petak, 22. studenoga 2019.

Danijel Špelić | Michael Koryta: Kuća čempresa


Sjećam se kada je Algoritam bio na vrhuncu karijere i kako je radio dobru stvar; najavio bi novi naslov, stavio PDF prvog poglavlja i odmah si znao hoće li to biti nešto zanimljivo ili se može preskočiti. Sviđalo mi se to iako sam ponekad znao napraviti glupost i otkriti kako ponekad prvo poglavlje nije ni približno dovoljno da bi naznačilo o čemu se u romanu točno radi. „Kuća čempresa“ ide na onu gomilu koja je došla jako blizu da bude sjajna, ali na kraju sam bio skoro mišljenja kako sam bacio vrijeme uzalud. Problem je u nečemu što sam već spominjao prije; američki pisci žele ovce i novce. Veliki američki romani, što znači da budu hvaljeni od kritike, ali bi ujedno bili i komercijalni jer u tome leži prava lova. Zamislite... oh, nemam pojma, „Mačku na vrućem limenom krovu“, znači teškom vlagom natopljenu pozadinu američkog juga, gdje likovi vode prazne razgovore i gdje sve ima osjećaj neke nevidljive truleži i gdje su karakteri uglavnom nesimpatični, ubacite u to malo dobrog starog Bogarta iz filma „Očajnički sati“ i stavite žlicu Vegete... odnosno Stephena Kinga da vam roman ima komercijalnu aromu i uglavnom dobijete ovaj naslov. Sada, to na prvu ne zvuči tako loše, i nije.

Roman je čitljiv, ima dobar tempo, priča je dovoljno zanimljiva da vam zadrži barem djelomičnu pažnju, ali činjenica je i da se nakon čitanja jako brzo zaboravi. I sve što se od njega zapamti jeste početak. Jer je sjajan, ne pamtim baš puno romana koji imaju ovakvo dobro otvaranje i stvarno mi je žao što nije ostao na takvoj razini jer bi bio strašno dobar naslov za ponovno čitanje.

Post-ratna Amerika, depresija, nema se posla, zapušteni krajolici; naš uvod. Sjajno vrijeme radnje, sjajno opisan krajolik. Naš glavni lik Arlen ima mogućnost vidjeti kada će netko umrijeti; nešto je kao vidovit. Ne vidi samu smrt, ali kada vidi da nekoj osobi počne dim izlaziti iz očiju, zna da će se uskoro nešto dogoditi. Početak romana pronalazi našeg junaka u nekakvom vlaku, među hrpom siromašnih radnika i odjednom vidi posvuda dim. Pokuša upozoriti ljude da će se nešto dogoditi, ali naravno da ga nitko ne sluša, nitko osim nekakvog klinca. Njih dvojica siđu s vlaka u nekakvoj pripizdini gdje je Bog rekao laku noć i, zamislite, vlak doživi fijasko; svi poginu. Ovo otvaranje mi je bilo sjajno; taj sam dio pročitao u besplatnom PDF-u i rekao da moram podignuti roman čim se pojavi. I jesam. I shvatio sam da priča odlazi u sasvim drugačijem smjeru. Ovo se reklamira kao triler/krimić/neki vrag s paranormalnim shtickom, ALI od toga nema ništa. Arlen ima taj uvod i onda radnja skoro u cijelosti zaboravi na to (do možda kraja) kada ima obračun s nekim likovima. O, spomene se to jer on razmišlja o tome, njegov otac je imao isti dar, ali on govori kako mu je otac bio lud (iako i sam ima isti dar predviđanja), te to otpisuje kao besmislicu (iako je sam svjedočio da predviđanja budu točna). Shvaćate sada zašto govorim o tome da bi pisci htjeli biti *ebeni i pošteni; ovo je roman koji doslovno započne s odličnom scenom koja postavlja sve na svoje mjesto; jak muški lik, Bogartovskih karakteristika, malo paranormalnog da vas uhvati na udicu, velika katastrofa, fina napetost - i onda krene filozofirati, te odbacivati sve to jer iznenada želi biti shvaćen ozbiljno.

Roman se dalje pretvara u neku vrstu „Očajničkih sati“. Naša dva junaka, nakon što budu uhićena, pretučena, opljačkana i bačena kratko u zatvor - odluče malo zadržati se u tom nekom gradiću jer, nemam pojma - šarmantno je mjesto za život? Tu upoznajemo našu glavnu djevu, Rebeccu. Ona je, naravno, prekrasan komad jer samo takvi postoje u ovakvim romanima, živi u izoliranoj kući (ta-da, naslov romana), čvrsta je, karakterna - sve dok to prestane biti - i naravno da će svojom pojavom napraviti dodatne pomutnje. Tu su i lokalni gangsteri, podmićene vlasti i jedan uragan za dobru mjeru jer pisac vas stvarno udara po glavi kako je to zabačeno mjesto, okruženo praznim cestama i južnjačkim močvarama, ustvari, predvorje pakla. Inače nemam nikakvih problema s tim pričama gdje stranac dođe u grad i počne rješavati probleme, to je klasika koja uvijek pali, ali ovdje toga baš i nema. Likovi vode prazne razgovore o velikim stvarima, likovi se iz nekih razloga počinju međusobno mrziti i stvarati dodatne nepotrebne napetosti, svi čuvaju tajne jer... valjda da bude napetije i likovi kroz radnju mijenjaju karakter kako piscu odgovara. Pretpostavljam da je autor želio, uz sve motive, raditi i malu studiju karaktera, ali to je malo teže napraviti kada su ti likovi uglavnom klišeji. Rebecca tako od čvrste žene postaje netko slab, netko tko treba zaštitu čvrste muške ruke, iz aviona već vidite da će se muški likovi početi glodati oko prelijepe žene (to sranje je toliko puta naglašeno da sam uvjeren kako je ustvari bila ružna kao noć), Arlen na kraju postaje Clint Eastwood (čak mi malo baca i na Jacka Reachera sada kada gledam s odmakom) i tu roman postaje opet zanimljiv, kao pravi krimić. Rekoh da je dobro napisan i jest, ali pri tome mislim na stil pisanja, konstrukciju rečenica i sve tehničke stvari jer ga je lagano za čitati i vidi se da je Koryta čovjek koji zna baratati s riječima. Problem je što ni sam nije znao kakav roman želi napisati; krimić, vestern, tešku dramu ili možda čak nadnaravni triler, i onda dobijete mješavinu svega. Takvo što je dobro jer zbuni kritičare, koji su ga ocijenili kao „sjajno“ djelo, ali vidim da su ga ljudi doživjeli s nekakvim osrednjim dojmovima i uglavnom se slažem s njima. Ono što je najtužnije, ne znam ni što bih pametno napisao o njemu jer je napisan bolje od prosjeka ili ovih štancerskih naslova s kioska, pa ga ne mogu ni pošteno ismijavati, a nije niti upečatljiv da bih ga sada mogao nešto pretjerano hvaliti. Recimo to ovako, dok sam ga čitao, držao mi je pažnju. Malo je krivudala, ali došao sam do kraja. Drugi dan sam ga već praktički zaboravio.

Nema komentara :

Objavi komentar

Hvala na vašem komentaru. Isti će biti objavljen nakon pregleda moderatora.