četvrtak, 14. ožujka 2019.

Denis Kožljan | Amajlija


Pula, grad mog rođenja, životnih istina. Pula, grad koji najdublje diše, možda i za vrijeme ljetnih mjeseci kad se njegovim ulicama slivaju rijeke ljudi iz različitih krajeva svijeta, a većina njegovih posjetitelja nosi oko vrata famozni "fotić", želeći zabilježiti svaki detalj ovog povijesnog ljepotana. I te davne osamdesete, prošlog stoljeća, kad je Hrvatska bila sastavni dio Jugoslavije, Pula je disala punim plućima desetak dana mjeseca srpnja. Osim turističkih zanesenjaka, naime, u grad na jugu istarskog poluotoka, slila se najveća i najpoznatija filmska elita poput Rade Šerbeđije, Igora Gala, pokojnog Borisa Dvornika, Franje Lasića, pokojne Ene Begović. A onda ravnopravno uz njih, u Pulu su stizali i filmski kritičari, režiseri, glazbenici i ostale poznate face koje su u vrijeme održavanja Pulskog Filmskog festivala guštirali, družeći se sa filmovima, njihovim akterima ali i koji su vrlo rado na pulskim ulicama ostavljali svoje autograme, ljubiteljima filma i radoznalim dječjim licima.

Preko dana dok je sunce žarilo i palilo, ulice su možda i opustjele, no već u kasno poslijepodne, kad je zalazak prezentirao svoju prekrasnu sliku tamo iza otočića Jerolima, oživjeli su kafići, slastičarne, Korzo. Uostalom, to se ne može opisati riječima već treba doživjeti.

Dakle, mislim da je datum bio točno dvadesetprvi srpnja, oko devetnaest sati kad su se oko Arene parkirale crne limuzine, a iz njih izlazile filmske dive u dugačkim večernjim haljinama, toaletom na visini, u pratnji svojih supruga, prijatelja, kolega. Kako ulice iznad Amfiteatra, tako i svaki kutak uokolo bio je ispunjen do posljednjeg mjesta. Bila su tu i televizijska kola jer se otvaranje Festivala prenosilo i na TV programu. Ulicom iznad Karoline, poznatog gradskog parkirališta, a onda, lokalnog autobusnog stajališta, u masi ljudi, preplanulih lica, našle su se i dvije prijateljice, kolegice još iz ranih školskih dana Lorna i Dajana. Guštirajući sladoled i rukama objašnjavajući neke svoje "spike", odavale su sliku pravih mladih djevojaka. Onako u natikačama, u kratkim hlačicama i majicama pripijenih uz tijelo, mamile su uzdahe mnogih muškaraca, tim više jer su i same bile poznate u gradu po svojim uspjesima... Naime, obje su bile izvrsne glazbenice. Dok je Lorna svirala violinu, Dajana je svake večeri prebiranjem po žicama svoje gitare zabavljala publiku i posjetitelje svirajući na Glavnom trgu kod Augustova hrama.

No, ono što je jednoj od dvije prijateljice, zauvijek promijenilo život, bio je trenutak, koji se dogodio dok su cure čekale u redu kako bi kupile kartu za prvu filmsku predstavu. Gužva je bila zaista, nestrpljivost posjetitelja očitavala se u zraku, a onda se u jednom trenutku Lorni otkopčao lančić kojega je nosila oko vrata i koji joj je bio poklon ali i amajlija za sreću. Bio je napravljen od crne tanke kože sa privjeskom Sunca. I dok se djevojka prstima pipkala za vrat, osjećajući da joj nedostaje njen poklon, čula je glas na engleskom jeziku:

"Is that your chain, young lady?"

"Ohhh, yes, thank you", okrenula se iza sebe Lorna, osjećajući neku čudnu nelagodu, ugledavši tamnoputog, onižeg, brkatog mladića. I tu je zapravo sve počelo jer su se Lorna i Dajana upoznale sa Georgisom i njegovim frendom Theodorom. Dečki su kupili karte u redu, parter, odmah do dvije prijateljice. Čavrljajući su, tako, kao omanje društvance sjeli u velebno izdanje drevne Arene u očekivanju vatrometa koji je bio i prava atrakcija. No, istovremeno Lorna je kroz razgovor sa Georgisom, osjećala čudan vatromet u svom tijelu. Pokušavala je doći nekako k sebi, učinivši sve kako bi svoje stanje zaljubljenosti možda uspjela prikriti. No, nije joj to nikako polazilo za rukom. Georgis je odmah odavao kako je načitan čovjek, intelektualac, a što je u stvarnosti i bio. Naime, u to vrijeme je, zajedno sa Theodorisom, vršio funkciju glavnog inženjera na jednom brodu kojega je Brodogradilište "Uljanik" gradilo za Grčku flotu. Godinu dana su obojica stanovali u sobici Samačkog hotela koji se nalazio na južnom dijelu Pule.

Nakon vatrometa, započela je prva i jedina filmska projekcija te večeri "Okupacija u 26 slika" Lordana Zafranovića. I dok se Dajana tih nekoliko sati osjećala viškom u prisustvu Georgisa i svoje prijateljice, njih dvoje očito su odmah našli zajednički jezik tako je bilo jasno vidljivo da se rodilo i nešto više od simpatije. Mladi je Grk, rodom iz Atene, zavodljivo usmjeravao pogled plavookoj Lorni, pa joj onda nudio žvake, a onda je od prodavača koji je neprestano hodao između redova gledatelja, kupio i sjemenke. Bilo je i više nego očito da se između dvoje mladih rodila i ljubav.

Već slijedećeg dana, Dajana je sebi trebala potražiti neko novo društvo jer je vidjevši kako su osjećaji proradili kod Lorne i Georgisa, odlučila pustiti stvari da se razvijaju svojim tokom. A dvoje zaljubljenih svake su večeri, sa sve većim žarom, odlazili pogledati filmove ali i iskoristiti svaki trenutak za zajedničko druženje i naravno ono mnogo više od toga. Preko dana su odlazili na kupanje ispod Hotela Park. Tamo je bila njihova i samo njihova uvalica u kojoj ih je velika stijena štitila od radoznalih pogleda. I on i ona shvatili su kako se kod njih rodilo nešto mnogo veće od prijateljstva pa su se u vrijeme koje je bilo pred njima, prepustili još većim strastima i upoznavanju. Bilo je jasno kao dan da se više ne žele odvajati kao što ni Lorna nije htjela izgubiti svoj lančić s amajlijom. Možda joj je baš to Sunce donijelo sreću.

A onda, nakon godine dana Georgis se trebao vratiti u Grčku, budući je njegova misija u Brodogradilištu bila završena. I otišao je ali ne sam. S njim je u novi život uplovila i jedna neobična mlada djevojka, simpatična, dobrodušna i djevojka koja se ni trenutka nije dvoumila. Danas su oboje u sretnom braku, žive u Ateni, imaju dvoje odrasle djece i sretni su kao one večeri na Otvaranju Filmskog festivala kojemu su i zahvalni jer ih je spojio i odredio njihovu sudbinu.

(priča prema istinitom događaju)

1 komentar :