Kolumne

petak, 15. veljače 2019.

Vlado Jović | Anđeo od riže


- Prijatelju, ovo je raj! Koji melem za oči!

Pridigao sam se i okrenuo glavu prema glasu koji je izgovorio tu rečenicu. Na krevetu, smještenom do moga uzglavlja, ležao je mladić, koji je mogao biti tek neznatno stariji od mene. Pogledom je pokazivao na kolica s hranom koja je gurala mlada, atraktivna medicinska sestra. Brineta u kasnim dvadesetima.

Kako smo u zagrebačku Vojnu bolnicu bili upravo pristigli iz grada pod opsadom, nakon višemjesečne oskudice i povremenog gladovanja, nisam bio siguran govori li moj susjed o hrani ili o sestri koja je gurala kolica.

- Misliš li pri tome na hranu ili na nju? - upitao sam ga dok smo, obojica, pohlepno odmjeravali njezinu stražnjicu napetu u tijesnoj uniformi, dok se saginjala kako bi s najniže police kolica uzela nekoliko praznih tanjura.

- Oboje! - ispali iskreno mladić, koji mi se predstavi kao Nikola. Bili smo smješteni u jednom od prostranih hodnika bolnice, desetak minuta nakon što smo pristigli čekajući da nas rasporede i pošalju na odjele.

- Slažem se s tobom. Oboje je lijepo vidjeti.

- Stari moj, poželio sam se pošteno najesti - povjeri mi dobro poznatu istinu čovjeka upravo izašlog iz ratnog okruženja. U nekim drugim okolnostima priznati gladovanje bilo bi teško izgovorljivo, mnogima i sramotno. Nama, koji smo neko vrijeme proveli u izoliranom, ratnom području, naviklima na nestašicu i oskudijevanje, izreći tako nešto bila je svakodnevnica, nešto što smo izgovarali bez ustručavanja.

- Čini mi se da sam mjesecima jeo samo rižu.

- Da, i to rižu na razne načine - replicirao sam mu. – Rižu bez mesa, rižu bez začina, rižu bez masnoće... - počeo sam nabrajati uobičajeni, najčešći jelovnik našeg grada.

- Rižu bez okusa, rižu bez mirisa....- nastavio je niz Nikola. – Rižu bez ičega...

- Nismo valjda takvi pehisti, da baš danas za ručak bude riža.- pomislio sam razdražljivo.

- Znaš šta? Više nikada u životu neću jesti rižu - svečano mi se zakleo Nikola.

- To ti vjerujem. Isto vrijedi i za mene. Dosta mi je riže za cijeli život.

- Ne samo da ju više nikada neću jesti, nego ću onoga tko mi, u buduće spomene rižu, opaliti šakom u nos - izjavi moj novi prijatelj poput nekog zanesenoga vjerskog fanatika.

Dok smo nadahnuto nabrajali šta ćemo sve učiniti tom zlotvoru koji nam spomene, ili nedaj Bože, ponudi za jelo rižu, iz otvora lifta nasuprot naših kreveta izašla je lijepa, uniformirana žena. Prekinuli smo eskapadu o toj prehrambenoj namirnici od koje smo zazirali, kako bismo odmjerili ženu crne, valovite kose, skladnih oblina. Po godinama mogla nam je biti bliska, možda par godina starija. Vidjeti atraktivnu, mladu ženu, koja blista ljepotom, bila je jedna od onih uskraćenih stvari kada živiš u gradu zahvaćenim ratom, gdje  i ženska ljepota ustukne pred zlom, i nekako nestane, pritaji se.

- Da, ovo je definitivno raj. A ona je anđeo - izjavi Nikola, zaneseno.

A anđeo je, činilo se, išao prema nama. Putem do nas, svako malo bi ju zaustavio neki od vojnika koji su se nalazili na liječenju ili netko od medicinskog osoblja. Pogledala je prema nama s podignutim kažiprstom, gestom koja je trebala značiti: Strpite se još malo, stižem za minutu.

- Opaaa! Anđeo dolazi do nas - konstatirao sam.

- Samo ti zezaj, ali meni zbilja izgleda kao anđeo - Nikola se nije dao smesti.

- Nemoj se samo zaljubiti - malo sam ga zadirkivao, mada sam i sam bio pomalo opčinjen ljepotom te žene.

Kada se, pet minuta kasnije, napokon oslobodila svih onih koji su htjeli s njom popričati, ili ju samo pozdraviti, prišla je našim krevetima. Osmijeh, koji je popratio pozdrav, koji nam je uputila, više nego ikada dao nam je za pravo misliti da smo zaista susreli anđelicu.

- Bog dečki. Dobro došli - njen glas nam je zvučao kao nešto najljepše što smo ikada čuli. – Ja sam Senka, koordinatorica za skrb.- predstavila nam se prelijepa crnka u uniformi, navodeći nam i svoju titulu: koordinatorica, sasvim nepotrebno, jer smo ju mi već titulirali s: miss Anđelica.

- Izvolite mali darak. Ništa posebno. Meni dali neki dečki, a vama će biti potrebnije - izgovorila je, nakon nekoliko uvodnih, kurtoaznih pitanja o tome tko smo, odakle smo, i o težini naših ozljeda. Dok se naginjala, iznad moga kreveta, pružajući ukrasnu vrećicu s darom, zapljusnuo me je sladunjavi, lagani miris njenoga parfema. Još jedna, nekada uobičajena stvar koje smo bili lišeni u ratnom okruženju.

Prihvatio sam darovanu vrećicu uz riječi zahvale, a naša Anđelica, već je odlazila prema skupini vojnika koji su poput nas dvojice, u bolnicu pristigli istim humanitarnim konvojem. Još pod dojmom njene ljepote pratili smo ju pogledom dok je odlazila, usput komentirajući izgled i ljepotu tog našega Anđela.

Kada se udaljila dovoljno daleko od nas, raširili smo ručke ukrasne vrećice koju nam je poklonila koordinatorica, alias Anđelica, i u njoj ugledali dar koji smo dobili: dvije velike Mikado čokolade, od riže.

(Zagreb,1993 )

Nema komentara :

Objavi komentar

Hvala na vašem komentaru. Isti će biti objavljen nakon pregleda moderatora.