srijeda, 20. studenoga 2019.

Sve je to u glavi


Mani Gotovac, Fališ mi (Druga knjiga: jesen/ ljeto)

Piše:Martina Sviben

Moj epitaf Mani Gotovac


Iako sam prvom knjigom bila oduševljena, drugu nisam odmah mogla naći pa se stvorila pauza među dijelovima, sad sam "onako ispunjena" nakon čitanja, kako ja to volim reći. Prva intendantica u povijesti hrvatskog kazališta pravi je ženski uragan u privatnoj i poslovnoj sferi. Sad sam upala u frazeološku zamku uobičajenog izričaja. Mani Gotovac sam kroz ova dva autobiografska romana doživjela kao potpunu ženu koja je sve što joj je život ponudio ili čime ju je šokirao prihvaćala i proživljavala nevjerojatnom strastvenošću. To je ona vrsta ljudi koja trošeći silnu energiju zapravo puni svoje životno vrelo, i tako stalno u krug.

Prvo poglavlje druge knjige naslovljeno je s JESEN, u podnaslovu Mamica. Smrt djeteta vjerojatno je najbolnije što se čovjeku može dogoditi. Bilo mi je teško čitati taj dio, puno puta bila sam na rubu suza. Svaka čast Mani što je uspjela istisnuti iz sebe sve uspomene na svoju Anušak, oživjeti razgovore, prizvati osjećanja u pojedinim trenucima, otvoriti tu crnu rupu u vlastitoj unutrašnjosti. Oživjela je pred čitateljem malu Anu koja ne može izgovoriti 'r' - njihovi su dijalozi uistinu tako životni da bole. Vrhunac štiva podjela je žene koja gubi dijete na dva dijela - na Đive Od Mora (prema priči iz djetinjstva) i na M.G., prezaposlenu kazalištarku. Tekstualno je efektno - međutim, mislim da je Mani to bilo lakše napisati na takav način, u trećem licu, vjerojatno i proživjeti.

Drugi dio naslovljen je s LJETO i posvećen evociranju uspomena na poslovne uspone i padove devedesetih i nadalje. S osobitom sam pažnjom čitala dijelove o Teatru ITD, mom omiljenom mjestu iz studentskih dana. Predstavu Tit Andronik s Filipom Šovagovićem u glavnoj ulozi gledala sam jedne proljetne tople večeri u toj rustikalnoj kazališnoj oazi, na drvenim sjedalima neuobičajenog gledališta. Sjećam se i prolaska pored pozornice na izlasku kad smo znatiželjno zavirili u zdjelu u kojoj je bilo krvavo ljudsko srce... Mani daje kroz taj dio vlastiti pogled i mišljenje o mnogim javnim ličnostima iz protekla dva desetljeća.

Nakon oba pročitana dijela, mogu samo reći da je sjajno što imamo u kazališnom i javnom životu takvu energičnu ženu, vizionarku spremnu stvoriti teatar za obične ljude, svuda i svakako. Mani u svojoj autobiografskoj prozi ne veliča vlastiti ego, ne krije svoje slabosti i ne skriva teški karakter. Ovo je prije svega ispovjedna proza žene i zaljubljenice u kazalište - iskrena i objektivna koliko može biti u rangu ispovjednog. Nema se što uljepšavati u osmom desetljeću života, nakon svih uspjeha i odbacivanja. Može se samo iskreno i ogoljeno prikazati vlastito ja - kao lijek i možda kao motivacija nekome/nekima. Učinjeno sa stilom i znalački, temperamentno i konfuzno, ali, barem meni, blisko i neodoljivo. I dalje ne mogu odgonetnuti tko je Gorki kojeg je toliko voljela, što me danima zaokupljalo i nakon čitanja prvog dijela. Ali živjela je u ljubavi, kako to sama Mani kaže, a to je jedina podjela ljudi koja kod nje traje - jesu  li ikada u svome životu živjeli u ljubavi ili nisu. Time je sve rečeno i iz toga sve drugo proizlazi.

Nema komentara :

Objavi komentar

Hvala na vašem komentaru. Isti će biti objavljen nakon pregleda moderatora.