nedjelja, 15. rujna 2019.

Dragica Križanac | Velik novac


Pojavio se iznenada, bez ikakve najave u Amsterdamu. Besprijekorno ispeglana bijela košulja, vitak stas, lakirane cipele i akten-tašna davaše ovom muškarcu, s pokojom sijedom vlasi, neki profinjeni izgled poslovnog čovjeka. Familija ga primi iznenađeno, ali dadoše mu sobicu i domaćica se požuri spremiti večeru za gosta.

-  Otkud ti čovječe, da nije kakva nevolja?

-   Ma kakva nevolja! Dobitak! Nema više rata, vrijeme je za business. A znate da sam ja uvijek bio za nešto novo, napredan čovjek!

-   Ok, kako ste svi tamo u Bosni, radite li što sad kad je stao rat.


-   A što ćeš raditi, sve sama crkavica...Ne isplati se raditi. Oni s braniteljskim mirovinama otišli u mirovinu, sjede po kafićima... veze on.


-  Dobro, dobro, što si naumio raditi ovdje u Amsterdamu? Moramo ti reći da ti možemo ponuditi par dana krevet i ručak, a dalje moraš sam. 

- Ma to je dovoljno, imam neki dogovor ovdje u Amsterdamu s nekim biznismenima pa se vraćam kući kao bogat čovjek. Što da ti kažem, posao stoljeća. Konačno Bog i na mene pogledao. Vjerujte mi, poslije ovoga ni moje unuče neće trebati raditi. izabran sam, izabran!

Zgledaše se Amsterdamci znakovito. Vidi ti molim te, oni koji su prošli ‘sito i rešeto’ u       Amsterdamu još nisu čuli za ovu čarobnu formulu. Hmm ne raditi, a novac ubrati s grane ko zrelu krušku.
- Dobro, idemo za stol večerati, pa nam potanko ispričaj.

Usred večere izvadi njihov rođak jedan list papira, gusto tipkanog na engleskom.
Evo ovo sam jedan dan zatekao ubačeno ispod mojih vrata. Zamisli te sreće, da izaberu mene! Čekao sam dok dobijem mirovinu, onu crkavicu pa sam platio i prijevod na naš jezik. Ustade pa iz džepa hlača izvadi i taj prijevod na hrvatski.


Kako nitko (osim devetogodišnje djevojčice) u obitelji nije znao čitati engleski svi pohrliše pročitati taj prijevod. Djevojčici dadoše englesku verziju.


”Poštovani,



Vi ste izabrani! U finalu ste. Veliki novac čeka na Vas. Ali nemamo ga gdje uplatiti. Zato, iako ste jedan korak do njega, morate i Vi nešto učiniti. Da bi dobili 40 000000, 00 dolara trebate nam dostaviti svoj bankovni račun i uplatiti kotizaciju od 4000 dolara. 




Naša renomirana firma je stacionirana u Amsterdamu na donjoj adresi. Molimo, javite se na ovaj broj za više informacija.




Firma

Korak do sreće
031 020 1234567



Isto tako možete nas osobno naći svaki dan u hotelu ‘Viktoria’ Amsterdam. Pitati na recepciji i tražiti Wincenta.”


Zgledaše se svi i odoše spavati svak sa svojim mislima. Domaćica sutradan otvori ‘Telefonski imenik firmi’ u Amsterdamu (to je bilo prije ere Googla, mobilnih i pametnih telefona). Ali ova firma nije bila tamo registrirana. Zatim ona nazva gornji broj. Čulo se samo ‘fiju, fiju’ dakle nepostojeći broj. Potrudi se ona još i nazva državnu agenciju za registraciju poduzeća. I tamo nikad čuli za ovu firmu. Pri jutarnjoj kavi obavijesti ona rođaka o svojim sumnjama:

- Srečko, eto vidiš, to su neki lopovi, nigdje nisu ni registrirani. Ovaj broj također nije u funkciji. Ovo su ti, bolan, neki Unproforci donijeli u Bosnu...neka međunarodna banda prevaranata.


- Ne može biti. To je neka greška. Normalno da nije lako doći do Njih, kad su tolike pare u pitanju!
   Moraš jednostavno biti pametniji i uporniji od drugih. U tome je caka!

- Kako hoćeš, ali što se nas tiče, bolje ti je da ideš nazad kući.

- Ne, moram otići na sastanak u taj hotel. Samo, tko će mi prevoditi? Ja bih rado da mala pođe tamo sa mnom?

-Ona je još dijete, jesi li ti normalan!

- Pa hajde onda i ti s nama, predloži on.

I tako, da ne bi slala samo dijete s njim na taj sastanak krenu i majka djevojčice.


Kad su na recepciji upitali za Wincenta za pet minuta pojaviše se tri afrička crnca. Ćelavi, nabildani i naparfimirani. Rođakinja se prepade, ali naviknuta na svašta u Amsterdamu uzdrži se i pritaji. 

