ponedjeljak, 8. travnja 2019.

Luka Ivković | Camera obscura: Delirium tremens


Prije te crne večeri, dani su se mijenjali, noći su postajale duže, a večeri ranije i u zadnje vrijeme nismo jeli kupus. Bilo je čak i mesa. Čudno je bilo jesti to meso, toplo, smeđe i rastezljivo, trebalo ga je znati jesti, otkinuti mali komadić i dobro prožvakati. Mala i ja dobili smo bolju figuru, ali majka se sve više sušila kao da joj bolja hrana čini gore. Jela je s gađenjem i prijezirom, često bi na pola ručka svoj tanjur razdijelila nama, a onda zapalila cigaretu i zubima otvorila bocu nečeg prozirnog. Pila je i pušila nalakćena nad stol s glavom među rukama, cigareta bi joj dogorjela do kraja bez da bi ju ispustila iz ruku, a onda bi pripalila novu i tako stalno. Nekako mi se činilo da sve to imamo zahvaliti gospodinu Fordu jer on je bio dobar čovjek, u to nema sumnje.
Gospodin Ford dolazio je sve češće i češće, ali nije bio jedini. Tog nasmijanog muškarca mijenjao bi mladi Rus, njegov nećak, zgodan, visoki mladac sjajne crne zalizane kose, s pilotskim naočalama i kratkoj traper jakni vunenog ovratnika. On nije donosio ništa, nije nas ni pozdravljao, ni gledao, prošao bi pokraj male i mene kao pokraj smeća. Majka bi nas brzo izvela iz kuće i zaključala vrata. Ponekad bi nas i izbacila, a ako bih se nečim igrao, otrgla bi mi to iz ruke i bacila kroz vrata u dvorište. Činilo se da joj je jako stalo što brže istjerati nas van. Mala i ja sami, napušteni na verandi kao dvije lutalice, stajali smo na suncu ispod onog limenog lonca kao ispred neke davno napuštene kuće. Tada bismo otišli u garažu i tamo, zatvoreni u mraku, ponovo gledali filmove na trulom zidu, pričajući priče. Ponekad bi to trajalo satima, a ponekad samo desetak minuta, ali jedna je stvar bila uvijek ista. Kad bismo čuli škripu kućnih vrata, izišli bismo polako i vidjeli: Rus sagnut na drugoj stepenici verande vezuje cipele i nakrivljene glave pripaljuje cigaretu, a onda, otpuhnuvši veliki oblak dima bez riječi, širokog koraka nestaje iz dvorišta bez pozdrava. Majka bi nas onda pozvala i prije nego što bismo uspjeli doći do stepenica, trčećim korakom skočila bi ispred nas,  grlila nas ljubeći u sljepoočnice. Još i danas pamtim njene zgrčene ruke obavijene oko svog potiljka i djetinje veselje što nas vidi kao da nas godinama nije bilo. Rekla mi je jednom:„Bez obzira na sve, znaj da vas mama jako voli“-  i tada me je čvršće privinula k sebi na vlažne grudi i zaplakala. Plakala je i proklinjala samu sebe, a ja sam znao sam da ju takvu ne smijem dirati jer nisam htio  da joj bude još gore. Činilo mi se da u zadnje vrijeme previše plače. Uzeo sam malu za ruku i izveo ju u šetnju pustopoljinom. Prošli smo pokraj stabalca s bocama i zaljuljali ih na svjetlu. Naše dvije malene sjene su se izduživale i trčale ispred u daljine. Onako, uhvaćeni za ruke, podsjećali smo na slovo M koje se ljulja, smanjuje i mijenja. Sestra je tada rekla sva sretna i nasmijana: „Vidi! M kao mama“- i uistinu je bilo tako. Nevina sreća njenih očiju u tom trenutku nešto je najljepše i najstrašnije što sam u vidio u životu, iskrena radost malene djevojčice i neupitna ljubav prema majci, u tim trenutcima raspolutila bi planinu, a kamo li ne čovjeka. To je bio zadnji sretan dan tih godina. Došla je večer ljubičastog svjetla i to je bilo to, nebo je reklo dosta više!

