ponedjeljak, 21. listopada 2019.

Tomislav Birtić | „Na Caminu sam zagrlio Boga“


Razgovor pripremila i vodila Gordana Malančuk

16.09. 2019. godine u maloj dvorani kulturnog centra Ivana Rabuzina u Novom Marofu, održana je promocija knjige Tomislava Birtića "Na Caminu sam zagrlio Boga".

Tomislav je rođen u Osijeku 1970. godine. Iza njega je karijera novinara i publiciste koji je objavio 12 knjiga od kojih su mu poznatije:  "Kostelići - cijela istina", "Navučen na narkićku" - priručnik za ljubavnike i roditelje s mnogo petlje, "Smršavio sam 40 kila i ne debljam se", "Šetnje s Bogom u gojzericama"...

Kako mu se u posljednje dvije knjige, u samom naslovu nalazi riječ "Bog" što je počelo stvarati predrasude i buditi skepticizam u čitatelja, sama sam odlučila istražiti o čemu se, zapravo, u knjizi radi.

Ali krenimo ispočetka...


Lijep pozdrav Tomislave (smijem li Vas zvati imenom?) i hvala što ste se odazvali na intervju. Za početak nam recite nešto o sebi...

Najbolje imenom, i da smo na „ti“. Hvala vama na pozivu. Rođen sam u Osijeku 1970., drugi put rođen na Zavižanu 2013., preporođen na Caminu 2018. godine. Propali sam student fizike, novinar, kolumnist, konzultant i pisac. Nakon što sam smršavio 40 kila i o tome napisao knjigu, a pomaganje ljudima da smršave, općenito da zdravije žive, postalo je moj najdraži hobi. Član sam Herbalifea. U Centru Snaga namjere idem na edukaciju utemeljenu na tjelesno orijentiranoj terapiji i energetskom radu. Nadam se da ću za nekoliko godina postati terapeut.

Može na „ti“ i nadam se da ćeš ostvariti svoj cilj da postaneš terapeut. Ali vratimo se na novinarstvo. Koliko sam shvatila, njime se baviš još od srednjoškolskih dana, ali kako je došlo do toga da pišeš i objavljuješ vlastite knjige?

U prvom ili drugom srednje objavio sam nekoliko tekstića u osječkom omladinskom listu „Ten“. Ali na pamet mi nije padalo da ću biti novinar. Kako se ispostavilo da sam za fiziku, koju sam upisao na PMF-u, antitalent, a obitelj je bankrotirala, odlučio sam napustiti fakultet i sam zarađivati za život. Od osnovne, svi su govorili da dobro pišem. Procijenio sam da od knjiga ne bih mogao živjeti, ali, novine izlaze svaki dan, tu će valjda biti mjesta za mene. Što se pisanja tiče, vjerojatno poriv nitko nije objasnio bolje od Shanea MacGowana iz Poguesa. "Pisanje je, kao i pišanje, imaš ili nemaš potrebu". Pisao sam, sam od sebe, još u prvom osnovne. U svijetu bez novca, u kojem se radi samo što ljudi vole, ja bih pisao.

Taj posao ti je omogućio da upoznaš mnoge poznate ličnosti iz javnog života. Tko je na tebe osobno, ostavio najbolji utisak?

Ha! Mudar čovjek je rekao da ni jednim intervjuom nije stekao prijatelja, a mnoge je prijatelje zbog intervjua izgubio. No, ako već nisam dovoljno mudar da šutim, barem sam dovoljno mudar da ne spomenem desetine prekrasnih ljudi o kojima sam pisao. Nemoguće je nekoga ne izostaviti. Da mi čak nitko od zajamčeno izostavljenih ne zamjeri, sam bih si zamjerio. Blagoslovljen sam mnogim ljudima od kojih sam učio i učim, koji me oplemenjuju na najrazličitije načine.

Zbilja mudro, a konzultant čega ili koga?

24sata

Osnovao si i vlastitu izdavačku kuću "Rafinerija ideja" pa se može reći i da si mikronakladnik. Zašto je to bilo potrebno i koji ti je cilj?

Nekad je objaviti knjigu bilo vrlo skupo, i komplicirano. Napišeš nešto, nosiš izdavačima, oni odluče hoće li objaviti... Međutim, napretkom tehnologije odavno nije tako. Dvije knjige sam objavio za AGM i Kapitol. Prijateljstvo s Božom Čovićem je ostalo, međutim, nisam bio zadovoljan raspodjelom novca nakladnika i autora. OK, postoje razlozi zašto je podjela negdje između 96-4 i 88-12 za izdavača. Naradi se nakladnik. Ali, potrudi li se čovjek, znatno je isplativije izdaje li knjige sam. Facebook i ostali alati su od velike pomoći. S druge strane, kao mikronakladnik promoviram etičko poslovanje i s autorima dijelim 60-40 ili 50-50. Zasad funkcionira.

