Kako godine idu, sve nam više nedostaje pjevač, skladatelj, pjesnik... Arsen Dedić. Rođen je u Šibeniku 28. srpnja 1938., a umro u Zagrebu 17. kolovoza 2015.
U rodnom gradu završio je Gimnaziju i Srednju muzičku školu. Dolaskom u Zagreb još jednom diplomira istu školu. Neko vrijeme studira na Pravnom fakultetu. Prekida i upisuje se 1959. na Muzičku akademiju, na kojoj diplomira u veljači 1964. Flautist je koji svira u više ansambala i orkestra. Vodio je vlastiti „Kvartet flauta A. Dedić“.
Bio je član vokalnih skupina Melos, Prima, Zagrebački vokalni kvartet.
Objavljivao je i stihove, poglavito na poticaj Zvonimira Goloba, ali i Zlatka Tomičića. Osobito se pamti njegova knjiga poezije „Brod u boci“, koja je doživjela veliki broj izdanja.
Pisao je često glazbu za filmove, ali i kazališne predstave.
Sudjelovao je na brojnim festivalima zabavne glazbe i šansone.
Surađivao je s Sergiom Endrigom, Ginom Paolijem, Bulatom Okuđavom...
Objavio je niz albuma i CD-a. Dobitnik je mnogih nagrada i priznanja, kako za zabavnu glazbu i šansonu, tako i za filmske i ine projekte.
Mjesec dana nakon njegove smrti objavio sam knjigu „Zajedno, ali sam ili tako je govorio Arsen Dedić“, u nakladi Ogranka Matice hrvatske iz Koprivnice. (Knjiga je dobila Zlatnu plaketu Matice hrvatske).
U predgovoru ove knjige književnica Božica Jelušić uz ostalo je napisala da je njena čitanost zajamčena i da će se iz nje mnoge rečenice prepisivati, podcrtavati i pamtiti, postajući općim istinama.
Njegov dar da govori u svoje i naše ime, nemoguće je prisvojiti, oponašati ili prigušiti bilo kakvom halabukom, osporavanjem i zajedljivim negiranjem – naglasila je.
Dobro se, uz ostalo, sjetiti Arsenovih riječi o njegovoj suradnji s danas često spominjanim hrvatskim redateljem Antunom Vrdoljakom...
Sada ga svi oštracavaju po tiskovinama i tiskotinama. Prvi put sam za Vrdoljaka pisao za seriju „Prosjaci i sinovi“, u trinaest epizoda. Bila je to vrlo čudna ponuda za suradnju. Tada se još u Teslinoj ulici moglo voziti u dvije trake prema Zrinjevcu. On mi je kroz prozor automobila doviknuo na cesti: Je li bi radio glazbu za jednu seriju? Ja sam otvorio prozor i rekao mu: Radio bih! I tako smo došli do „Glembajevih“ – sjećao se Dedić.
U knjizi koju sam objavio, a koja je uglavnom marginalizirana i prešućena (nije tek samo tako Arsen tražio da ga sahrane isključivo u obiteljskom krugu!) „uhvatio“ sam i neke iznimno „duhovite“ njegove riječi:
Gledam neke izvođače, po desetak godina nemaju albuma, ali dobiju u novinama po dvije stranice, jer –nemaju album!
A rekao je i ovo:
Moja je pozicija posebna. Baš me briga jesam li „pomoćni pjesnik“. Nemam što tražiti među stvorenjima koja proizvedu neku tanjušnu knjižicu i uobraze da bi trebalo za njih napraviti veliku misu!
Za neke od onih koji danas iznimno „cijene“ Arsena, on je o njima vrlo loše mislio, a vjerovali su da ga “veslaju“. Kad sam pripremao ovu knjigu, molio me da njihova imena izostavim barem u prvom izdanju!
Inače, koliko ga „cijene“ i nakon smrti vidi se i po tome da se po njegovu imenu još uvijek ništa ne zove, ali to nisu krivi oni koji ga i danas rado slušaju.
Nu, kako bilo da bilo, Arsen je bio i ostao jedan i jedinstveni. Njegove pjesme mnogima su obilježile i živote –netko se uz njih udao, netko razveo, netko poljubio.... Nikad, pa čak i kad je mogao, nije želio puniti sportske dvorane. Njemu je bila dovoljna i kazališna, jer, govorio je, svaka forma mora imati adekvatnu formu izvođenja!
Nema komentara :
Objavi komentar
Hvala na vašem komentaru. Isti će biti objavljen nakon pregleda moderatora.