utorak, 2. travnja 2019.

Vinko Grubišić | Miljenka Koštro: Biti Viktor


AKADEMIK VINKO GRUBIŠIĆ O ROMANU BITI VIKTOR AUTORICE MILJENKE KOŠTRO

Roman pisan spontanim, bogatim, a opet svakodnevnim jezikom

Miljenka Koštro, Biti Viktor, Mostar: Društvo hrvatskih književnika Herceg Bosne, HKP Napredak Posušje, Imotska krajina Imotski, 2016.

Glavni lik ovog romana Viktor Pelegrin je svojevrsna inovacija-novina u hrvatskoj prozi pa već time roman zavrjeđuje čitateljsku pažnju. Čitavo ovo prozno djelo pokazuje da se nitko ne rađa nego da netko tek može nastati victor, i to čitavim mukotrpnim životnim hodom, odnosno ovozemaljskim prolazom, putovanjem, hodočasnički, pelegrinski. To znači da osoba kao „pelegrin“ postaje Viktor, a o tomu i jest riječ, a ta se ideja provlači čitavim ovim zanimljivim proznim prvijencem Miljenke Koštro.

Već nas prva rečenica romana upućuje na Viktorovu iznimnost, s obzirom na to da Bog čovjeka obdaruje darovima koji će mu omogućiti sklad života s Bogom, sa samim sobom, sa svojim bližnjima i daljnjima te – što nikako nije zanemarivo - s prirodom, jer Viktoru je djelomično uskraćen dar uobičajenog komuniciranja s ljudima, jer on je podjednako gluh i nijem. No on je baš takvoga sebe prihvatio od rođenja: Istina „Biti gluh, breme, breme koje postaje sve teže ako ne potražiš oazu u samoći i tišini svoga života, svoga proljeća duše, snagom uma.“ (Str. 16). Pomislili bismo da je , na određen način, stjeran u svoju šutnju i da kroza nju prodire u ljudske suodnose, no on je veoma daleko od neke pretjerane introvertiranosti. „Još od ranog djetinjstva prihvatio je svoju gluhonijemost i nosio se s tim.“ (str. 23). No i tišina pomaže u približavanju samu sebi: „Čovjek je pjesma, priča, knjiga… satkana od nade, zadovoljstva, trpljenja, strepnje.“ (Str. 29). Svaki čovjek, naravno i Viktor ima svoje „žute minute“; preopterećen je ponekad pitanjima o različitim aspektima smisla prisutnosti svijetu, no, rekli bismo, on se ne da. Istina, nitko se niotkud ne pojavljuje da ga „iščupa iz tih užarenih misli“, kada odasvud dopire „samo neokaljana, prostrana tišina.“ Idealizirano „lijepo primorsko mjesto Zlatinac“, između mora i Kamene planine, gdje „Mještani o kamenu govor kao o nečemu živom“ (str. 14) nastanjuju ljudi za koje se nikako ne bi moglo reći da su baš u potpunu skladu s tim mjestom. Iz razgovora dvaju glavnih bogatuna tog mjesta, Bogoljuba i Davida, sve je jasno: „Ja sam sa svakim gradonačelnikom, odvjetnikom, liječnikom, službenikom „prijatelj“. Oni meni posla, a ja njima, ah…“ (str. 126). Eto to je ta vrsta „prilagođavanja“ koja u Hrvatskoj traje li traje. Oni nemaju za umjetnost nikakva smisla, no čini se kako bi im takav smisao bio sasvim suvišan. I Viktor osjeća u odnosima prema bližnjima nemoć da se bilo što mijenja. U razgovoru s Martom on naglašava: „Dvadeset grama demokracije na sto manipulacije, u vrijeme Zvjezdana Petokrakića bilo ti je nula demokracije na sto manipulacije“. (Str. 137). Eto, oni koji čeznu za manjim zlom, mogli bi tu lako vidjeti ogromni napredak.

No Viktor je u stalnoj potražnji samoga sebe. Nasuprot kamenu on je nijemi sugovornik, gdje se obje strane dobro razumiju. S druge strane Viktor je na izvjestan način postigao da stalno biva u sasvim prirodnoj komunikaciji, podjednako na svakidašnjem poslu, s onima s kojima se lako razumijeva pa i s onima s kojima se veoma teško razumijevati pa čak da je imao i Ciceronov dar govora.

