četvrtak, 7. ožujka 2019.

Ela Sommer | Mijene hrvatskog ženskoga pisma u zadnjih 40. godina


L'ericture feminine ili žensko pismo termin je kojega je 1975. godine u svome djelu Smijeh meduze prvi put skovala francuska feministička teoretičarka Hélène Cixous pišući kako bi se žena trebala ispisati, pisati o ženi i privesti ženu pismu, od kojega su, na isti način kao i od svojih tijela, one nasilno udaljene.[1] Krešimir Nemec, definirajući žensko pismo u Povijesti hrvatskog romana od 1945. do 2000. godine, a služeći se sintagmom Marguerite Duras 'pismo žudnje', kaže kako ga obilježuju polifono jastvo pripovjedača, sinkretizam žanrova, fragmentarnost, autoreferencijalnost, lirizam, ispovjednost, fabularna insufijencija, semantizacija označitelja, svijest o rodu i sl. Polazeći od četiriju modela različitosti na kojima se, prema Elaine Showalter zasniva teorija ženskoga pisma, u lingvističkome modelu nailazimo na problem spolne obilježenosti feminističkih termina. Sredinom 70-ih godina uvedeni su termini roda i spola (gender and sex). Francuske feminističke teoretičarke, za razliku od angloameričkih feminističkih kritičarka, čija je načelna opozicijska stajališta primijetila Toril Moi, problemu seksualnosti ne pristupaju po distinkciji rod/spol. Cixousino žensko pismo nije vezano uz spol ili rod autora, već je riječ o vrsti pisanja kojemu su žene samo sklonije. Proučavanjem jezika kojega smatra faleocentrički ustrojenim, potiče žene da u pismo upisuju sebe. Kreativno pisanje, koje omogućava upisivanje tjelesnosti u tekst subverzivno je, narušava konvencionalnu logiku jezika, ono je transgresivno, antiinstitucionalno i vulkansko, smatra Cixous.[2]

