Julijana Matanović | Povratak poeziji, s razlogom

Fotografija preuzeta s osobne stranice
Julijana Matanocić - fejsbuk.

Jedna velika hrvatska književnica napisala mi je - prije nekoliko dana - da priprema knjigu o književnosti na društvenim mrežama. Kako će savladati tu količinu građe, odmah sam se upitala. Priznajem, čim sam se pridružila “velikoj družini” začudio me, više od svega ostalog, broj literarnih grupa, broj službenih autorskih i broj književno-kritičkih stranica. Znala sam i prije toga da puno ljudi piše, i znala sam često zbog toga ulaziti u polemike sa svojim kolegama. Oni su voljeli komentirati knjige koje su napisali oni koji ne dolaze iz naše branše. Sjećam se dobro jedne situacije s hodnika Filozofskog fakulteta. Ima tomu petnaestak godina. Susrećem kolegu i on me poziva na kavu. Odgovaram mu da nemam vremena, priznajem mu da mi je žao, i obavještavam ga kako žurim na predstavljanje nove knjige. “Opet nekog promoviraš, koga sada?”, kaže mi. “Alku Vuicu, Kritiku muškog uma”, odgovaram. On se smije, nije mu jasno što mi to treba, a ja ga podsjećam kako je neki dan, u autobusu, sjedeći iza mene, pjevao i uživao pri tome, u “Lijepoj bez duše”. Uvijek sam se pitala tko ima pravo prosuditi tko smije, a tko ne smije pisati. I pitala sam se kako bi izgledala povijest naše književnosti kad bismo iz nje izbacili one koji su imali negativnu ocjenu iz hrvatskog, one koji su završili kemiju, medicinu, pravo, šumarstvo, a ne komparativnu književnost ili kroatistiku, pa i one koji su propali gimnazijski razred zbog loših ocjena. Da smo jednom ponavljaču oduzeli pravo na pisanje, nikada ovaj prostor ne bi dobio književnog nobelovca. Iz Lasićeve knjige o Mariji Jurić Zagorki naučila sam puno o neophodnoj toleranciji koju trebamo izgraditi prema supostojanju temeljnih književnih vrsta. Da bi jedna književnost bila velika, ona mora imati i dobrih psiholoških, i ljubavnih, i dječjih, i obiteljskih romana… I svaki naslov treba vrednovati u svom žanru. A sad, što se mijenja s pojavom na društvenim mrežama? Već sam jednom prilikom rekla da mi je žao što profesor Milivoj Solar ne proučava i književnost u novim medijima, jer bi on najbolje znao ocijeniti stanje. 

Vratit ću se na ono što me najviše iznenadilo, na književne grupe i službene stranice pisaca čije radove prije nisam, moram i to priznati, poznavala. I dobro je, neka ljudi, neka samo pišu. Jasno mi je da je mnogima pisanje i svojevrsna terapija. Problem je jedino u tome što mnogi nemaju uvid u dijakroniju književnosti, što ne čitaju suvremene pisce, a podržavani su od nekoliko sličnih sebi. I ubrzo se odvaže komentirati daleko talentiranije i upućenije. Svakodnevno pratim stranicu Svena Adama Ewina. Mogu se ja zabavljati, nagađati tko stoji iza tog pseudonima, jedan pjesnik ili je to nekoliko njih, ali na njegovu primjeru jasno vidim kako u komentarima može proći netko tko je brojnima omogućio da mu se približe, a onda su oni pomislili da su jednaki njemu, ili čak još i veći od njega. Jer, kao, oni na pjesmi rade mjesecima, oni krvare, a on ih “proizvodi” nekoliko dnevno. Ni sama ne znam pronaći odgovarajuću riječ da bih opisala SAE-a, “važnu pjesničku činjenicu” koja kod mene izaziva i divljenje, i čuđenje. U vezanom stihu, u hrvatskoj suvremenoj poeziji, nema većeg od njega. Iskreno, njegova me stranica vratila poeziji. A problem vlastite slike, onih koji o književnosti ne znaju dovoljno, ponajviše je problem samih tih autora. Sve do trenutka dok književnost ne počnu shvaćati kao oružje za sitne, a tako očite prvoloptaške, obračune. Oni mogu biti čak i lijepi, ali su redovito bez duše. Jer, duša se ne da. Ona zna istinu.