Na početku romana sve ukazuje na pravolinijski tok radnje: olako zapošljavanje i trajan posao (danas kad se to čini nekom vrstom dobitka na lutriji) u kamenoklesarskoj radionici kod poduzetnika, obiteljskog prijatelja , pa i Viktorova krsnog kuma „uvaženog Silverstra Note“. Uz radno mjesto imao je „jednu posebnu prostoriju u kojoj je ostajao poslije radnog vremena i u njoj se pretvarao u umjetnika“ . (Str. 17), o čemu umjetnici danas mogu samo maštati! Zapravo, tu se događa pravi Viktor!

Suradnica Marta, s kojom se već susretosmo, s kojom je Viktor dijelio ured veoma je ugodna, susretljiva, razumljiva osoba i tu, uz - rekli bismo - razumijevanje i neku vrstu prijateljstva, nema nikakve drame.

Viktor je u ranim pedesetima i vrpca njegova života uglavnom se odvija unatrag. Dobrim dijelom to se postiže uz pomoć „velike debele bilježnice“, koju je dobio na dar za osamnaesti rođendan od roditelja. Njoj Viktor povjerava svoja intimnija i trajnija zapažanja i doživljaje i iz nje saznajemo mnogo toga što upotpunjuje Viktora. Tekst u tekstu, odnosno priča u priči, ali i mnogo više od toga: silnice svijesti i (mnogo manje) podsvijesti unose mračne ili nešto objasnidbenije trenutke iz U Zlatincu živi i lijepa Paola, neuslišana i neostvariva Viktorova ljubav, koja ga je znala ostavljati „bez daha još u prvim razredima osnovne škole“(str. 28 ), kako se to u školskim godinama znade nerijetko događati. Paolu je Viktor već od početaka „neizmjerno volio i obožavao, ali…“ Ostaje to dramatsko „ali“ i dobar dio romana je upravo o tomu. Kao i sve istinske ljubavi i ova je ljubav tragična već samim tim što ostaje neiskazana, neshvaćena, dakle jednosmjerna. Paola je ostala Viktorov „neostvareni san“, no ona ga je nadahnjivala u poeziji i još više u skulpturi, a baš to je, rekli bismo, ono glavno. U svojem braku Paola je nedvojbeno previše nesretna za jednu osobu, a ipak sve stoički podnosi: njen muž Marcel neka je vrsta sina rasipnog , ali za razliku od biblijskog sina razmetnog, on se ne da iz očeva doma, pa ni onda kad je gotovo potpuno rasuo očevo bogatstvo, istina - kao što vidjesmo - stvoreno na veoma sumnjiv način. Iako tek usputno, vješto su opisani pijančevanje, razvrat, raskoš, zapravo tako da se uvijek ono najgore tek da naslutiti. Paola se sa sudbinom hrve koliko se to da, pa čak i onda kad vidi da njihov sin Vedran kreće zlim putom, ali kako je riječ o drogi može se reći da je taj put nove generacije donekle, ali ne bitno, različit od očeva puta. Ukratko, po Viktorovu mnijenju Paola i Marcel to su „Trn i ruža zajedno.“ (Str. 84). Nakon prometne nesreće, koju je naravno sam skrivio, Marcel ostaje bogalj. On takvog sebe teško prihvaća, jer prenagli je to prijelaz iz jednog stanja u drugo. Ipak spoznaje svoje jade kad ga je spopao „strah od života u kolicima“. Tu i Paola i Marcel spoznaju ispravnost Viktorova življenja, ali dok joj Marcel napominje da bi za Paolu bilo bolje da se udala „za onoga umjetnika Viktora“, Paola ističe kako je Viktor stvarno u životu postigao iznad svih očekivanja i prava je šteta što se nije oženio.“ (Str. 233-234). Blaga, samilosna i nemilosrdna riječ, rekli bismo, zadnji čavao u lijes jedne ljubavi.

I u onim rijetkim susretima Viktora i Paule oni i dalje ostaju strani jedno drugomu, s dozom divljenja koja ih ne može približiti. Iako Viktor stalno gleda u Paoli „ono nešto čarobno i nepoznato, što valjda samo Viktor vidi“ (str. 21), oni ostaju dvije obale vremenskog toka.

