Sve je to u glavi

Arsen Dedić, ŠTO JE PJESMA MENI (1)

Piše: Martina Sviben

"...Ja sam najgore škole prošao
Gledam drukčije svijet
Ja u stvari i nisam imao nikad
Dvadeset pet, tvojih dvadeset pet..."

Ovih dana često slušam Arsenovu "Unu". Tako mi se događa s pojedinim pjesmama, zapnem za njih zbog jednog, dva ili nekoliko stihova. Uvijek su stihovi i citati ti koji se smjenjuju u mojoj glavi ovisno o trenutačnoj situaciji. Naravno, "Una" je i inače lijepa pjesma. Ponekad čak u istoj pjesmi stihovi koji slijede demantiraju one za koje sam se ja uhvatila, ali to je sad nebitno. Ja u stvari nisam nikada imala 10, 16, 20 ili koliko već godina u realnome vremenu. Dugo sam već toga svjesna. I zato drugačije gledam svijet i situacije u kojima se zatičem. Već sam neko vrijeme svjesna i da je ljudima moj način, najblaže rečeno, čudan.

Na sebe sam navikla, a sve me je manje briga što ljudi misle o meni i kakvom im se činim. Ljudima koji su za mene pravi i dobri, koji zbog nečega trebaju biti ili postati moji, stvari će biti jasne jer će se potruditi shvatiti ih. Stekla sam dovoljnu razinu sigurnosti u sebe i osvještenosti da bih brinula zbog svih.

Nekima sam probala objasniti da kad proživljavaš ono što sam ja proživljavala u djetinjstvu, ne možeš u desetoj imati deset realnih godina. Možeš regresirati u raniju dob i tamo se spašavati ili biti emocionalno i psihološki zreliji. Ja sam uistinu u desetoj godini, pa i ranije, bila svjesna mnogih stvari koje su moje prijateljice spoznale (možda) u dvadesetima ili tridesetima. Moji roditelji, a i neki nastavnici i općenito starije osobe, nisu bili svjesni koliko dijete koje još nije ni tinejdžer čita njihove manipulacije i strategije. Manijakalno čitanje knjiga u koje sam bježala samo je širilo psihološke obzore. Pamtim neke stvari koje sam zaključila o odraslim osobama u svojoj okolini kao dijete i kasnije, desetljeće-dva, pokazale su se potpuno točnima. One fine niti u razgovorima i postupcima znala sam shvaćati na ispravan način. U srazu svega navedenog i mog prirodnog temperamenta došlo je do toga da sam zadržala određenu dozu povjerenja u ljude (mnogo veću nego što je neki prirodno i s odrastanjem ikada steknu) jer sam zbog tog finog čitanja, zovimo ga tako, prepoznavala i dobrohotne i plemenite, kvalitetne osobe. Djetinjstvo nas oblikuje i od toga se ne može pobjeći. Pokušaji bjegova rezultiraju lažnim ljudima. Mijenjati se možemo ako to dovoljno jako želimo i trebamo. I ako u tome vidimo nešto dobro za sebe.

Vrijeme me je učvrstilo u načinu na koji se nosim sa sobom. Pri površnome dojmu neozbiljna sam, dosta glasna i izrazito vesela. Ljudi kojima i inače trebaju takvi i samo takvi uz njih, vrlo se brzo udalje od mene jer ne mogu podnijeti činjenicu da je površina jedno, a ja nešto sasvim drugo. Mogu "sraćkati", tako to zovem, satima (mada više nemam vremena za to kao prije), ali od svih odnosa očekujem da rastu. Očekujem ljude (naoko jednostavne i najobičnije) od kojih mogu učiti. Kod njih ostajem. Njih čuvam. Ponekad i svim snagama.

Kompromise rijetko radim. I sad prijateljujem s osobama za koje se pitam što točno od njih mogu naučiti? To jest kompromis - ne možeš nekoga udaljavati od sebe, a da ti zapravo ništa loše nije napravio. Istina, ponekad se zapitam nad smislom tih odnosa i uloženog vremena, ali to mi se čini taštim pa se prisilim prestati. Često u društvu ljudi kojima sam okružena počnem razmišljati koji su uistinu pravi, a u kojima se varam. To je moja loša strana. To neprestano, nesvjesno i svjesno, analiziranje i borba s vlastitim osjećajima. Ali ujedno je i dobra. To me analiziranje vodi ispričavanju i priznavanju vlastitih mana i pogrešaka. Ne mislim da time nešto gubim, zapravo uvjerena sam da dobivam. Čistu savjest i mir sa sobom.

