ponedjeljak, 24. lipnja 2019.

Božica Jelušić | Životu u gostima, s poezijom u vječnosti


Portret: Nathan Altman. 1914
(Fragmenti o Ahmatovoj)

ANA AHMATOVA, najveća ruska pjesnikinja 20. stoljeća, oličenje je jednoga životnog pardoksa: živjela je 77 godina, od čega intenzivnih 60 pripada pisanju i preživljavanju na trusnom tlu poezije. I zaista. sve što se od te plemenite pehlivanske majstorije moglo dobiti ona je dobila, dok je istodobno u čvrstim gabaritima zbilje sve gubila: sve joj se otimalo, rušilo i guralo je na rub crnoga ambisa očaja, melankolije i propasti. Jednoga su joj muža streljali, druga su dvojica završila u ruskim kazamatima, gdje će joj zaglaviti i sin Lev, svjetlo njena života, ostavljajući je da "zavija pod bedemima" i s kanticom hrane da provede "tristo sati" u redovima nesretnih žena, majki, sestara, družica, čekajući da joj "odbrave katanac", ti neumoljivi zatornici slobodne misli i prava na sičušne, skrovite ljudske snove.

Ahmatovu su istovrsnici i nepoznati stiholjupci voljeli, slijedili, slušali, posvećivali joj pjesme, slali pisma ljubavna i razna, uzimali je za estetski parametar. U njenom osvjetljenom noćnom prozoru vidjeli su svjetionik usred maglovite lirske pokrajine, omotan velovima iskričave rječitosti i užgan iskrom genijalnosti. Ljubav je bila njena misija spasa, tražila ju je neprekidno i bez nje ostajala, kao po kazni. I kako je bilo uopće moguće, zapitat će se ljudi novoga doba, da se takve riječi spajaju u bolnoj glavi i uzdrhtalom srcu, dok ih je ruka bilježila, trepereći poput krila grlice u oluji: "I tvrda, hladna riječ je pala, / Na vrele grudi, šaka jada; /svejedno: sve sam to već znala, / I smirit ću se, bar se nadam..."

Ahmatova bila je uzorom Bloku, Majakovskom, Belom, Cvetajevoj, Brodskom. Njena lirska alkemija pretvarala je u zlato trputac smjerni, lopuh i lobodu, maslačak u sjeni plota, čkalj, vrbu, mrtvu vodu i žive labudove, purpurni oganj navečerja, mraznu zoru, snježne proplanke, vrtnu sjenicu, išaranu škrinju, breskvu u cvatu, riđe golubove, rukavice na stolu, pjevuckanje samovara, razbojnički zvižduk mladoga Bloka, mlaku koja sja poput briljanata; sve one detalje i sitnice, bezbroj njih,koje vidi svačije oko, a samo ih velik pjesnik, velemajstor stiha, znade povezati i pretvoriti u duhovni prizor, koji do njega nije vidio nitko.

Pa kad bi se pjesnik pred vratima Povijesti samo metaforom iskupljivao,Ahmatova bi mogla kupiti cijeli blok ulaznica, govoreći: " Visoko nebom oblačić sivjaše / kao rasprostrta koža vjeverice", " I kao stari iskrzani nož krnji,/ Mjesec prigušeno bljeska", "Volim da od tvog oka zelena/ Tjeram vesele ose". To bi se također moglo odnositi i na zahtjev o jednostavnim mudrostima života, poput: "Svi smo malo životu u gostima, / Život se-navikom živi".

I kao što je lako pretpostaviti, tu su još najjprigušenije a ipak najbolnije poruke ljubavnih rastanaka: "Ti odišeš suncem, mene luna plavi, / Ali u jednoj živimo ljubavi.", "Vrata koja otvori ti, / Nemam snage zalupiti" i u paroksizmu patnje, kroz vapaj: "Gospode, ja sam umorna, čuj me, / Uskrsavati, mrijeti, živjeti, / Sve uzmi, ali te ruže rujne, / Daj da opet svježinu osjetim!".Da, ljubiti, vrtoglaviti, u strasti gorjeti i mostove paliti, to znaju gotovo svi; ali rastajati se, odlaziti s ružom um kosi i katalogom ožiljaka u albumu safijanskih korica, to umije samo pjesnikinja prožeta velikom hrabrošću srca i duhom kreativnosti!

Naša slavujica, naša divna i eterična Sapfo, koja je strepila da se po njoj neće zvati ni grad ni ulica, zaslužila je cijelu oblast, kamo pjesničke duše smjeraju već cijelo jedno stoljeće kako nam se oglasila. Imala je , kažu, proročkoga dara, pa je samoj sebi ponajbolje prorekla i zapisala: " Preslatko je zemaljsko piće, / Preguste mreže ljubav plete. / Jedanput moje ime bit će/ U udžbeniku kog' čita dijete. / / I žalosnu priču saznavši, / Neka se barem osmjehne lukavo; / Ljubavi mi i mira ne davši, / Daruj mene ovom gorkom slavom".

Gloria in excelsis, Ana Ahmatova!

23. lipnja 2019.
Flora Green

Nema komentara :

Objavi komentar