila je to jako velika građevina. Nema čak ni površnih dimenzija kako bi čitatelj napravio neku sliku koliko je to mjesto veliko. Matheson ima zgodnu malu taktiku, on opisuje likove kako hodaju po velikoj kući i hodaju i hodaju i hodaju i da, *ebote, kuća je velika, ima da krepaju hodajući, shvaćam, ali opet si ne možete predočiti kako bi trebala točno izgledati. Iako sam veliki pobornik toga da nije dobro baš sve objasniti, ponekad je potrebno nešto objasniti da bi priča funkcionirala jer kuća je, jel'te, gotovo zasebni lik u romanu i to je lik koji nema jasnu visinu, širinu ili neko naličje.

Likovi su... likovi. Kada sam rekao da je ovo kao salonsko rješavanje misterije, to sam mislio doslovno. To je par stručnjaka za paranormalno, nadnaravno, mediji... Što je okej, oni poznaju materiju o kojoj se govori i kroz njihove dijaloge autor iznosi zapažanja i mišljenja o raznim aspektima opsjednutosti. Problem s time jeste što su to ljudi koji znaju o čemu pričaju, pa ponekad dijalog zvuči kao izvadak iz Wikipedije, ne prirodna reakcija. Nitko ne kaže - *ebote, DUH! Kidaj nalijevo! - nego bude nešto u stilu - „Subjekt je pokazao znakove opsjednutosti koja se manifestirala kroz seriju nelagodnih osjećaja“....zzzzzzzzzzzzzzz…To je ponekad zanimljivo, ako dijalog nešto objašnjava, ali i zna biti zamorno jer nitko nema prirodnu, ljudsku reakciju. Neki od njih su i ravno glupi jer netko čak i želi ostati u kući nakon što sranja krenu, ali se ne objašnjava baš zašto. Tu sada dolazim do nekih zanimljivih stvari. Roman je i napet i jeziv i ima dobrih scena, stvarno spooky, ali Matheson u istom tom odlomku nekako uspije sve to sjebati. Primjer; žena ulazi u mračnu sobu, ulazi u krevet. Čuje otvaranje vrata i teško disanje. Zazove, ali se nitko ne javlja. Mračna soba, jezivi zvukovi i onda još malo; pokrivači polete s kreveta kao da ih je netko ljutito strgnuo. Scena je gotovo savršena, lijepo opisana, ima taj jezivi štimung - i onda doda kako je duh počeo šlatati žensku po guzi. Napaljeni duh, recimo. Njezina reakcija; oh, ti zloćko, vrati se kad se uozbiljiš da možemo popričati. - I scena je upropaštena. Tako je isto bilo i kada se opisuje zašto je kuća zloglasna. Bio je taj jedan lik, koji je bio cool lik, pa je onda postao čudan lik, pa je postao grozan lik... štima, to je temelj svakog takvog romana. Sretni i veseli ljudi su naporno dosadni kao duhovi. I onda krene - oh, bilo je tu još 30 ljudi, oni su svi popizdili, svi su se *ebali, svi su se počeli ubijati, jesti jedne druge, bla, bla, bla.... I, opet, upropašteno sa velikim, debelim, pa čak i nepotrebnim pretjerivanjem.

Roman ima jaku seksualnu komponentu, budite upozoreni. Duhovi vole žensku - jednu od njih - ona je plava, sisata, zgodna, duhovi nemaju prječeg posla i stalno je hvataju za guzu, cice... Ona postane i opsjednuta, i, naravno, odmah postane i nimfomanka jer odjednom želi po*ebati sve odreda. Problem je kako se ulazi u završni dio, tako sranja postaju sve veća, ali što se  više gadosti i nastranosti opisuje, to je sve manje strašno, nema nikakve misterije (jedan od likova je bio na prošloj seansi koja je loše završila - i baš se i ne dozna zašto) i cijela stvar postaje do neke mjere i lagano dosadna, čak i na momente naporna. Kraj je... pa nije tako loš kako ljudi uglavnom prigovaraju, ali je podosta ispod očekivanja... jednostavno, okej, to je to? Zakon, čovječe, kupimo se odavde. Ovo je... uglavnom čitljivo, ako mu izuzmete neke mane (kao opise - to je moj shtick i mene živcira kada ih nema) može proći i kao vrlo dobar roman o ukletoj kući. Bio je jedan od prvih na tu temu i svakako ima kultni status, ALI i dalje mi je završio kao malo manje razočarenje. Kratak je, što je ili mana ili prednost, ovisno kako volite svoje priče o duhovima servirane, stil pisanja je dobar, ideje isto nisu loše, neki dijalozi prolaze, ima dobrih scena (jednako kao i loših) i kada se sve zbroji, mogao je biti i puno, puno gori. Pročitano, stavljeno na policu, sumnjam da ću mu se vraćati u neko skorije vrijeme.

Nema komentara :

Objavi komentar

Hvala na vašem komentaru. Isti će biti objavljen nakon pregleda moderatora.