            Zameci ženskog pisma u hrvatskoj su književnosti zamjetni u razdoblju između dvaju svjetskih ratova. Andrea Zlatar Violić u Predfeminizmu, feminizmu i postfeminizu smatra kako bi ulogu roditeljice hrvatske feminističke književnosti trebalo dodijeliti Dragojli Jarnević. Spisateljice prvoga vala feminizma literarno se počinju se zanimati za svijet žena, zaokupljene su unutrašnjim portretiranjem ženskih likova i ženskom psihom (Jagoda Truhelka Plain air, Gjena Vonović Crveno ruho), bave se emocionalnim stanjima i složenim psihičkim kompleksima žene (Adela Milčinović Bez nade), pišu o problemu izgradnje identiteta žene i njezine sudbine vezane uz muškarca te problematiziraju muško-ženske bračne i vanbračne odnose (Zofka Kveder Misterij žene, Milka Pogačić Ispovijest, Adela Milčinović Roman gospođice Maje, Gospođica doktorica). Nemec smatra kako je odjeke ženskoga pisma moguće sustavnije pratiti tek od 70-ih godina, u drugome valu feminizma, no zamjetno je kako su lišeni radikalnog feminizma i antimaskulinog parolaštva. Ženska proza 80-ih višestruko je prisutna u suvremenome hrvatskom književnom kontekstu i osjeća se zalet stvaranja ženskog pisma, a tematski je u znaku oslobađanja fenomena ženstva i ženskog identiteta. Djela Irene Vrkljan, Slavenke Drakulić, Nede Mirande Blažević, Dubravke Ugrešić, Irene Lukšić, Irene Vrkljan, Rujane Jeger, Daše Drndić, Milane Vuković Runjić i dr. toliko su poetički različita da Jagna Pogačnik smatra kako bi teško bilo pronaći zajedničku nit. U Pretvorbi ženskog glasa u suvremenoj hrvatskoj prozi Andrea Zlatar Violić izdvaja tri autorice iz suvremenog konteksta hrvatske književnosti, kao paradigmatske u ženskoj prozi: Irenu Vrkljan, Slavenku Drakulić, Dubravku Ugrešić, koje su, iako nisu pripadale istim književnim generacijama, dijelile zajednički nazivnik utemeljen na spolnome identitetu. Tekstovi Irene Vrkljan (Svila, škare, Marina ili o biografiji, Berlinski rukopis, Dora, Pred crvenim trgom) smatraju se dominantnim modelom suvremene hrvatske autobiografske proze. U romanu Svila,  škare na strukturalnome planu jasne su odrednice ženskoga pisma poput autoreferencijalnosti, fragmentarnosti, asocijativnosti, ispovjednosti, sinkretizma žanrova, kao i promjene u fokalizaciji. Na tematskoj razini preokupiraju je teme trudnoće i pobačaja, odnos majke i kćeri, prepoznavanje figure dominacije u vidu nasilnoga oca, tematiziranje ženske ljepote, samoidentificiranje preko lika muškarca, odnosi u braku, teme seksualnosti i sl.  Godine 1987., u vrijeme izlaska Marina ili o biografiji, izlazi prvi roman Slavenke Drakulić. U svim njezinim romanima središnja je tema žensko je tijelo – tijelo u bolesti, u silovanju, u činu kanibalizma. Perspektive sagledavanja tijela mijenjaju se u romanima Božanska glad, Mramorna koža, Kao da me nema, Hologrami straha i sl. Dotadašnje marginalizirano bavljenje ljubavnim odnosima muškarca i žene, u romanu Božanska glad eksplicitno je. U okvirnu situaciju smještenu u sadašnjosti - činu kanibalizma čiji uzrok nije erotske naravi, već je u svrhu vječnoga posjedovanja drugoga tijela, upliće se retrospektivni prikaz prethodnih događaja utemeljenih na asocijacijama. Izuzev tematiziranje tijela, Drakulić u roman unosi i karakteristične odrednice ženskog pisma prikazane u retrospekciji, poput odnosa s majkom, problema ženske ljepote i svakodnevnice.
Devedesetih godina došlo je izražene afirmacije iskustva razlike ženskoga teksta. Helena Sablić Tomić u Prostorima suvremene ženske proze smatra kako su autorice devedesetih ukazivale na jasniju potrebu određivanja pozicije ženskoga subjekta u konstituiranju kolektivnoga javnog identiteta. U razdoblju devedesetih, i Irena Vrkljan i Dubravka Ugrešić i Slavenka Drakulić, nastavile su pisati i objavljivati u inozemstvu, no u njihovoj je prozi zamjetan nedostatak političnosti. Jedna je od glavnih tema iskustvo egzila, o kojoj pišu primjerice Neda Miranda Blažević i Dubravka Ugrešić. U autobiografskome romanu Ministarstvo boli, Ugrešić osim egzilantske, obrađuje i teme krivice, zaborava i prava na sjećanje, kao i problematizacije jezika bivše države i vremena jezičnoga razvoda. Priličan broj tekstova 90-ih ulazi u autobiografsku prozu, a najveći dio pripada ratnoj prozi (Alemka Mirković, Slavice Stojan, Vesna Biga). Pišu se i  prave autobiografije (Eva Grlić, Višnja Stahuljak).

Ženskome pismu 21. stoljeća Krešimir Bagić zamjera nepostojanje kritičkog potencijala. Autorice negiraju rodne razlike, traže jednake tretmane s djelima muških autora, bore se protiv stigmatizacije i kako kaže Irena Vrkljan pišu isto što i muškarci. U prvim godinama novoga tisućljeća uvodi se u prozni tekst novi tip iskazivanja ženske subjektivnosti. Sablić Tomić smatra kako se on ogleda kroz diskurs pun vulgarizama, ironije i autoironije kao modusa odnosa prema drugima i sebi. Tematiziraju se posljedice rata i prognanstva (Maša Kolanović, Ivana Simić Bodrožić, Ivana Sajko), parodira se feminizam (Lada Žigo), piše se o demokratizaciji odnosa i detradicionaliziranoj obitelji, a autorice poput Arijane Čuline i Vedrane Rudan još su u znaku naglašenih binarnih opozicija muškarac-žena. Zlatar primjećuje zamiranje feministički orijentirane književnosti, nedostatak analize muško-ženskih odnosa, položaja žene u obitelji i društvu i sl. Žensko se pismo trivijaliziralo, stereotipi su se pojednostavnili, a snaga ženskoga glasa usmjerena na borbu za ženska prava utišala se.


LITERATURA:
Bagić, K. (2016.) Uvod u suvremenu hrvatsku književnost: 1970. – 2010. Zagreb: Školska knjiga
Nemec, K. (2003.) Povijest hrvatskog romana od 1945. do 2000. Zagreb: Školska knjiga
Sablić Tomić, H. (2007.) Prostori suvremene ženske proze. URL: counterview.net
Zlatar Violić, A. Predfeminizam, feminizam i postfeminizam u hrvatskoj ženskoj književnosti. (predavanje, cjeloviti rad) Zbornik Slavističke škole. (2008.) Dubrovnik


Nema komentara :

Objavi komentar