nedjelja, 6. siječnja 2019.

Damir Lukačević | Kako od smisla do besmisla





Sve rjeđe mi lice sjaji,
sve ga češće sjena krije
jer me život stalno gnjavi,
a niti me pit'o nije
sviđa l' mi se ta gnjavaža
il' mi možda ipak smeta
da me muči, da me čupa,
da me gura i deveta.

Često gunđam: Grubijana!
Zar baš nema drugog posla
nego mene (a kog drugog)
da upreže kao osla.

Al' je bunt moj kratkog vijeka;
ispriku mi usne zbore,
tiho moleći za oprost
jer znam: može bit i gore.

Pa ga onda opet molim
pa se čudim što ne mari
dok se ja kroz život vučem,
a tijelo se troši, stari.

I prolaze tako ljeta.
Da se borim, fali volje
te još samo živi nada
u smrti da bit će bolje.

Pokazujuć jalov prkos
ja još gunđam, tek toliko
da se čuje da se bunim.
Ali nisam se priviko.

Nikad nisam mogo shvatit
zašto taj Bog svemogući
život ne učini lakšim,
već me bez prestanka muči.

I na kraju, što mi osta,
osim molitve i kletve,
već kol'ko sam jak il' slab
(sad ću stavit rimu – letve
jer nisam mogao naći
prikladnoga sadržaja
i riječ koja nešto znači.
Evo, sad mi paše – jaja!)

Ako netko znade bolje
neću imat prigovora
- nek dopuni, nek završi.
A ak' neće, i ne mora.

Ionako nema smisla,
nit' taj život niti pjesma,
pa čemu se onda mučit
kad vam nemam što poručit.

Idem smislit kako muku
ovu privest njenom kraju,
a da ne podignem ruku
na se, a ni nogu – zmaju!?

Na niske sam grane sišlo;
Nit' u rimi nema smisla,
a bar me to do sad išlo
...pamet, duša... sav se stisla.

Kroz osmerac, u galopu,
stižem, evo, zadnju strofu.
Završavam ovu pjesmu,
rimovanu katastrofu.

Nema komentara :

Objavi komentar