Malu i mene ujutro je probudila vika i razbijanje po kući. Bilo je više glasova, jedan zasigurno majčin i jedan gospodina Forda, ali treći nisam poznavao. Mala se probudila i prestrašenim očima me pitala je li se vratio tata. Rekao sam da nije i neka ostane u sobi, a ja idem vidjeti što se događa. Ona je kimnula glavom u znak potvrde i navukla plišanog medvjedića sve do usta.  Otvorio sam vrata sobe i došao na dovratak kuhinje: majka je skrštenih ruku klečala na podu i držala se za nogavicu hlača gospodina Forda koji ju je odgurivao tako da joj se glava tresla naprijed natrag, ali nije puštala. Na drugoj strani stajao je raširenih ruku Rus, bez naočala i vikao iz svega grla. Tada sam ga po prvi put u životu čuo. Majka je ridala da prekinu i neka se smire što je samo još više razjarilo Forda koji ju na kraju  uspije odbaciti nogom ispod stola i krene na Rusa. Pokuša ga udariti šakom, ali snažni mladić uhvati mu ruku i zavrne iza leđa tako da se gospodin isprsio koliko je god mogao. Majka izađe ispod stola i krene na njih, ali ju Ford pogodi nogom i ona opet padne na pod jecajući. Rus me u taj tren ugleda svojim dubokim crnim očima i stavi glavu na Fordovo rame. „Uništit ću te, boga mi, uništit ću te, smrade!“- vikao je gospodin Ford, ali Rus se samo nasmijao i mirnim glasom reče, gledajući prvo u njegovo uho:“Sjebat ću i tebe, i ovu tvoju kurvu!“Tada pogleda majku uništenu plačem na podu i na kraju pogleda mene: „I ovo njeno kopile koje hraniš!“ Nisam se bojao, ali koraknuo sam unatrag jedan korak. Osjećao sam da me guši pogledom kao podzemni demon, sotona. Majka je tek tada shvatila da sam tu i na te riječi se podigla s poda. Potpuno unakažena bijesom tako da ju nisam mogao prepoznati, otvori ladicu, izvadi nož i tiho prošapće, gledajući ga bezbojnim očima ispunjenim crvenilom: „Zaklat ću te!“ On se nasmije i odgurne gospodina Forda koji posrćući padne majci na prsa i umalo se nabode na nož. Ona ga makne sa sebe, ispravi nož i zatrči se u nacerenog mladića, a on se izmakne i izbije joj nož iz ruke, digne ga s poda i pogleda u mene. Potom oštricu stavi majci pod vrat, naceri se i odglumi potez kao da je ubija, prilijepi joj šamar i nož zabije u vrata, a zatim nestane. Nikad ga više nisam vidio u životu.  Gospodin Ford podigne šešir s poda, otrese sako, pogladi me po glavi i ugura u ruku novčanicu od pet dolara, okrene se bez pozdrava majci i zauvijek iziđe iz naše kuće. Osjetio sam da se nešto prekinulo u zraku, nešto je nestalo, nešto dobro i nešto loše i sad smo ostali samo mi, mala, majka i ja. Nikad nismo bili potpuno sami jer uvijek je tu bio još netko, makar nekoć i otac. Nisam ni shvatio da se iza mojih leđa sestra drži za majicu, nisam shvatio da se popiškila u gaće i sada tako mala i nedužna gaca u mokraći. Sve je vidjela i u očima sam joj po prvi put vidio strah, onaj praiskonski očajni strah ljudi koji ne znaju što se događa iako to jasno vide. Majka se okrene, otrgne mi novčanicu iz ruke i nestane van. Nije ništa rekla, nije plakala, nije napravila baš ništa, samo je skupila novce i pobjegla od nas. Znao sam da će se vratiti. U međuvremenu sam oprao seku i pospremio kuću, izvadio nož iz vrata i stavio kuhati vodu za kupus.Za tri sata vratila se majka, potrgane odjeće i pijana, smrdljiva i sva puna blata. Jedino za što se držala bila je plava napola puna boca. Pitao sam ju hoće li kupusa. „Proklet da je kupus i onaj tko ga kuha“- odgovorila mi je i sjela za stol. Izvadio sam joj tanjur vruće juhe i stavio pred nju.  Podigla je pogled, otpila gutljaj iz boce, odalamila me njome po glavi i viknula: „Nećeš ti kupus jesti, Ivane, više nikad!“ Kad je shvatila što je napravila, nakon što je potekla krv niz moje lice, digla se od stola, uhvatila za glavu, okrenula se i istrčala van u predvečerje. Prvo je zapela na stepeništu i pala, podigla se i trčeći nastavila prema garaži. Tu se svom silinom zabila o zatvorena vrata i, onako nesigurna na nogama, odbila se o njih, ponovo zateturala i pala ravno na naše stakleno drvce. Njen krik ugušio se u slomljenom staklu, krv je procurila je na sve strane i kad bi se pokušala dići, samo bi pala opet natrag, bušeći nove rane. Dotrčao sam do nje sav izbezumljen zaključavši vrata da mala ne izađe za mnom. Velika lijepa žena duge crne kose gledala me suznim očima: bila je trijezna, kunem se da je bila, a staklo je svjetlucalo po njoj i uokolo kao nikad do tad, zrake su se razbijale u svim bojama i oslikavale strašan  film na zemlji po kojoj se širila tamna krv dok je bljesak slabio: gledala me do posljednjeg trenutka i tražila od mene oprost. Vidio sam joj to u očima. Tiho sam kroz suze izustio:“Mama, volim te.“ Onda je svjetlost nestala zarobljena u staklu ljubičastom od krvi, a njezine sjajne oči nastavile me gledati. Tek se jedna suza zadržala u kutu oka i nije se  dala otkinuti niti ljubavlju.