Sjedoše u kafić hotela. Ponovi se ista priča iz onoga letka. Da bi dobio veliki novac moraš platiti polog. Mala je prevodila a Bosanac im objasni: 


- Ma ja sam došao iz Bosne, dugo sam štedio, nešto i posudio...eto vjerujem u sreću.. Na to će Wincent:

-Što se nas tiče, Vi ste prvi kandidat. Imamo u vidu Vaše siromaštvo i patnje koje ste podnijeli u ratu. Ako želite, možete odmah ovdje uplatiti kotizaciju i ostaviti Vaš broj žiro računa...?
 Srečko se maši za džep, ali rođakinja skoči i reče na holandskom:

-Nemamo danas više vremena, on mora još razmisliti. A i mala mora u školu!

- Nema problema, gospođo, naći ćete nas uvijek ovdje..odgovori on na vrlo lošem holandskom.
Kad su došli kući, mala joj šapnu:

- Mama, ono su pravi kriminalci! Svi obučeni u Versace. Molim te da ja više ne prevodim. 

- Ma, nego što, prava bagra. Zaboravi na to, zlato, sigurno nećeš više prevoditi! Ma, otkud ti znaš prepoznati Versace?  čudila se mater.

- Mama , pa zar mi ne živimo u Amsterdamu?, čudila se sad mala materinom neznanju.

Zatim se domaćica obrati gostu:

- Kako hoćes, ali najbolje nemati posla s onom bandom. Jesi li ih vidio?! Ono su ti svjetski prevaranti! Kriminalci! A onaj na recepciji im je jatak. Pih, još u srcu Amsterdama! Još ćemo mi svi belaja zaraditi s njima. Nego da mi tebi rezerviramo kartu za Bosnu?

- Moram još jedanput s njima razgovarati, bio je uporan.

- Ali, bez nas, bila je kategorična rođakinja. Meni je sve jasno!

Sljedeći dan uputi se naš Srečko, sav u groznici i uzbuđenju, u hotel Viktoriju. Upita opet za Wincenta na recepciji, pomažući se rukama i nogama i svojih deset riječi engleskoga.

-Gospodin je u sobi 312, poručuje Vam da se popnete liftom gore, kazuje mu recepcionist. Čeka Vas s rashlađenom šampanjcem.

I pope se on gore. Lijepo ga dočekaše. Prvo mu Wincent zavrnu ruku dok ga drugi Afrikanac  snažno pljusnu rukom po licu:

- Money...fight now!

Poče mu teći krv iz nosa koju je pokušao obrisati onom slobodnom rukom i rukavom košulje. Treći kriminalac zavuče ruku u njegov sako i uze mu novčanik. Izvadi iz njega njemačke marke. Kad Srečko krenu protestirati i pruži krvavu ruku za svojim novcem, ovaj ga snažno šutnu ka vratima i reče:

- Ovo nije dovoljno. Samo 2000 maraka? Sutra da si došao ovdje i donio još ovoliko...do you understand?

Kad je rođakinja došla s posla zapanjila se:

- Što to bi s tobom? pokazuje ona na njegovo lice.

- Ma ništa, znaš nije lako do bogatstva. Nego, moram te pitati da mi pozajmiš dvije hiljade. Nemam više ništa. Sutra trebam onima uplatiti...i dobit ću konačno veliku lovu na račun.

- Što! viknu ona. Jesi li ti zdrav! Odmah pakuj kofere!

Negodovao je i uvjeravao je, ali što će, bio je u tuđoj zemlji i kući, bez novca...uspjela ga je ugurati u zadnji čas u bosanski autobus , plativši mu kartu nazad kući i tutnuvši mu par sendviča u ruke.

Sljedeće ljeto skupila se cijela familija u Srednjoj Bosni na nekoj svadbi. Do Rođakinje je slučajno sjedila Srečkova žena. 
-  Što ima novo? kako živite? upita je Amsterdamka.

Ma eto, male su penzije ali ima se što jesti. Biće bolje, kaže moj suprug kad dobijemo novac. On ti draga moja stalno proučava neki marketing i ekonomiju, ide na seminare, svaki dan sjedi u kafiću ‘zbog mreže’, jer eto mora sjediti s pravim ljudima. Potpuno se dao za tim ciljem, posve ga je obuzeo budući, veliki novac! Skoro i ne spava. Traži od mene da svaki novčić šparam za taj njegov cilj. Govori mi:

-  Kad dođe lova sve ćeš ti dobiti natrag I mnogo više, s kamatama.

Što je rekao kad se vratio iz Amsterdama? upita je .

- Ma, kaže, nije bilo do njega. Nego je bio ljut što ga niste dovoljno podržali. Još mi je rekao:  Taman kad mu je bio veliki novac skoro u ruci, vi eto, iz ljubomore što je on odabran da se obogati, niste ga htjeli malo pogurati. Ali, on se ne predaje, još samo velika lova, pa će početi živjeti, kaže. Uskoro će opet na put, opet je odabran... ovaj put u Barceloni!


Nema komentara :

Objavi komentar

Hvala na vašem komentaru. Isti će biti objavljen nakon pregleda moderatora.