Koje autore zastupa tvoja izdavačka kuća? Ili koje knjige?

Trenutno sam u pregovorima s nekima, a među objavljenima je Nives Duras 

Kako su tvoje knjige prihvaćene među čitateljima i gdje ih se može kupiti?

Najbolje je čitateljstvo pitati kako su moje knjige prihvaćene. OK, osvrte objavljujem na Facebook stranicama knjiga, sad je aktualna „Na Caminu sam zagrlio Boga“. Ne znam jesam li više ja oduševljen osvrtima ili publika knjigom. Moji se naslovi mogu kupiti u lancu Školske knjige, Hoću knjigu, TisakMediji samo u Zagrebu, u Menartu u Avenue Mallu u Zagrebu, Bookari, Iglu Športu, na stranici prvi-korak.com, a najsretniji sam kupe li ljudi knjigu u mom web dućančiću, knjigara.com. Knjigaru sam otvorio jer knjižare godinama nisu plaćale, pa sam htio imati bar jedno jedino prodajno mjesto. Naravno, knjige je moguće kupiti i na druženjima s publikom u knjižnicama, planinarskim društvima ili gdje me već pozovu.

I napokon dolazimo do tvoje posljednje knjige koja ostavlja čitateljima upitnik iznad glave. Za sve koji ne znaju, šta je Camino i kako si se odlučio otići na njega?

Iz mog iskustva, i iskustva najrazličitijih ljudi koje sam sretao na Putu, Camino i ljude koji ga odluče prehodati, biciklirati ili projahati kako bi pokazali da tamo nema ništa posebno, pretvori u hodočasnike. Kaže se, želiš li vidjeti, pronaći Boga, idi u Jeruzalem, a želiš li pronaći sebe, vidjeti sebe, idi na Camino, u Santiago. No... Dostavio sam kupcu „Šetnje s Bogom u gojzericama“. Kako sam mikronakladnik, volim sam dostaviti knjigu. Uštedim nešto na poštarini, rekreiram se, hodanjem održavam liniju, a i upoznam ljude. Većina pristane da ih slikam s knjigom, pa fotografiju objavim na Facebooku. Mala reklama. I, tako mi je Goran Horvat, vidjevši Boga u naslovu Šetnji, rekao da bih trebao na Camino. Tad sam prvi put čuo za Camino. Shvativši to, napravio je facu kao da sam mu rekao da sam prvi put čuo za Beatlese. Pričao mi je o žuljevima, kurjim očima, natiscima, vrućinama, kiši, spavaonicama s pedeset i više kreveta, a ja sam čuo samo – wow, pa to bi bilo mjesec dana samo za mene! Nikad si nisam darovao nešto tako vrijedno. Tad sam znao da ću ići, samo ne i kad. Uskoro sam sreo prijatelja, Ivana Tantu. Što ima novo? - Eto upravo se vratio s Camina. Koji dan poslije kupio sam avionsku kartu za Biarritz, preko Pariza.

Kaži nam nešto o samoj knjizi...

Možda je najbolje da kažem što piše na naslovnici. „Na Caminu sam zagrlio Boga“ je opis hodočašća u Santiago de Compostelu vjernika čiji Bog nema religiju, opis puta na koji sam otišao kao odrastao čovjek, a vratio sam se kao Božje dijete.

Znači knjiga je zapravo putopis o Caminu i nije riječ o pronalaženju ili preispitivanju vjere, nikako nije riječ o preobraćenju nevjernika, nego više o preispitivanju samog sebe i vlastitog produhovljenja?

Fotograf i odličan pisac Jasmin Krpan mi je rekao da se izvjestitelje iz Vijetnama može podijeliti u tri skupine. Prvi su tražili opasnost i nadali se da će metak proći kroz rukav, a ne meso ili kost. Drugi su sjedili u press centru i slali službena priopćenja. Treća skupina je bio Michael Herr. On je pisao što je čuo i vidio. Napisao je knjigu „Dispatches“. Ja sam u knjizi napisao što sam čuo i vidio. I osjetio. Kako je Camino djelovao na mene. Nekoliko dobronamjernih ljudi mi je reklo da nakon u „Šetnjama s Bogom u gojzericama“ možda nije pametno imati Boga i u naslovu iduće knjige, ali, naprosto, tako je bilo - zagrlio sam Boga. Netko se ode provesti u neki grad, ili na utakmicu, a zaposli se ili se oženi. Nađe što nije ni tražio. Knjiga nije o pronalaženju ili preispitivanju vjere, na druženjima s publikom naglasim da ne hodam svijetom vičući "obratite se!". Ali, isto tako kažem da je vjerojatnost da čovjek ode na Camino, a da ga ne takne, otprilike kao da skoči u vodu i izađe suh. Kako je Camino djelovao na mene možda je najbolje opisala moja draga. Na aerodromu, kad sam se vratio, prvo što mi je rekla bilo je: "Drukčije grliš".