Dugo sam ju vukao za krvavu mlohavu ruku dok nisam plačući otrčao niz ulicu do prve kuće. Onako malen i jadan stalno sam zapinjao i padao kao da me neka velika ruka odozgo pritiskala na tlo. Tamo sam rekao što se dogodilo, a već jedan dan nakon toga bio je pogreb. Jedan od onih usamljenih, tužnih pogreba ovdje u pustopoljini. Samo mala, ja, svećenik, grobari susjeda koju sam zvao upomoć. Živi, ostavljeni s mrtvim tijelom, pod ogromnim nebom bez boje i bez kraja, mi i crne vrane u suhom kukuruzu. Nisam slušao što je govorio svećenik, a zapravo nije ništa ni govorio, samo je čitao nešto iz male knjige. Bez zvona i bez molitve, stari grobar ubacio je drveni jelov sanduk u raku i dok smo odlazili čuli su se samo mukli udarci zemlje o drvo i vrane iz pustopoljine: kra, kra… Putem kući razmišljao sam o tome kako je mama mrtva bila nekako manja, kao da se uvukla u sebe od tuge i jada. Vidio sam ju čistu i opranu kad ju je susjeda pripremila za sahranu: položena na bijelu plahtu njena je crna kosa padala u snopovima razdvajajući se u gotovo modre slapove guste grive. Oči sklopljene i mirne, napokon mirne. Iskreno, nikad ju nisam vidio ljepšu i sretniju. Blijede usne su joj se svijale u uski potez naslikan kistom i šutjele zauvijek. Poljubio sam ju u hladan obraz i još jednom za kraj šapnuo :„Volim te.“

Otišli smo kući držeći se za ruke, a susjeda nas je otpratila do dvorišta i nestala. Tamo je na stepenicama verande sjedio stariji čovjek zarastao u debelu sijedu bradu i brkove, pod smeđom kapom , u sivom prsluku. Nisam ga nikad u životu vidio pa začuđeno pozdravim i upitam tko je. „Tvoj djed, mali, uzmi stvari i idemo.“
Ali, to je već neka druga priča.

Nema komentara :

Objavi komentar

Hvala na vašem komentaru. Isti će biti objavljen nakon pregleda moderatora.