U Viktorovu život stvari se nešto bitnije mijenjaju dolaskom njegove odrasle kćeri Klaudije. Pomislili bismo na prvi mah otkud sada Lindi, koja dominira dobrim dijelom Viktorove sudbine i ovog romana. Viktor je s Lindi proveo onih desetak ljetnih, a donekle čini se i užarenih dana, u svakodnevnim susretima, a nije zaboravio dati Lindi do znanja da njegovo „srce pripada Paoli“ (str. 53). Eto, ukratko, „Ljeto davno okrenu leđa, a s njim i Lindi“ (Str. 60). Ipak pismo koje je Lindi napisala pred smrt i poslala ga Viktoru po njihovoj kćeri Klaudiji, sve objašnjava.

Iako je Viktor pisao pjesme, kamen je bio njegova glavna inspiracija, a i umjetnička ostvarenja. Viktor živi u svijetu na mnogo načina označenu kamenom: tu na podnožju “Kamene planine“ „kamen postaje nešto više od kamena“, kamen je na izvjestan način živ, uvijek se stavlja nasuprot, uvijek je izazov već samim tim što u sebi skriva svu magiju oživotvorivih umjetničkih oblika. Treba samo razbuditi te oblike, izvesti ih u život, kao što je to Viktor učinio djelom Ruke, odnosno Sedam pari ruku. „One su spomenik radu i radniku“ … Spomenik svim rukama koje su obrađivale kamen davno, gradile zlatinački kraj i okolicu, spomenik današnjim i budućim rukama.“(str. 135). U tom djelu skladne raznolikosti sadržan je i rad i molitva i čekanje i prijetnja…

Vidjesmo autoričin negativan odnos prema mjesnim bogatunima, što je postignuto minimum opisa, kao i kritikom neofita. Marcelov nekadašnji školski kolega “vrlo uglađen i u elegantnom odijelu“, radi u Zagrebu, ali je „sada tu“, krstari svojom jahtom. „Futur“ tako se i zove jer je sve govorio u futuru, a znao se veoma dobro držati sadašnjosti. „Ovakvi upravljaju državom i kapitalom“. Dalje za nj Marcel kaže: „Ovo vam je Futur. Komad budale.“ (str. 221). Možete misliti kad ga Marcel tako zamišlja, a Marcel predstavlja glavnog negativca ovog romana. Jedna osoba u romanu konstatira (a to bi ih nekoliko također moglo konstatirati) „Ipak dobro je znati da je narod najbolji i najsigurniji bankomat.“ (Str. 94).Bar dok se taj bankomat ne isprazni!)

Pa i sam „Domovinski rat imao je najrazličitije oblike pristupa za ljude u Zlatincu, kao i drugdje. Za Marcela se kaže da je bogati otac David „znao kako sina spasiti od prve crte bojišta“ (str. 222).

Bogataši koji o umjetnosti znaju veoma malo o njoj govore s onim omalovažavanjem kakvim su ti ljudi naučili svemu i svačemu pristupati, a i sporedne osobe su opisane tako da nam se čini kako bi romanu nešto nedostajalo kad bi se one makle. Kućne su pomoćnice svojevrsne žrtve u bogataškim obiteljima, na koje se sve krivnje mogu svaljivati. Posvuda je sasvim uvjerljiva Ida (Viktoru susjeda, Paoli teta, tako da je vidimo s obiju strana). Ona je za neke „izvor trač informacija“, a za druge opet „Ida-agencija“. Ili uzmimo jednu od usputnih Marcelovih ljubavnica Malinu: „Ime Malina, zanimanje starleta, dvadeset i dvije godine. Visoka, vitka crnka, dugokosa, pretjerano našminkana, izazovno tj. oskudno odjevena, na visokim petama, stvorena za grijeh.“ (Str, 170-171). U nekih bi suvremenih hrvatskih prozaika lako mogla postati kakvo polazište romana, ili obuhvatiti velik dio proznih stranica, u ovom romanu je sasvim dostatna ovakva kakva jest. No ovaj roman Miljenke Koštro prvenstveno želi ukazati na uspjeh koji se postiže radom te nadrastanjem i nadilaženjem okolnosti koje donosi ne baš uvijek najugodniji i najpogodniji život.

Nema komentara :

Objavi komentar