Od kuda se kreće i šta je sve potrebno znati - mislim koliko je minimalno potrebno novaca i kakvu odjeću obuću, prtljagu ponijeti sa sobom? Priprema tijela?

Najviše hodočasnika počinje hodati iz Saint Jean Pied de Porta. Prije Puta sam pročitao nekoliko knjiga o Caminu, razgovarao s nekoliko ljudi koji su prehodali Put, ali zapravo sam se prepustio. Što se odjeće, obuće, što se svega što čovjek nosi na Caminu tiče, najvažnije je da nosi isprobano. Cipele, hlače, ruksak, majice... sve mora biti isprobano. Sreo sam desetak ljudi koji su Camino prehodali s nula novca ☺ Pouzdali su se u ljubav hodočasnika. No, spavanje košta od besplatnog do, recimo, deset eura. Kako gdje. Šest, sedam, osam. Menu peregerino, predjelo, glavno jelo, desert i piće po izboru, najčešće deset eura. Doručkovao sam sendvič, pet eura. Dakle, recimo da sam na tri obroka trošio dvadeset i pet eura na dan, plus najviše deset eura za spavanje, i pet do deset eura za kave i pića po putu. Kupuje li čovjek sam hranu, sam si kuha, trošak je manji. Znam ljude koji su našli avionske karte po četrdeset eura. Presjedali su pet puta, putovali vrlo dugo, ali stvarno je bilo jeftino. Što se pripreme tijela tiče, to je pjesma, jer smo mi ljudi stvoreni za hodanje. Vidio sam mnogo buca i starčića. Prvi dan jedva prehodaju sedam kilometara. Drugi dan se čude kako su prehodali petnaest. Četvrti hodaju trideset i ne mogu se načuditi kako. Naše tijelo se vrlo lako navikava na hodanje. Iskusnjare kažu da Camino treba hodati malim koracima, i polako. Onda nema žuljeva, natisaka, kurjih očiju. Pediker kojem sam otišao u Leonu rekao mi je da naši mišići i kosti lako podnose osamsto kilometara hoda, ali koža ne. 

A sada da i ja budem iskrena prema tebi. Za tebe sam prvi put čula prije nekih dva mjeseca u jednoj književnoj grupi gdje su o tebi govorili kao o vrsnom piscu. Moja urođena znatiželja me natjerala da odmah idem u istraživanje, i opet mi se nisi činio poznatim, pa iako sam čula za knjigu o Kostelićima nisam čula za tebe. Naslov tvoje posljednje knjige je i u meni budio pretpostavke o čemu bi se moglo raditi između korica, no kako se trudim kloniti predrasuda, a sreća je bila na mojoj strani da si došao u moj grad održati promociju, odmah sam zaključila čuti iz prve ruke čemu tolika frka. Prvi dojam o tebi; visok i nasmiješen  - vedar čovjek, nagnao me da nazovem prijatelja i kažem mu: "Ovaj je višlji od tebe". Priča koju si nam ispričao, ostavila je na mene dubok i pozitivan dojam tako da uopće nije bilo riječi da knjigu neću kupiti. Pročitala sam ju vrlo brzo i zaključila da je vrlo zanimljiva, ali prekratka. Slijedeći put očekujem puno više sadržaja o tvom putu... No, pitanje. U knjizi spominješ terapeute i traume, no niti jednom riječju nisi napisao koja to trauma jest?

Budi mi dopušteno našaliti se. O traumama i duhovnom rastu napisao sam roman „Četiri ručka“. Tamo možda piše i više nego što sam trebao napisati.

Po meni, ništa nije previše. Knjigu ću, svakako, potražiti. Iskustva s Camina. Opiši nam ih malo kao i ljude s kojima si se sretao. Razloge njihovog hodočašća? 