Naravno, prevarim se u finim čitanjima, u ljudima. Sve više. U razgovoru s jednom pametnom i dragom ženom koju smatram vrhunskom psihologinjom, premda to nije po struci, rečeno mi je sljedeće: dok sam se trebala braniti i biti opreznija više nego što je normalno za moju dob, dakle u djetinjstvu, bila sam uspješnija u prepoznavanju ljudi. To su unutarnje obrambene sile koje mentalno pokrećeš. Danas sam odrasla žena koja može podnijeti činjenicu da su ljudi ponekad sebični, da se mijenjaju, da manipuliraju, da nisu onakvi kakvima se čine. Mogu prihvatiti i prolaznost, ali to mi je uistinu najteže.

Rekla mi je i ono čega sam sama svjesna, a potvrđuje se sve više kroz godine. Moj je put i način uvijek teži i kompliciraniji. Moja nesvjesna sklonost ranjenima i oštećenima, drugačijima, vodi me u teške odnose koji kad-tad podrazumijevaju i probleme. Možda su ti problemi vanjske prirode, dakle ni izvjesna osoba ni ja ne možemo na njih utjecati, problema i nesporazuma među nama niti nema, ali teško ih je podnositi. Ipak se događa da vanjsko ne ostaje samo vanjsko nego udara na sve pa i srž odnosa. Bila je faza kad mi se činilo naprosto nevjerojatnim kako privlačim na sebe osobe s nekom vrstom psihičkih smetnji, mada opet - tko ih danas nema u većoj ili manjoj mjeri.

Ponekad se samo nasmijem, u sebi i prema van, i parafraziram Miku Antića pa kažem: "Sa mnom je teško, ali se može. A ti nemoj ako ti je preteško." Jest da tada navijam cijelom sobom iznutra da ne ispadne ono što najčešće ispada.

Moja su najveća razočaranja u ljude bila u vezi s manipulatorima. Odrasla sam s manipulatoricom koja je nebrojenim riječima živopisno prikazivala razloge svog ponašanja i postupaka. Ne trzam i ne mogu me na dulje staze izludjeti bezobrazni, proračunati (koji to ne skrivaju) i otvoreno zločesti jer se uz njih ne vežem emocionalno, a hvala bogu znam im i odgovoriti. Manipulacije me izruju na način koji se jedino može izjednačiti s duljim razdobljem patnje. Tješim se i racionaliziram stvari da su se otkrili i da im je oružje oslabilo u vezi sa mnom.

"Tebe ljudi vole, pravi te ljudi vole", rekla mi je Ona. Kao i svakoga - svatko ima one prave koji ga vole. Naglasak i intenzitet značenja može se premještati s riječi na riječ, kako već ispadne u danom razdoblju. Naravno da želim da me takvi vole i da se hranim time. Nevjerojatno je kad se među učenicima nađu oni rijetki koji mi to poslije kažu. Neki i godinama poslije. 

Razgovarala sam često s ljudima s kojima to mogu o vremenu. O našem poimanju vremena.... Ne mogu se načuditi bahatosti mnogih koji misle da za sve što bi trebali, željeli, mogli... imaju vremena. Otkud im ta pomisao? Vremena nemamo, tako ja razmišljam i postupam. To nije nepromišljenost, nego obrazac razmišljanja stečen u najgorim školama, kako bi rekao Arsen. Moj smijeh i uživanje u lijepim svakodnevnim trenucima, kada se čini kao da nemam nikakve dubine u sebi, samo negdje plitko ispod kože aparat za fore i smijeh koji se napuni kroz jednu noć. Tako znam djelovati. Nema aparata, ali ima svjesnosti o tome kako sve treba objeručke prihvatiti i iskoristiti (ne u negativnom ili pejorativnom značenju). Kao dijete sam navikla uživati u trenucima mira i naoko dobroga raspoloženja svoje okoline. Bez ikakve garancije koliko će trajati. U takvim sam trenucima vrištala od smijeha, učila, radila, živjela puno i slasno. Život me uistinu naučio da se nema vremena. Stvari se mogu promijeniti začas, a naši su planovi nestalni i podložni vanjskim okolnostima. Nema se vremena biti proračunat i zločest, tvrdoglav i oprezan. Tako se i ponašam.

Zato se i mogu smijati  pod maskom svoje neozbiljnosti i kad mi je teško.

Za kraj jedna mi se prijateljica nedavno tužila i živčanila oko toga kako je truba na autu prestala raditi.  A i sve joj je nekak bez veze u posljednje vrijeme. Stalno ima osjećaj da se drugi zabavljaju bolje i više od nje (to valjda zbog fejsa). Na to se teško suzdržavam, ali jesam (ponosno). Ona ima puno pravo kukati nad svojim malim velikim problemima, a moje je hoću li se uspjeti suzdržati. Jesam, ponavljam, jer znam da nije zločesta. Ne mora biti poput mene.