Svega ima. Zagrepčanka je hodala jer su joj doktori u posljednjih trideset ili četrdeset godina tri ili četiri puta rekli da joj je ostalo dva tjedna života, a eto, još je živa i odlično se osjeća, zdrava je. Hodala je da zahvali Bogu na tome. Mladi Korejac je završio srednju pa je prije fakulteta odlučio hodati Camino jer – ima vremena. Japanka da otuguje smrt kćeri. Talijanka jer tu radi što voli. Lega iz Osijeka se došao pročistiti, a njegova draga reče "The Way my way to find a way". Njemicu je muž bez obrazloženja ostavio nakon 32 godine braka... Neki su hodali da vide mogu li fizički izdržati osamsto kilometara hoda, neki da se preispitaju nakon dva posla, neki naprosto da smršave...

A što tebi Camino znači?

Znači mi toliko da ću se, nadam se, ne samo vratiti, nego mu se i vraćati. Kako je rekao čovjek iz publike u Donjoj Stubici, "Camino je ključanica kroz koju vidimo kakav bi svijet bio, e da smo mi kakvi bismo trebali biti". Doista, Camino je realna bajka. Bajka koja nije bajka. Prvi put sam tako nešto osjetio u Međugorju. Milijuni dođu na neko mjesto s najboljom namjerom, ljubav u kamen nabiju, kamen ljubavlju natope. I to osjetiš. Isto je i na Caminu, uz opasku da tim Putem ljudi hodaju dvije tisuće godina. Ili... Prekrasnu glazbu možeš čuti na ulici, ma možeš i u čeličani, ali nekako je lakše u koncertnoj dvorani. Zlato možeš naći na ulici, na livadi, u starom papiru, ali lakše je u rudniku. Sebe možeš naći gdje god, jer na kraju krajeva u sebi si, ne moraš ići dalje od sebe, ali lakše je na Caminu  Možda i najlakše.

Tvoj život je vrlo dinamičan i zanimljiv, a iskustva se trudiš opisati u svojim knjigama pa se može reći i da su iste, poučne. Što tebi, osobno, predstavlja tvoje pisanje? Koje osobe su najviše utjecale i na stil i na to da se, uopće, baviš njime?

Na moje pisanje najviše je utjecao Jasmin Krpan. U ljeto 1992., tek sam došao u Vjesnik, navratio je u našu redakciju i malo se pravio važan. Nešto sam se riječima nadmetao s njim, nadmudrivao, a svi su utihnuli. Kolegica me pitala znam li uopće tko je on. Nisam znao. Jasmin Krpan. Nisam znao tko je ni nakon što mi je rekla ime i prezime. Čovjek je fotografska legenda. Snimao je osam ili devet ratova, objavljivao za Times, Newsweek, Paris Match... nema značajnog mjesečnika, tjednika ili dnevnika na svijetu u kojem nije objavljivao. U monografiji najznačajnijih fotografija dvadesetog stoljeća njegova je slika. Surađivao je s osvajačima Pulitzera. Kad sam ga drugi put sreo rekao sam mu da bih htio da me povede sa sobom. Taman se odlučio smiriti, ništa od toga. Ali je namjeravao pokrenuti tjednik i pitao me bih li surađivao. Kaže, neće biti neke love, ali bit će za kutiju ili šteku cigareta. Prvi tekst mi je cijeli iskrižao. Od tri kartice ostala su samo tri retka. Rekao sam da ću napisati ponovo, da ću dati sve od sebe. A on: "Nemojte dati sve od sebe. Opustite se, sve dobro na ovom svijetu nastalo je iz slobode. Pišite kao da pišete frendu iz vojske ili u vojsku". Najbolji savjet koji sam ikad dobio o pisanju. Ne znam što bih odgovorio na pitanje što mi predstavlja pisanje. Jednostavno, pišem. Pisao bih da sam sam na svijetu ☺

Što bi volio da čitatelji znaju o tebi i o tvojim knjigama, a da te nisam pitala? Što bi im/nama poručio?

Da od svakog prodanog primjerka „Šetnji s Bogom u gojzericama“ u humanitarne svrhe ide 30 kuna, a od romana „Četiri ručka“ i „Na Caminu sam zagrlio Boga“ doniram 15 posto dobiti. Prijatelji i ja smo pokrenuli akciju u nadi da ćemo za dvadeset godina imati dvadeset projekata od kojih 15 posto dobiti doniramo.

Tomislave, puno hvala na izdvojenom vremenu i nadam se da se uskoro vidimo na nekoj novoj promociji s nekom novom knjigom. Za naše čitatelje još ću ostaviti par linkova kako do tvojih knjiga i link tvoje FB sstranic, te link knjige koju si stavio potpuno besplatno za čitanje. Lijep pozdrav do idućeg susreta 

I ja se nadam.






Nema komentara :

Objavi komentar

Hvala na vašem komentaru. Isti će biti objavljen nakon pregleda moderatora.